Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Uvredljivo najbolji

Vrijeme osporavanja Adesanye službeno je završilo

Character is what a man is in the dark

Dwight L. Moody

Da mi je netko pričao kako će jedan od narativa borbe između Israela Adesanye i Roberta Whittakera biti onaj o tome tko je veći Novozelanđanin, preporučio bih da bude zatvoren u istu ludnicu kao i BJ Penn. Možda se radi o varijaciji sindroma latentnog rasizma kad teško razlikujemo starost drugih rasa, njihove interese, prehrambene navike ili sposobnost da sviraju bas gitaru. U ovom slučaju tako umišljamo da se tamo dolje svi vole, plivaju s ražama, piju Foster’s i jedu vegemite sendviče. Nakon borbe The Last Stylebendera i Bobbyja Knucklesa naučio sam da to nije nužno slučaj.

Dok je veći dio svijeta bio zaintersiran uglavnom za to koji će od dvojice dominirati neutralnim prostorom između sebe i protivnika, karataš ili kickboksač, Whittaker i Adesanya su njegovali mržnju na osnovu nacionalne pripadnosti u neočekivanom obliku. Od dvoboja Australije protiv Novog Zelanda došlo se do bizarnog obračuna za The Real Kiwi titulu.

Whittaker je rođen na Novom Zelandu, ali se bori pod zastavom Australije, a Adesanya živi na Novom Zelandu, ali se bori pod zastavom i tetovažom Nigerije. Slušajući njihove debate o tome tko je pravi, a tko uljez, osjećam se kao što se osjećaju Amerikanci kad im netko objašnjava raspad Jugoslavije. Zar vi niste ona livada okrenuta naopako gdje se kuha potaž od ljudskih iznutrica i vilenjaci vježbaju streljaštvo? Srećom ne pišem na engleskom — ubio bi me Dan Hooker i ostatak City Kickboxing kluba.

Ipak, postoji iznenađujuće mnogo sličnosti u karijerama, životima i borbama Adesanye i Whittakera.

Prva od njih koja je prošla neopaženo leži u njihovim posljednjim borbama prije ovog šampionskog dvoboja. Bobby je imao dva meča zaredom protiv Yoela Romera koje bih okarakterizirao kao zamalo pogubne kad bih bio siguran da nisu bili upravo skroz pogubni. Stylebender je, s druge strane, nakon pažljivog bookinga od strane UFC-a dodijeljen debeljuškastom welterweightu brzih ruku Kelvinu Gastelumu za interim titulu.

Sam se doveo u poziciju jednog od najboljih boraca današnjice i potvrdio je pred 50-ak tisuća ljudi koji su navijali protv njega

Iako sam predviđao pobjedu Adesanye protiv Whittakera, neću vas lagati — on nije prošao niti jedan ozbiljan test koji bi uključivao nekog od snažnih davitelja i hrvača divizije. Nemojte mi samo reći “A Derek Brunson?!”, jer ću se spaliti u sintetičkom šuškavcu utrpanom u hlače ispred hrvačkog kluba Lika. Gastelum je također uručen Adesanyi kao dovoljno opasan protivnik da interim titula ima natjecateljsku relevantnost, ali u stvarnosti laka stilska vježba za novu UFC-ovu igračku. No, Gastelum nije laka zadaća nikome niti na svoj najgori dan kada, pretpostavljam, ima jalapeño proljev, a kamoli u borbi za zlato. Baš kao što je Bobby Knuckles Romera preživio bez noge i ruke, i Stylebender je tek preživio Gasteluma.

I jedan i drugi su u svojim šampionskim borbama morali pobijediti na nečem jačem od svoje tehnike — karakteru. Borilački who wants it more klišej točan je oko 100 posto puta manje nego što se koristi, ali u ovim je slučajevima bio. Koliko je meč Adesanye i Whittakera bio tehnički, a koliko dvoboj karaktera?

U slučaju ove dvojice, snaga karaktera ogledala se u predanosti svojim strategijama u trenucima kad bi to većini ljudi bilo nepodnošljivo.

Robert Whittaker i Israel Adesanya borci su čije bi stilove došljaci u borilačke sportove lako mogli pomiješati. To je ujedno i druga njihova sličnost koja se može okarakterizirati kao iznimno neobična; u teoriji je njihova tehnika slična, ali u stvarnosti su dvije odvojene škole, ako ne i borilački mentaliteti. I jedan i drugi su borci koji operiraju u punoj distanci, i jedan i drugi osvajaju neutralni prostor brzim zauzimanjem i povlačenjem, i jedan i drugi izazivaju konflikt i pucaju kroz otvore u oku oluje koju su izazvali. No, niti jedan od ovih triju principa ne tumače na isti način.

Robert Whittaker je bivši karatist kojem je puna distanca tek polazna točka za pravocrtno zabadanje u protivnika. Jednom kad se nađe ispred protivnika, postaje kickboksač visokog volumena koji napušta svoj karataški stoj i zamahuje neškolski, ali učinkovito. Ili samo neškolski učinkovito, ako ste ljubitelji brawlera. Nakon kombinacije se vraća na početnu udaljenost i započinje proces iznova. Ono što je u tom procesu za Whittakera jedinstveno jest taj netipičan položaj kad uđe u pocket — tijelo okrene gotovo u potpunosti prema protivniku (tzv. squared stance) čime postaje veća meta, ali ima i veću kontrolu nad snagom i brzinom udaraca.

Obratite pozornost na to kako Bobby osvaja prostor brzim malim koracima ne mijenjajući gard — prednja noga ostaje naprijed. Kako je kukovima okrenut prema naprijed, kombinaciju može završiti high kickom koji vraća istom putanjom natrag u ‘futrolu’.

Whittaker gotovo uvijek u osvajanje prostora kreće svojim prednjim direktom, koji je, vjerujem, najbolji u diviziji. Njegov jab ima više oblika nego što se naoko čini. Nekad je tek feint koji mami reakciju, nekad ritmički strojni klip koji kao da je vezan za prednju nogu kojom napreduje, udvostručuje se i utrostručuje gušeći protivnikov ritam, a nekad, kao u Whittakerovom najljepšem trenutku u sinoćnjem meču, brutalna kontra na protivnikov goli low kick. Kad se osjeća osobito divlje u srcu, Whittaker će preskočiti znanost i uz superman punch doskočiti protivniku u zagrljaj.

I zbog toga je Bobby Knuckles tako dragocjen u ovoj eri MMA-a; ispod njegove pristojne, australsko-jaranske fasade krije se urođeno divljaštvo koje često djeluje neukrotivo. Ovaj Jekyll-Hyde sindrom podjednako je vidljiv u njegovim sučeljavanjima s protivnikom na presicama i gubitku balansa nakon najprofinjenije kickboksačke kombinacije.

Pogledajte koliko je Whittaker istovremeno tehnički elegantan i razbijački prljav.

Whittakerovi napadi nisu, međutim, lov na nokaut koliko izazivanje protivnika da uđe u rat prema pravilima koja mu ne odgovaraju. Jednom kad je ispred protivnika i u otvorenoj razmjeni, Bobby pokazuje staloženost koju je užitak gledati. Ta je mirnoća egzekutora imunog na stres njegovo najjače oružje i ono što omogućuje učinkovitost njegovim najoštrijim alatima poput lijevog krošea.

Adesanya, s druge strane, diše i živi u punoj distanci, ulazeći u prostor tek kad protivnik počne reagirati na njegove feintove. U tom trenutku upada u neprijateljski teritorij ili putem same promjene garda ili uklizavanjem prednjom nogom te izvršava kontranapad nad ionako iziritiranim protivnikom. Iako zvuči slično onome što Whittaker radi, ta je sličnost samo u brzini kojom se pokriva neutralni prostor. Adesanya taktički čini isto ono na čemu su Anderson Silva ili Jon Jones izgradili karijere; samo, usuđujem se reći, malo bolje. Distancu kontrolira time što tjera protivnika na oklijevanje. Trik je u tome da natjera protivnika na zaustavljanje svoje ideje o napadu prije nego što je napad i pokušao — protivnik se odlučuje na svoju kombinaciju, Adesanya feinta ramenom ili kukovima, a protivnik odustaje te smišlja novi napad.

Što duže traje ambivalencija Adesanyinih protivnika o odluci oko napada, anksioznost oko tog napada raste. Jednostavnije rečeno, dok je Whittaker osvajač koji kontrolira prostor djelovanjem, Adesanya ga kontrolira izostankom djelovanja. Njegov nevjerojatni atleticizam, brzina i širok dijapazon defenzivno-ofenzivnog manevriranja fascinantan su prizor na djelu, ali veliki je dio njegove taktike mentalan.

Pogledajte situaciju protiv Gasteluma: Adesanya izaziva reakciju, potom uz promjenu garda i to unatrag eskivira sve napade, ali je uvijek u poziciji za kontru koju na kraju i izvodi. Zadivljujuće.

Upravo u ovome se gnijezdio moj pesimizam oko mogućnosti Whittakerove pobjede. Pokušate li skicirati u glavi sve što sam dosad napisao, shvatit ćete da je Whittaker najbolji u svemu onome što odgovara Adesanyi. Stylebenderu odgovaraju aktivni borci jer će ih brže pročitati, agresivni borci jer će doći u poziciju za kontru i borci koji će se predati udarcu više nego što je potrebno i izgubiti balans točno ispred njega.

Sve ovo mogli ste vidjeti jučer na Marvel Stadiumu u Melbourneu.

Ključno je za Whittakera bilo uskratiti prostor i vrijeme Adesanyi da uspostavi svoj tempo. To je značilo žrtvovati tajnovitost svoje taktike, ali otvoreni rat je ionako bila jedina moguća taktika za Whittakera. Radi se o svojevrsnom taktičkom paradoksu: Whittaker mora biti aktivan, ako želi sabotirati Adesanyin ritam, ali što više radi, Adesanya ima više informacija za nametanje svog ritma.

Rezultat ove, pokazalo se, nerješive zagonetke bio je Whittakerova možda pretjerana agresija. Ulasci nisu bili tako lijepo pripremljeni prednjim direktom ili dio reakcije na protivnički udarac koliko slijepi uleti. Od samog početka bilo je nečega očajničkog u Bobbyjevoj taktici. Pokušati sve odjednom je dvosjekla oštrica — ako ne uspijete pobijediti iz prvog pokušaja, suparnik zna kako preživjeti i kako pobijediti i sve čemu se možete nadati je uspjeh kolokvijalne definicije ludila: ponavljati isto očekujući drugačiji ishod.

Pogledajte koliko je sličnosti u ovoj Adesanyinoj akciji i onoj iz gifa s Gastelumom. Adesanya naprosto iznervira protivnika na akciju. Whittaker se zalijeće, ali Adesanya je majstor eskivaža i uvijek u poziciji za kontru.

Meč Adesanye i Whittakera tako je bio jako uzbudljiv, ali ne i jako neizvjestan. Oba borca učinila su ono što su naprosto morala. Tijekom prve runde Whittaker je radio slično što i protiv Romera: udarci u koljeno, zalijetanja iza prednjeg direkta ili dvostruki napad po istoj strani (prednji direkt u lijevi kroše). Adesanya je očekivano prvu rundu doživio kao vrijeme za empirijsko raščlanjivanje što funkcionira, a što ne. Testirao je low kickove, high kickove kao kontru na Whittakerov udarac u koljeno, visoki front kick u prsa i jedan prekrasan jab u tijelo. Čini se da je brzo shvatio da samoinicijativni napadi nisu potrebni — Whittaker će doći i bez poziva.

Od tog se trenutka pred nama odvijao jedan isti scenarij kao nekakav Groundhog Day u kavezu. Adesanyina je pobjednička jednadžba bila riješena kad je shvatio da: a) može eskivirati sve Whittakerove krošee u pocketu i b) Whittaker ne umije izaći iz njega na siguran način jednom kad svoj napad završi. U zadnjim sekundama prve runde Whittaker je pogodio Adesanyu, ali je Adesanya napravio lean back, desni aperkat i potom desni kroše koji je Whittakera srušio u nokdaun. Ironično, ovome sličan roll u kroše ono je što inače Whittaker odlično radi. Borba bi vjerojatno bila gotova već u prvoj rundi da je trajala koju sekundu dulje.

Adesanyina sposobnost da prepozna i na točan način eskivira udarac jest sjajna. Pogledajte iz kakve pozicije zadaje nokautni udarac i koliko je van opasnosti za Whittakerov najjači udarac — lijevi kroše koji dolazi.

Tijekom pauze između rundi bilo je očigledno da je Whittaker izgubio. U njemu je ostala samo volja da svoj plan sprovede do kraja. Drugog nije imao, bolji nije bio moguć. Njegov ulazak u drugu rundu, u kojoj je Adesanyu u jednoj sekundi imao čak i leđima na kavezu, spomenik je toj teško objašnjivoj čvrstoći koja velike borce razlikuje od dobrih. Utrčavati u šake koje su vas tren prije odvojile od svijesti Whittakerov su naklon novom kralju.

Nakon dvije minute Whittakerov je intenzitet prvi put pao i Adesanya je polako krenuo u disekciju. Borba za centar oktagona bila je izgubljena, a Adesanyin trzavi breakbeat počeo je dobivati na brzini. Jedan high kick je prošao Bobbyjev blok i on je zateturao, nedugo potom i sam je pokušao svoj lijevi high kick koji je pripremio desnim low kickom, ali Adesanya ga je eskivirao kao u kakvom idiotskom viralnom izazovu koji posljednjih godina kruže internetom. Nakon tko zna kojeg Whittakerovog pokušaja da nokautira Adesanyu, ovaj je gotovo ponovio svoju kombinaciju iz prve runde i ovaj put nokautirao middleweight prvaka.

Adesanyin tempo u nekoliko frameova. Whittaker oklijeva pa iz oklijevanja ulazi u nepromišljenu kombinaciju.

Whittakerovi udarci pogađaju Adesanyu u eskivaži i nemaju veliku moć. Adesanya je, s druge strane, precizniji i smireniji u bliskoj distanci. Također nečemu u čemu je inače Whittaker bolji od konkurencije.

Uspon Israela Adesanye tako je jedan od najnevjerojatnijih u UFC-u, pa ne čudi to što se prirodno sukobljava s narativom Jona Jonesa i njegovim čišćenjem divizije. Čini se da on nije vrsta udarača koja će zadovoljiti usputne fanove koji, iz tko zna kojeg razloga, još uvijek percipiraju najvišu razinu umjetnosti borbe kao kukavičluk. No, najgluplji su gotovo po pravilu i najglasniji, pa se time ne treba zamarati. The Last Stylebender sigurno se ne zamara hejterskim mentalitetom, što je samo po sebi najbolja osveta mržnji.

Ja osobno ne mogu reći da ga volim, ekstrovert je na neki pomalo neugodan način. Možda se radi o spletu mojih osobnih kompleksa koji reagiraju loše na ljude koji su jako dobri u nečemu i koriste svaku priliku da nam to nabiju na nos. S druge strane, razumski osjećam da je to njegovo pravo. Sam se doveo u poziciju jednog od najboljih boraca današnjice i potvrdio je pred 50-ak tisuća ljudi koji su navijali protv njega.

Zaslužio je da se o njemu priča samo u kontekstu koliko nam je drag ili nije. Jer najbolji trenutno jest.