Uoči borbe dvojice boraca s vrha UFC-ove pound-for-pound ljestvice, kladionice su nudile kvote koje su govorile da su šanse Alexandera Volkanovskog za pobjedu protiv Islama Mahačeva jednake onima koje je imao Conor McGregor, borac bez boksačkog iskustva, protiv Floyda Mayweathera, neporaženog boksača u jednoj od najtežih divizija svoje ere. Kao primjer iz druge sfere mogu navesti obećanje svog prijatelja da će, ako Volkanovski deklasira Mahačeva, kosu ofarbati u ružičastu boju. Ovo govori o neobičnom narativu i ove borbe i dvojice njenih sudionika.
Borba je u promocijskom smislu izgrađena oko ideje da se bore broj 1 i broj 2 na pound-for-pound ljestvici. Volkanovski je postao broj 1 nakon što je Kamaru Usman izgubio pojas, Mahačev je postao broj 2 nakon što je pobijedio Charlesa Oliveiru. Ali Mahačev, realno, ima dvije i pol velike pobjede u karijeri (barem u kontekstu onoga što nazivamo ‘imenima’) — protiv Oliveire, protiv Dana Hookera i onu protiv Armana Carukjana koju možemo računati kao polovičnu. s obzirom na to da su obojica u međuvremenu agresivno napredovala.
No, bez obzira na to, nitko se, pa ni ja, ne žali na njegovu poziciju jednog od najboljih MMA boraca općenito. Postoji određena aura ili senzibilitet njegovih pobjeda zbog kojeg ostaje dojam da je čovjek nepobjediv.
Mahačev u svojim mečevima uglavnom eliminira neizvjesnost; protivnici se čine zarobljeni (u fizičkom i psihičkom smislu) na kolosijeku koji vodi u njihovu osobnu propast. Određena hladnoća egzekucije (plana) koja je možda i, recimo, sociološkog porijekla Mahačeva stavlja u grupu najstrašnijih boraca. Sjetimo se samo kako je uspješno Habib Nurmagomedov uoči meča s McGregorom mjesecima potiskivao bijes dok nije bio pravi trenutak za eksploziju. I Islam i Habib imaju pogled i mimiku ljudi koji znaju ishod svojih mečeva. Kad je uoči meča protiv Volkanovskog Mahačev komentirao kako je uzalud dovoditi grapplere i hrvače za pripremu protiv njega, te su riječi izgovorene kao činjenice budućnosti — pokušaj pripreme za borbu s Mahačevom je puko koprcanje pred sudbinom.
Vjerujem da će se u budućnosti pričati o tome da je Mahačev uopće uspio pobijediti jednog od najboljih boraca svih vremena
S druge strane, status Volkanovskog kao jednog od najboljih boraca u povijesnom kontekstu (mislim da se status pound-for-pound kralja prije borbe teško mogao dovesti u pitanje) na prvi je pogled također neobičan.
On nema niz pobjeda kakve su imali Jon Jones ili Georges St-Pierre, ali je sama njegova tehnika dokaz njegove izvrsnosti. Trilogija s Maxom Hollowayem je najbolja koju je ovaj sport dosad imao, a izvedba u trećoj borbi, nakon dvije tijesne pobjede, jedna od najboljih koju sam u MMA-u gledao. Josea Alda je deklasirao kao malo tko, a Chada Mendesa, koji ga je trebao nathrvati, je nokautirao.
Ima, međutim, između Mahačeva i Volkanovskog nešto slično. Iako dolaze iz različitih kultura, pa je i kvaliteta te psihičke supstance nešto drugačija, obojica su možda borci s najviše samopouzdanja na UFC-ovom rosteru. I u Volkanovskom živi ideja da su granice uspjeha samo loš stav prema životu. Tko god je gledao njegovo preživljavanje pokušaja giljotine protiv Briana Ortege, svjedočio je nagonu preživljavanja koje pripada u neki BBC-jev dokumentarac o čudima prirode. Jedno je od pitanja uoči ove borbe tako bilo i ono gdje su granice samopouzdanja Alexandera Volkanovskog, odnosno do kud ga ono može odvesti.
U tehničkom smislu je priča jednostavnija. Teško je, na primjer, bilo zamisliti da će Volkanovski dobiti na bodove — to bi značilo da je tijekom 25 minuta branio rušenja ili bio dovoljno neuhvatljiv za možda najboljeg hrvača u UFC-u. Jednako tako, teško je bilo zamisliti da Mahačev, bude li uspješan u rušenjima, neće doći do gušenja, poluge ili tehničkog nokauta.
No, postojalo je unutar ovih očiglednosti i ponešto nejasnoća ili kurioziteta. Volkanovski je, na primjer, nizak borac; dagestansko ‘vezanje’ nogu/gležnjeva možda neće biti uspješno kao što je protiv viših boraca. Slično vrijedi i za bacanje harai goshi koje Mahačev voli (vidjeti primjer iz borbe protiv Oliveire). Volkanovski, također, nije nokauter, ali ima snažne udarce — kako ta snaga izgleda kad ne mora skidati ogroman broj kila? Što on kao borac koji je izvrstan u scramble situacijama može kad je protivnik veći i jači? Dagestanski je podžanr hrvanja uvijek neka vrsta neutralizacije više nego čiste agresije — suparnikovi se ofenzivni manevri poništavaju i situacija se pretvara u očaj. Što će onda biti s Volkanovskim, ako bude natjeran na mirovanje?
Mogući uspjeh za Volkanovskog je tako, vjerovali smo, na nogama.
Mahačev je kontragardaš, što znači da će omiljeni udarci Volkanovskog, low kick i prednji direkt, imati drugačije značenje ili oblik nego inače. Otvorena će mu biti prednja noga Mahačeva za zadnji low kick koji će biti i teže uhvatiti. S druge strane, Volkanovski će teže stvarati svoje opsjene distance kroz shiftove — otvaranje kombinacija desnom rukom bit će teže i Mahačev će biti dalje nego da je u regularnom stoju. Dodatni je problem u tome što Mahačev voli hvatati low kickove i vrlo često lako obavlja rušenja jednom kad vas primi za nogu. Poseban je problem za Volkanovskog to što, u zadnje vrijeme, preferira stil koji počiva na pritisku, trudi se držati protivnika u sredini i kretati se oko njega ubadajući direktima i presijecanjem ritma low kickovima. Ovo je nešto što će Mahačevu biti idealno za ulaske u rušenje.
Čini mi se da je konsenzus interneta da je, na neku čudnu foru, sve ispalo kako treba; obojica su izvela svoje (navedene) najveće hitove i nitko nije ponižen ili, kako se to voli reći, pročitan.
Kako je do toga došlo?
Nemam ni približno sve odgovore jer je borba bila predobra za moje znanje, ali ono što mogu reći jest da je bila puno kompleksnija nego što se čini i nije bila tako pravocrtna kako se o njoj piše i govori. Možemo ustvrditi da se Volkanovski borio bolje nego što su kladionice, stručnjaci i ja mislili da će se boriti. Barem u jednu ruku. U drugu je činio neke greške netipične za sebe i mislim da su ga potencijalno koštale pobjede.
Trebamo prvo ustanoviti uvjete u kojima se borba odvijala. Volim Volkanovskog kao da mi je familija, ali jedan dio njegovog uspjeha ležao je u tome što Mahačev nije želio ili nije planirao primarno hrvati. Iako je Volkanovski imao izvrsnih kontri na Islamovo hrvanje, bilo je jasno da Mahačev želi nešto nekome dokazati i u stojci. Rušenja u koja je ulazio izvodio je lijepo i pametno (imao ih je četiri u devet pokušaja), ali se činilo da mu je hrvanje bilo plan B — pogledamo li rušenje u trećoj minuti četvrte runde jasno je da je takvih moglo biti puno više bez puno problema. (Vrijedi ipak spomenuti da nije neobično za Mahačeva da kroz nokdaun dođe do grapplerski dominantne pozicije.)
U prvoj polovici meča Mahačev je osobito lijepo koristio koljeno kao ulaz u praktično instantni body lock. Išlo mu je na ruku i to što i Volkanovski voli klinč uz ogradu, pa je Mahačev mogao raditi u svom prirodnom okruženju. Ovdje dolazimo do po meni ključne nejasnoće u igri Volkanovskog. On je, kao što sam spomenuo, izuzetan u upravljanju distancom, a ta se njegova igra uglavnom oslanja na: 1. postavljanje zamki koje protivnika uvjere da je bliže ili dalje nego što jest (npr. promjene garda); 2. napada (npr. jab, low kick, izlaz ili shift u desni direkt pa lijevi direkt); i, ključno, 3. izlaska, odnosno povratka u zonu nedodirljivosti ili nejasnoće (npr. udarac nogom iz jednog garda i vraćanje noge u drugi gard).
U meču protiv Mahačeva bile su prisutne samo prve dvije točke, koje su završavale na način da je Volk ostajao u džepu i mijenjao krošee s Mahačevom. U ovim je situacijama redovito bio uzdrman. Jednako tako, imao je jako riskantne ulaske napadima desnom u tijelo koje je Mahačev sjajno, ali i ponešto prelako kontrirao.
Nije bilo strpljenja u Volkovoj izvedbi, nije bilo one sadističke metodičnosti kojom je razmontirao Hollowaya. Razlozi mogu biti mnogi. S jedne strane je možda ostao frustriran jer nije mogao upogoniti prednji direkt kao što je želio, ali to je s obzirom na kontragard situaciju mogao i očekivati. Možda je, s druge strane, bio ponesen atmosferom i svojim — reći ću ovo kao kompliment — Napoleonovim kompleksom pa je htio nokautirati Islama pred svojom rajom. Ne isključujem mogućnost da je postojao i neki taktički razlog, da je sve to na papiru imalo smisla, ali u praksi su to bili najbolji trenuci Mahačeva.
Ofenzivno konzervativan kakav jest, Mahačev je od polovice meča ipak uhvatio ritam u kontrama. Dva su mu udarca, uz hrvanje, donijela pobjedu: kratki desni cross preko prednjeg direkta pri ulascima Volka te obična ‘gola’ dvojka lijevom kad bi ovaj napadao tijelo ili ulijetao uz shift. Ta određena neurednost Volkanovskog u izboru tehnika pružala je šansu Mahačevu da zaključa tajlandski klinč bez puno problema i napadne koljenom. Iznenadila me, a činilo se i Mahačeva, tako žestoka peta runda od Volkanovskog. Sve je ovo što sam, recimo, kritizirao odjednom profunkcioniralo i Volkanovski se našao ‘u zoni’. Bila je to i jedina runda bez uspješnog rušenja Mahačeva, a Volkanovski je pogodio ukupno 52 udarca naspram osam.
Agresija je profunkcionirala: Volkanovski je došao i do nokdauna čistom dvojkom koju je cijeli meč primao od Mahačeva. Ne znam hoćemo li dvojac ponovo gledati u oktagonu, ali nakon pete runde nije nezamisliv put do pobjede za Volkanovskog, koliko god to nekome ludo zvučalo.
…
Što smo naučili iz ovog eksperimenta?
Obojica su boraca nevjerojatni talenti na više polja sportske igre. Volkanovski je rijetko viđena kombinacija tjelesne čvrstoće i borilačke inteligencije, dok će Mahačev ostati zapamćen kao jedan od najboljih hrvača u povijesti sporta i zbog toga možda podcijenjen udarač. Iako su neki Islamovi fanovi na društvenim mrežama nezadovoljni njegovom izvedbom, vjerujem da će se u budućnosti pričati o tome da je uopće uspio pobijediti jednog od najboljih boraca svih vremena. S druge strane, Volkanovski je branio rušenja i imao nokdaune protiv težeg, većeg i jačeg borca od sebe, borca koji ima potencijala također postati jedan od najvećih.
U ovom trenutku možemo pričati samo o željama, a moje su da se Volkanovski bori protiv Yaira Rodrigueza i Arnolda Allena (ako Allen nekako uspije pobijediti Hollowaya), a Mahačev protiv Beneila Dariusha i nekad u skorijoj budućnosti protiv Carukjana. Ne bih, dakako imao ni ništa protiv uzvratnog meča Volkanovskog i Mahačeva.
Eksperimenti poput ovog često ne završe dobro (Dillashaw, Adesanya…), a ovo je valjda najbolji mogući ishod za borbu koja je trebala biti masakr nejakih. Malo optimizma za MMA u 2023.
