Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Welter Skelter

Pogled na najuzbudljiviju boksačku diviziju u 2019.

Baš mi to smeta ponekad.

Te priče kako je nekad bilo bolje. Kad nije bilo mobitela, kad smo nabijali poluispuhane košarkaške lopte po nogometnom igralištu, kad smo kao djeca najnormalnije hodali po kvartu sa sjekirama i u maskirnim prslucima, a ne igrali Jetpac na ZX Spectrumu, kad se išlo po vodu u bunar preko gnijezda stršljena i lave, kad se ratovalo zalijevanjem vrelim uljem s tvrđava, a ne dronovima, kad nije bilo cjepiva niti lijekova pa smo čudno odjevene žene spaljivali na lomači jer su proklele selo… Takve stvari.

Glorificiranje prošlosti kao da je uvijek prikriveno leglo izgovora za neuspjehe u sadašnjosti. To je sustav psihološke obrane koji ima gotovo fizičku mehaniku — ako gledate unatrag, izbjegli ste ono ispred sebe s čim se ne želite suočiti. No, ima u tom sustavu još nešto, a to je izbjegavanje straha od neizvjesnosti. Ljepota prošlosti je u njezinoj svršenosti. Ono što je bilo zauvijek će ostati dobro, ne iziskuje trud i ne donosi rizik. Ono što se događa ovdje i sada ne samo da ne garantira uspjeh, nego i bahato traži angažman. Svaki sutrašnji neuspjeh pitat će vas što ste učinili danas da ishod bude drugačiji.

Svi to ponekad radimo, naravno, kao što svi radimo sve što je lako. Ili lakše. Slušam pjesme koje se zovu Solely Concentrating on the Negative Aspects of Life, sjetno spominjem vrijeme kad su svi znali tko su Randy Savage i Jake The Snake Roberts, nedostaju mi dani kad sam mogao ući u videoteku i tražiti karate film, nedostaju mi dani kada sam mogao ući u videoteku. Ali to je lijeno i nezdravo. Uvijek je sve najbolje sad. Sve što živi ili postoji sad može postati dobro ili već jest, uključujući i naše živote i ono što volimo.

Konferencijsko finale u američkom nogometu od prije nekoliko dana između New England Patriotsa i Kansas City Chiefsa gledalo je nevjerojatnih 54,16 milijuna gledatelja u Americi. Pesimist u meni koji umije pronaći utjehu u razočaranju što danas nije sve onako kako bih želio automatski će početi zapomagati zašto više nitko ne gleda boks. Prijenos drugog meča Muhammada Alija i Leona Spinksa 15. rujna 1978. gledalo je 90 milijuna ljudi. Današnji boksači daleko su od dvoznamenkastih milijuna. No, tu pesimista treba gurnuti natrag u podrum nesvjesnog iz kojeg je ispuzao, jer to što boks nitko ne gleda ne znači da je loš, znači da treba bolje gledati.

Pacquiao bi ove godine mogao učiniti za welter kategoriju ono što je Vladimir Kličko učinio za tešku u meču protiv Anthonyja Joshue

Biti welterweight u boksu znači nositi najteži dio slavne bosačke povijesti na plećima. Niti možete doseći pučku popularnost prethodnika iz vremena kad je boks bio jedan od triju najvećih sportova u Americi, niti eskivirati pad njihovih dugih sjena od reflektora tako velikih povijesnih pozornica. Sugar Ray Robinson je za mene najveći boksač svih vremena. Roberto Duran i Henry Armstrong su na sigurnim pozicijama unutar 10 najboljih. Najljepši rat u boksačkom ringu odvojevali su Thomas The Hitman Hearns i Marvelous Marvin Hagler. Sama količina boraca koji su počinjali ili završavali karijere u toj diviziji je teško pojmljiva. Veliki dio njih borio se u tri ili četiri težinske kategorije u vrijeme kad težinske kategorije nisu bile raspoređene na svakih 20 deka. Ratnici. Ljudi opasnih imena, ružnih glava: Kid Gavilan, Barbados Joe Walcott, Carmen Basilio. Sam Langford, koji se borio i u teškoj kategoriji protiv boraca gotovo doslovno duplo većih od sebe.

Boksači welterweight divizije borci su u kojima je i moj superlativima i pretjerivanju sklon stil najbliže istini.

Biti welterweight novije boksačke povijesti uglavnom je značilo pokušati doći do Floyda Mayweathera. Njegov ga je defenzivni genij u ringu i taktički izvan njega učinio ludo bogatim, jer je s rastom matematičkog kratera između njegovih pobjeda i poraza rastao i broj ljudi koju su voljni platiti 50$ da ga vide nokautiranog. Kako se to nije dogodilo, zamor publike prema welterweightu i okolnim kategorijama zamrznuo je uspon ka popularnosti novih generacija. No, boksači su tu. I ovo će biti njihova godina.

Ukoliko ste lijeni potražiti nešto uzbudljivo u današnjem boksu, ova kolumna je za vas. Ova će boksačka banda vjerojatno imati neke od najboljih tehničkih mečeva u ovoj godini.

Keith One Time Thurman

Thurman bi trebao biti vođa ove bande. Njegova najveća mana u mojim očima je u tome što sam prvi put za njega čuo kroz lažnu priču o njegovu nadimku. U 15. profesionalnom nastupu Quandray Robertson ga je bacio u nokdaun prvim udarcem u meču. Legenda kako je Thurman obećao kako će to ostati jedini put, the only time da će biti na podu, puno je bolja od istine da si je sam dao nadimak jer je prvih 10 borbi završio nokautom.

U stvarnosti je Thurmanov problem neaktivnost. Upravo sam odgledao njegovu prvu borbu nakon 22 mjeseca pauze protiv simpatičnog gatekeepera Josesita Lopeza koju je Thurman, iako teoretski superioran boksač u svakom pogledu, umalo izgubio. U ovom se elitnom boksačkom društvu naprosto ne može opstati s tolikim periodima bez borbe s elitnim boksačima. Dojma sam da je Thurman izgubio i dio natjecateljskog ili, ako hoćete, ratničkog duha negdje u svojoj vili s previše spavaćih soba.

One Time je, poput Buda Crawforda, podjednako uzbudljiv i u tehničkom i u udaračkom segmentu. Njegova neuhvatljivost rezultat je najviše razine footworka — onog koji nikada nije samo defenzivan ili samo ofenzivan, nego oboje istovremeno. Kombiniranjem pivota, weaveova i pull counter udaraca upravlja protivnikovom pozicijom. Jedino što stoji između Thurmana i vječne slave je činjenica da mu nadimak više govori o tome koliko se puta godišnje voli boriti.

Thurman je majstor takozvane igre inča — nikada neće potrošiti ni joule energije viška za eskivažu i nikada neće biti u poziciji iz koje nemože napasti.

Nije mu strana ni tuča, ali nemojte ga pogoditi prejako. Obratite pažnju na silu koju generira iz koračanja, rotacije stopala i torzijom u kuku za dva zadnja direkta i krošea zaredom u drugom dijelu videa.

One Time u jednoj slici.

Terence Bud Crawford

Crawford je najpodcjenjeniji u bandi. Neporažen je s 34 pobjede, od kojih 25 nokautom, i u svom usponu u popularnosti i težinskim kategorijama borio se s ozbiljnim i često fizički jačim boksačima poput Viktora Postola, Jeffa Horna ili Felixa Diaza. Njegova je pozicija u očima publike i medija slična onoj Deontaya Wildera od prije nekoliko godina — nema moć privući poglede cijele nacije, ali u lokalnoj zajednici Omahe u Nebraski Crawford je bog. Njegovi mečevi izvan Omahe nisu, pak, bili financijski uspješni ako izuzmemo samu prodaju karata, ali pred njim je, barem po imenu, najjači protivnik dosad, na najboljem mjestu dosad — Amir Khan u Madison Square Gardenu.

Khan je savršen protivnik za ovaj trenutak Crawfordove karijere; niti je krupan niti snažan welterweight koji bi na taj način mogao ugroziti Crawforda, ima porculansku bradu koju je Canelo Alvarez zamalo zdrobio zauvijek, a dovoljno je veliko ime da se ozbiljnije provjeri Crawfordova popularnost u PPV formatu.

Crawfordov stil je u savršenom balansu između akcijskog i tehničkog. Ima ofenzivno razvijen footwork iz kontragarda koji ga čini teškim za pročitati. Jab koristi, kako je i običaj za borce kontragarda, češće kao opsjenu da napadne tijelo, koristeći prednji kroše kao malj kojim razbija rebra na često slabo branjenoj protivnikovoj lijevoj strani. Nerijetko kombinacije započinje teškim zadnjim direktom i, ako udarac napravi štetu, nastavlja napadati po vertikali tijelo-glava.

A, da — i brz je. Terence Crawford je b-r-z.

Iako žestok udarač, njegovi nokauti češće su rezultat kumulativne štete nego jednog udarca. Khan se u tom kontekstu čini kao danak u krvi, uvezen baš za nokaut jednim udarcem u velikom MSG-u.

Crawford na konopcima je uglavnom zamka — napada brutalnim koliko i neočekivanim zadnjim direktom i izlazi iz zone opasnosti.

Dva prednja direkta da skrenu protivniku pažnju na napad ka glavi, potom zadnji direkt u tijelo, prednji kroše u bubrege i lijevi kroše u jetru. Užasno teška kombinacija za braniti se kad dolazi iz kontragarda.

Crawford se ne boji ni prljavijih razmjena jer se uzdaje u svoju preciznost i veliku udaračku moć iz statičnih pozicija.

Danny Swift Garcia

Garcia je borac s najjačim portfeljom u bandi. Iako je već tijesno izgubio od dvojice, jasno je da bi dobro raspoložen mogao pobijediti bilo koga u svojoj kategoriji. Philadelphijski boksački mentalitet s malo portorikanske razdražljivosti čine ga opasnim i često okrutnim boksačem. Pobjede nad Ericom Moralesom, Lamontom Petersonom, Zabom Judahom i Lucasom Matthysseom ga, unatoč porazma od Portera i Thurmana, drže živim u razgovorima o elitnim welterweightima. Njegove mane, ne računajući oca i trenera koji je šampionski kalibar debilčine, teško je sumirati. Nije snažan udarač, nije munjevito brz niti fizički snažan, ali tehnički jest i udarač i brz i snažan.

Želite li pobijediti Dannyja Garciju, morate ili izbjeći ili preživjeti njegove kontre krošeima, možda najopasnije u diviziji. Ovo je bilo očigledno i u meču protiv Thurmana, od kojeg je izgubio podijeljenom ocjenom sudaca.

Njegov sljedeći meč je protiv Adriana Granadosa, borca kojeg zovu kad nekom posrnulom boksaču poput Adriena Bronera treba pobjeda i Garcia bi morao spektakularno dobiti. Čini se malo izglednim da će Swift dobiti novu priliku protiv Thurmana i Portera baš zbog toga što bi ih lako mogao dobiti. Šteta, jer boksu nedostaje ovakvih psiholoških krntija zaglavljenih u 1930-ima.

Koliko ste boksač portorikanskog porijekla iz Philadelphije na skali od 1 do Danny Garcia, ako pokušavate istu kombinaciju desnog krošea u tijelo, lijevog u glavu triput zaredom u bliskoj distanci bez garda dok ne pogodite?

Koliko ste nenormalni pokušati istu stvar protiv Lamonta Petersona i pobijediti? Garcijina spremnost da prima powershotove kao dio strategije rijetkost je u suvremenom boksu.

Shawn Showtime Porter

Porter je mali Tyson ove bande. Nepokolebljiv u prikradanju prema unutra, brz i prljav u klinču, spreman primiti i neutralizirati najjače udarce u kategoriji. Njegova je pozicija u ovoj konstelaciji već potvrđena — dovoljno dobar da dobije Dannyja Garciju, ali presirov za tehnički superiornije poput Keitha Thurmana. Kao kombinacija swarmera i brawlera, Porter je vjerojatno najiritantniji protivnik kojeg u ovoj kategoriji možete dobiti. Dosadni borac pritiska kojem je teško nametnuti svoj tempo ili bilo koji tempo koji nije totalni non-stop rat u 12 rundi. Ovo su i njegove najveće kvalitete i nacrt kako ga se može poraziti.

Porterov sljedeći meč nakon Garcije će biti protiv Yordenisa Ugasa, očigledni tune up dok se čeka rasplet na vrhu divizije. Iako ima WBC welter pojas, nitko s normalnim menadžerom iza sebe ne bi trebao prihvatiti borbu s ovim luđakom — rizik od poraza je velik, a šteta nakon pobjede garantirana. Ako ne vjerujete meni, pitajte Dannyja Garciju i njegovog budalastog oca i menadžera Angela koji su mu taj pojas predali.

On je i jedan od rijetkih koji je karijeru počeo u težim divizijama dok nije svoje tijelo doveo u savršeno kalibriran stroj za maltretiranje slabijih od sebe. Pozitivni bully kojeg želite za prijatelja.

Porter će ući širokim desnim overhandom/swingom uz ukorak i ostati u distanci gdje se osjeća ugodno. Problem je u tome što će po završetku svoje prljave kombinacije protiv tehnički superiornog borca — u ovom slučaju Thurmana — gotovo sigurno primiti kontru.

Porter tjera Garciju na rat. Svaki udarac znači i koračanje prema naprijed, svaki protivnikov otpor rezultirat će nekontroliranim sudarom čiji ishod nije uvijek onaj koji Porter želi.

Čak i u tehnički najprljavijim razmjenama Porter nalazi načina zadati precizniji udarac, makar s druge strane stajao munjeviti kontraš Swift Garcia.

Miguel Mikey Garcia

Mikey je najmanji u bandi. On je i prinova i svojevrstan welterweight autsajder — strašan udarač na feather i lightweight razini, ali transfer njegove snage u težinsku diviziju daleko iznad njegove prirodne još nije potvrđen u bitci. Neporažen je u featherweight, super featherweight, lightweight i light welterweight divizijama, ali skok u welter mogao bi biti marker na kojem će se okrenuti i vratiti natrag. On je možda najbolji boksač od svih danas spomenutih, ali ne u ovoj težinskoj kategoriji pa je njegov problem zapravo sama činjenica da će kao welter debitirati protiv priličnog velikog i jakog Errola Spencea Jr-a.

Taj je meč u suštini superfight između lightweighta koji je u top 10 pound-for-pound aktivnih boraca i welterweighta koji se pažljivo oblikuje u zvijezdu već godinama. Meč Spence vs Garcia tako je dogovoren za AT&T Stadium u Arlingtonu u Texasu, a ne morate poznavati američki nogomet da pogodite o kolikom se stadionu radi samo na osnovu činjenice da je u Texasu.

Ovo je vjerojatno najznačajnija borba u diviziji ove godine u kontekstu testa popularnosti svih welterweighta, ali njeni sudionici ga nažalost teško mogu dobiti. Spence vs Garcia tako je zamišljen kao lansirna rampa za mlađeg i većeg borca uz olakotnu klauzulu da ni Garcia ne može puno izgubiti u hipotetskim rang ljestvicama. Ukoliko bi Garcia bio poražen i išao težinski unatrag, nakon neke lakše borbe bismo možda i vidjeli ono što svi zaista želimo — njegov meč protiv Vasila Lomačenka.

Garcia kao featherweight.

Garcia kao lightweight. Unesrećeni je inače Crnogorac Dejan Zlatičanin.

Errol Spence Jr.

Spence je zlatno dijete ove bande. Boksački znalci oštro su podijeljeni u dvije nepomirljive frakcije. Za jedne je primjer svega što je u boksu danas loše, umjetno nabijanje omjera poraza i pobjeda zbog ispraznog hypea oko nečeg suštinski prosječnog, za druge savršen crni atleta s ogromnim marketinškim potencijalom. Ovaj put istina nije u sredini, netko će na koncu biti jako u krivu.

Ima brzinu u rukama koja se čini nestvarnom s obzirom na masivnu konstrukciju koja ih nosi. Kao što je bio slučaj i sa Sugar Rayom Leonardom, pravi test njegove brzine i eksplozivnosti morat će doći u obliku nekog tvrđeg, upornijeg, glavatijeg. Kao što je za Leonarda to bio Roberto Duran.

Od svih ponuđenih welterweighta, promotori su se odlučili staviti ulog na ovog klinca koji će se tako kroz par mjeseci boriti na football stadionu. U toj situaciji leže dvije potencijalne opasnosti za karijeru Errola Spencea: poraz od manjeg Mikeya Garcije poništio bi sve što je do danas učinio, a prazan stadion i loša gledanost bez obzira na rezultat učinili bi ga komercijalnom bombom koju treba zaobići.

Od dečka čiji je šampionski meč protiv Kella Brooka putem televizijskog prijenosa gledalo 291.000 ljudi očekuje se da napuni stadion od 80.000 i proda bar pet puta toliko PPV-ova.

Za mene osobno Spence je nedovoljno karizmatičan boksač koji sve radi štreberski odlično, ali time i nekako bez osobnog stila koji bi proizišao iz njegova karaktera. Ne mogu pogoditi gledajući ga je li tip nervozan, bahat, skroman, strpljiv ili tvrdoglav. Sve je nekako umjereno u sportu koji ne prodaje umjerenost.

Spence je izrazito smiren i precizan udarač u pocketu, iako zna biti sklon nekontroliranim udarcima.

Takozvani killer instinct možda mu je najjače ne-boksačko oružje. Zna kad se isplati napasti, zna kad može spustiti gard da bi bacao jače udarce i rijetko se preforsira u procesu.

Ime koje u ovoj kolumni nedostaje jedini je boksač koji bi od nekog od ovih ljudi ili čak nekoliko njih mogao napraviti zvijezdu — Manny Pacquiao. Nakon nedavne pobjede nad Bronerom PacMan će vjerojatno odabrati nekog od neporaženih za svoj sljedeći veliki meč. Keith Thurman je najduže na tronu, pa se može reći da bi to pravo trebalo pripasti njemu. Pacquiao bi ove godine mogao učiniti za welter kategoriju ono što je Vladimir Kličko učinio za tešku u meču protiv Anthonyja Joshue.

Između totalnog uspjeha čitave generacije talentiranih boraca i još jednog tržišnog boksačkog debakla stoji samo jedan glupi tweet Floyda Mayweathera poslan iz Lamborghinija na semaforu ispred striptiz kluba Girl Collection.

Ali to je boks danas — puno talenta, nimalo pravde. Fokusirajmo se zasad na talent. Zbog svog zdravlja.

loading...