Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Uspjeh bez sjaja

Što je ostavština šampiona bez pojasa?

Film Diplomac Mikea Nicholsa završava fantastičnom sekvencom. Protagonisti koje glume Dustin Hoffman i Katherine Ross sjede na zadnjem sjedalu autobusa — sećiji, reklo bi se u Bosni — netom nakon što su dobili točno ono što su željeli. Sve je bilo protiv njih, ali njihova ih je ljubav, jača od svega, dovela do pobjede. I sad su tu. Njihovi osmjesi su ekstatični, njihove zjenice raširene adrenalinom uspjeha propuštaju previše svjetla u njihova ozarena čela. Fokusirani isključivo na protivnike ljubavi, zaboravili su na samu ljubav. Realizacija da je njihova borba bila usmjerena protiv nečega, a ne za nešto, polako se sliježe dok im osmijesi postaju impotentni, a pogledi prazni.

Njihova, kao i svaka druga pobjeda, nije konačna gratifikacija nego mala amplituda u beskonačnoj životnoj krivulji. Osjećaj je orgazmičan, ali, kao i orgazam, prolazan i besmislen ako nije okružen većom idejom. Par sa sećije, scenaristički namjerno smješten u zadnji red i na mjesto koje najviše sliči krevetu u autobusu, shvaća da su kratkovidni stranci, nesvjesni onoga što su učinili, bez ideje što treba činiti. Oni su doslovno i figurativno na kraju povorke koja bi trebala slaviti njihovu ljubav.

Dio ovog filmskog narativa možemo preslikati na uspjeh kao koncept.

Pobjeda nas ne bi trebala definirati. Niti uspjeh. Znam da je u suvremenoj pop psihologiji ideja koja kaže the chase is better than the catch izuzetno popularna i bastardizirana kako bi se unutar velikih korporacija opravdao sustav koji ne nagrađuje radnike, ali to ne znači da je u potpunosti kriva. Većina nas je provela veliki dio djetinjstva i mladosti sanjajući dan kada će završiti školu ili diplomirati, ali nitko od nas tog dana nije bio osobito sretan. Suočeni smo s istim problemom kao par iz Diplomca — s toliko smo investirane energije iščekivali dan kada ćemo biti slobodni da u svoje obrazovanje ili napredak nismo investirali gotovo ništa. Ispred nas je spaljena zemlja potencijala u koji tek trebamo posegnuti. Ako smo iskreni krivimo sebe, ako nismo — krivimo obrazovni sustav, društvo, prijatelje, djevojke i momke, roditelje.

Nikad ne treba podcijeniti jedinstvenu sposobnost sudbine da stvari učini nepravednijima nego što ste vjerovali da je moguće

Isto je i s kupnjom Land Rover Defendera, pobjedom na grappling turniru i osvajanjem djevojke, što god to značilo. Ako sljedećeg dana nismo pod haubom s gedorom, na open matu lokalnog BJJ kluba ili u razgovoru o tome kako je partnerici dan bio težak, iako je nama bio teži — jučer se ne računa. Jučerašnjica se ne računa. Trenutak je nebitan. Može se dogoditi i uz malo sreće. Kontinuitet je jedina pobjeda kojoj trebamo stremiti. Najveći trening naših života je spremnost na ideju da potvrda naših kvaliteta izvana ne mora doći. Nekoliko trenutaka ne može definirati životni vijek.

Ispuniti dane puno je važnije nego ispuniti snove.

U borilačkim je sportovima ovo osjetljiva tema. U šampionske mečeve i sami se kao publika dajemo jer su reprezentacija naše borbe — znamo što znači imati jednu priliku i izgubiti je. Čak i kada određenog borca mrzimo, gledati pogled slomljenog čovjeka odmah nakon poraza često je nemoguće bez malo suosjećanja. Potrebno je vrijeme da nečiji doprinos pokušamo objektivno procijeniti, eliminirajući vrhove amplituda koje su pobjeda i poraz. Potrebno je vrijeme kako bismo se s porazima i pobjedama prestali identificirati. Ali do toga bi trebalo doći prirodnim putem. Tako što nastavimo raditi ono što nas definira. Za borce je to nastavak borbe. Za nas obične ljude to je… Pa nastavak borbe.

Danas bih volio spomenuti nekoliko MMA boraca koji su se na svom vrhuncu borili u Ultimate Fighting Championshipu i nisu uspjeli doći do ultimativne nagrade, pojasa, ali je njihov utjecaj na sport vrjedniji od nekih koji su se zlatom kitili.

Među takvima nema većeg od Dana Hendersona.

Dan Hendo Henderson komično je strog kanon američkog blue collar fajtera. Činjenica da je na ovoj listi danas je sama po sebi bizarna, jer je Hendo bio šampion MMA-a prije nego je MMA postojao kao pravilima ujedinjen sport. Bio je pobjednik turnira Brazil Open 1997, UFC Middleweight 1998 i RINGS 1999 u rasponu od tri godine. On je i posljednji Prideov middleweight i welterweight šampion, posljednji Strikeforceov light heavyweight šampion i čovjek koji je nokautirao Fedora Emelianenka kada Fedora Emelianenka nije bilo lako nokautirati.

Hendo je i najstariji tip koji se borio za UFC-ov pojas kada mu je bilo 46 godina, ali nikada ga nije nosio. Trenirao je hrvanje grčko-rimskim stilom u zemlji gdje to čudo, teško i za izgovoriti, nitko ne trenira. Pobjeđivao je neke od najboljih boraca te ere na njihovu vrhuncu, poput Vitora Belforta, Wanderleija Silve, Mintaura Nogueire i Mauricija Shoguna Rue čak dvaput, od kojih je jedna često na popisima najboljih MMA borbi u povijesti. Pitate li prosječnog fana MMA-a je li Hendo bio šampion, većini će trebati vremena da razmisle, nakon čega će — s vragolastim osmijehom nekoga tko zna da ne može krivo odgovoriti — reći da.

Većinu borbi dobio je svojim desnim crossom, popularno zvanim H Bomb — udarcem koji je mogao završiti svaku borbu u bilo kojem trenutku. No, to ne možete naučiti, ono što je Hendo zaista ostavio svijetu zaboravljena je umjetnost čovjeka koji šuti i radi. Nikada se nije žalio. Bio je u borbama za titulu, ali nije morao. Nije se zbog toga osjećao manje ili više uspješnim. Njegov svakodnevni rad, čiji je rezultat dolazio ili odlazio iz njegovih ruku u ringu, ono je po čemu ga se sjećamo.

Trud se ne isplati samo ako se doživljava kao nužno zlo. Ako kroz rad otjerate kojeg demona iz glave, tada je on jedino što se isplati.

A borac koji je do svojih prilika za titulu došao u kontra smjeru od Hendovih je Chael Sonnen. Nevjerojatno je da ova dva čovjeka dijele sličan borilački portfelj, a osim hrvanja grčko-rimskim stilom ne spaja ih gotovo ništa. Ne moram ga pitati da bih vam rekao da se Sonnen sere na sve što sam upravo napisao o Danu Hendersonu.

Chael Sonnen svoje je hrvačko iskustvo u ringu koristio puno tradicionalnije nego Henderson. Njegovi pobjednički nizovi dolazili su kao paketi jednoglasnih odluka ispresijecani porazima armbarima i triangle gušenjima. Samo gledajući njegov borilački skor jasno je što ga je uobličilo — nešto što ne možemo nazvati ostavštinom koliko upozorenjem.

Chael je jedan od najvećih autosabotera u borilačkim sportovima. Njegova dva poraza protiv jednog od najboljih MMA boraca u povijesti Andersona Silve čak i najveće skeptike sportske psihologije ostavit će utrnutog jezika. Ako ne vjerujete u strah od uspjeha, pogledajte trenutak kada Sonnen tapka Silvi na triangle armbar u petoj rundi nakon što je kroz prve četiri vodio na sudačkim karticama 40–34, 40–36 i 40–35. Odbacite li to kao zalazak u slijepi kut inteligencije u ringu, teško ćete objasniti zašto je hrvač grčko-rimskim stilom pokušao spinning backfist u uzvratnom meču protiv jednog od najboljih kickboksača sporta. Ubacio bih emoji žene koja sliježe ramenima, ali mi smo ozbiljan portal, imamo male sličice autora iznad članaka i sve to.

Sonnenov stvarni doprinos je sposobnost ili intelekt da analizira promocijski potencijal u sportu koji korijene dijeli s profesionalnim hrvanjem. Veliki fan i analitičar kečerskog kayfabea Sonnen je, kao prirodno nekarizmatičan tip sa šarenim omjerom pobjeda i poraza, proučavao kako se u profesionalnom hrvanju nekarizmatični ljudi pretvaraju u stadionske blockbustere. Neki kečeri jednostavno propuštaju već postojeću energiju u svoj medijski alter ego, a drugi, na koje se Chael ugledao, naprosto pažljivo konstruiraju svoju personu sustavnim radom i ozbiljnim pripremama. Ako ste gledali press konferenciju u kojoj Sonnen poput Nikite Hruščova MMA-a skine cipelu ispred Fedora Emelijanenka, ne treba vam dodatna potvrda moje tvrdnje.

Njegove su vještine s mikrofonom skrenule sport u smjeru koji dosta ljudi želi ignorirati, ali promocijski dio sportskih borbi je u njima od 19. stoljeća, sviđalo se to nekima ili ne. Kada bih sad rekao da u svijetu borilačkih sportova postoje dva načina na koji možete doći do titule — onaj galamdžije i onaj stoičkog radnika, Sonnen bi me ispravio.

Sve je u ovoj igri gimmick. Činjenica da nekoga privlači Hendersonova tiha tvrdoglavost ne znači da je on izvan PR sfere, znači samo da i za to postoji publika.

Čovjek za kojeg publika ne postoji je Carlos Condit. On je danas na ovom popisu jer me podsjeća na mene. I na vas. On je svi mi. Običan čovjek koji je mislio da je jebeno žestok i tvrd dok nije došao u svijet elitne žestine i tvrdoće. Simpatičan, vrijedan, hrabar, ali ništa posebno zapravo. Utjelovljenje fantastične rečenice Chucka Palahniuka: “You are not special.”

A opet, ponekad i netko od nas napravi nešto veliko. I kada se to dogodi, osjećamo da imamo jednog od nas među njima — boljima, jačima, talentiranijima. Bio je posljednji WEC šampion prije nego ih je UFC proždro, jedini je čovjek koji je nokautirao Dana Hardyja i — ono najbitnije, a najtužnije — borac koji je možda dvaput mogao nositi pojas. Barem jedan od njegovih mečeva za pojas protiv Georgesa St-Pierrea i, osobito, Robbieja Lawlera morao je dobiti po svim kozmičkim i sportskim pravilima. Ali nikad ne treba podcijeniti jedinstvenu sposobnost sudbine da stvari učini nepravednijima nego što ste vjerovali da je moguće.

Kao i drugi koji su tijekom tih nekoliko mjeseci izgubili od Robbieja Lawlera (Johnny Hendricks, Rory MacDonald), ni Condit se nikad nije oporavio od otvorenog prijeloma nade. Carlosa Condita danas se nitko ne sjeća niti ga se spominje. Njegova će mirovina biti kao i naša, pisma će rijetko dolaziti, a sjetit će nas se nekolicina. Ali to kratko vrijeme kada je živjela nada da netko od nas može nositi pojas najjače UFC divizije značilo nam je više nego svi podvizi prirodnih talenata.

Urijah Faber definitivno nije jedan od nas. Bar volim misliti da Punchlines zajednica nema takve šupke u svojim redovima. California Kid je, kako mu ime govori, mali gnom s licem koje je najlakše opisati prekrasnom engleskom riječju punchable. Bio je featherweight šampion WEC-a tijekom dvije godine kada UFC nije ni mario za borce lakše od 77 kilograma. Retrospektivno govoreći, Faberove pobjede ne čine se toliko impresivnima jer je izgubio sve borbe protiv boraca koji su kasnije postali relevantni u rasponu između bantam i lightweight divizija. Gubio je od Renana Baraa, Josea Alda, Tysona Griffina i Dominicka Cruza. Njegov najveći uspjeh s ove točke u MMA timelineu čini se pobjeda protiv Cruza, borca koji je revolucionirao kretanje i distancu u MMA-u i to gušenjem giljotinom.

No, ovaj sport ponekad treba pomoć šupaka.

Sonnen zna kolika je ciljna skupina u Americi za šupke. Znao je to i Faber, iako je za razliku od Sonnena prirodno antipatičan tip. U trenutku kada se na borce kategorija ispod lightweighta gledalo kao na žene, a na žene se nije ni gledalo osim mizogino, Urijah Faber bio je dovoljno ljepuškast i populistički ljigav da skrene pažnju rulje s mrcina heavyweighta na “male ljude”. I upalilo je. Što god mislio o njemu, izlazak Fabera u Sacramentu s tenisačkom znojnicom preko čela koja prekriva crnačke hood pletenice iz 1990-ih dok svira, pogodili ste, California Love — teško je mrziti.

UFC je kroz Urijaha Fabera prvi puta pojmio mogućnost zarade na kategoriji koja se gotovo podrugljivo oduvijek zove pero. Kategoriji na kojoj je nakon Fabera zaradio najviše. Veliko je pitanje bi li postojao Conor McGregor da nije bilo Urijaha Fabera. Ovih dana to se ne čini kao veliki kompliment, ali pustit ćemo da vrijeme pokaže svoje.

Vrijeme je, recimo, pokazalo da je Kenny Florian možda bio značajniji za sport nego što smo mislili onog dana kada je otišao u mirovinu. On je još uvijek jedan od dvojice boraca koji su se borili u četiri UFC-ove težinske kategorije: featherweight, lightweight, welterweight i middleweight. Bio je borac koji je popunjavao priredbe i često bio u uzbudljivim borbama, ali teško ćete naći ikoga tko će reći da mu je Kenny Florian bio najdraži borac. Njegova želja da pobjeđuje nokautima ili submissionima i danas se rijetko pojavljuje u oktagonu, osobito na najvišim razinama. Od 14 pobjeda, do čak 12 je došao putem prekida.

U mirovini nije zadržao etiku iz ringa i njegov je analitičarski rad prošaran ili zapanjujuće lošim ili ukradenim analizama zbog kojih je i bio suspendiran s Foxa. No, teško mi je preskočiti čovjeka koji je triput gradio svoju karijeru i tijelo do borbe za titulu i sva tri puta pošteno izgubio. Osjećam da moram na neki način odati poštovanje nekome tko je triput naišao na šampiona koji je bio čitavu klasu iznad njegove: Sean Sherk, BJ Penn, Jose Aldo. To je nešto s čim moram suosjećati.

Ako ništa drugo, Kenny Florian će zauvijek biti šampion overachievera.

Donalda Cerronea ostavio sam za kraj jer mi je ideja za ovu kolumnu pala na um prije desetak sati dok sam gledao kako rastavlja Raging Ala Iaquintu u Ottawi. Želim optimistično završiti ovu kolumnu s nekim tko još uvijek ima šanse postati šampionom.

Prvi je problem je što osobno ne vjerujem da će uspjeti, čak i ako dobije taj zlatni tiket u lightweightu. Drugi je problem što nekako ne želim. Od svih boraca koje sam danas spomenuo i od mnogih koje sam mogao, ali nisam, Cowboy je jedini kome pojas neće značiti ništa osim financijske dobiti. Nitko nije bio u toliko dobrih borbi i ni na koga u povijesti nismo mogli računati kao na Cowboya. On je onaj jedan prijatelj koji ne kasni, uvijek se javi kad ga trebate i ne ljuti se ako se neko vrijeme niste čuli.

Nakon što Cerrone ode u mirovinu jahati rodeo, red bi bio da se dogovorimo i napravimo neki Punchlines pojas i pošaljemo mu ga na njegov ranč. Čovjek s najviše pobjeda u povijesti UFC-a trebao bi ostati šampion naroda, a ne šampion kompanije.