Ekvivalent ovom zakonu nalazim u izvedbi Tysona Furyja protiv Deontaya Wildera iz noći sa subote na nedjelju, ali u njegovom kršenju istog. U toj izvedbi upravo nema minimuma ljudskosti koji nas s njim povezuje na nekoj dubljoj, unutarnjoj razini. Sport, kao i umjetnost, volimo dijelom i zbog toga što nadahnjuje na bolje, više, ljepše, pametnije. Ono što je Fury učinio nije opsceno, skaredno samo na razini tuče u koju je planski pretvorio boksački meč; opsceno je zbog toga što se ne možemo povezati s nečim što se doima nadljudskim, nadnaravnim. Kako da popravim svoj život inspiriran rubno biblijskim čudom koje je izveo? Postoji analitički odgovor za sve učinjeno — retrospektivno se čini jasnim — ali postoji neki nedefiniran višak duha u tome koji se ne da predvidjeti, koji izbjegava znanosti.

Pročitao sam i pogledao desetke detaljnih analiza potencijalnih taktika za oba borca, od Teddyja Atlasa do bivšeg Furyjeva trenera Bena Davisona, gledao mečeve zbog taktika koje su referencirane u tuđim analizama (na distanci — Thomas Hearns, ulazak u klinč Roberto Duran) napisao zabilješke za svoju uoči podcasta koji snimam i samo se jedna pokazala relevantnom. Ta jedna bila je u vrlo malom postotku zasnovana na znanosti, iako ju je izrekao boksački i MMA analitičar sa CBS-a Brian Campbell i baš zbog toga mi je ostala u sjećanju. Nakon što je ustanovio koji je put do pobjede za Furyja, gotovo se odrekao od svoje analize i rekao samo: “There is magic in that man.”

Kad je Fury u šestoj rundi polizao krv s Wilderova vrata, činilo se to dijelom taktike utoliko ukoliko je taktika totalno puštanje nesuvislih nagona iz sebe

Napisat ću samo očigledne stvari koje su Furyjevu pobjedu učinile izglednom, ali za ono što ju je učinilo stvarnom neću imati boljeg argumenta od magije u njemu.

“I’m learning again. Before I was polishing the stuff I did good — it was a winning formula. But now I’m working on stuff that I don’t do so well.”

Problem predviđanja stvari nije samo u tome što totalno glupavo podcjenjujemo koliko je nepoznanica u jednadžbi i koliko potencijalnih ishoda ili načina na koji do određenog ishoda nešto može doći, nego i u tome što ishod na određen način prekraja prošlost, retroaktivno mijenjajući kvalitetu (pred)uvjeta i (pred)događaja. Furyjeva izjava o učenju novih stvari nauštrb poliranja starog znanja bila bi ključni argument onih koji su predviđali njegov poraz nokautom (dakle, i mene), a danas je potvrđena kao ključni razlog pobjede. Ovaj je Furyjev plan posljedica razilaska s jednim od najboljih boksačkih umova za koje danas vjerojatno ne znate — Bena Davisona.

Otpustiti Davisona je pogreška, logička pogreška. Mora biti. Morala je biti. U kompleksnoj jednadžbi ovog dvoboja Wilder je uvijek bio konstanta, nepromjenjiva vrijednost. Zbog toga su sva predviđanja taktika bila fokusirana na Furyja — on kao tehnički bolji boksač može promijeniti nešto u tehnici. Banaliziramo li u potpunosti matematiku borbe kao takve, možemo ustvrditi da ako je Fury umalo pobijedio Wildera u prvom meču i ako znamo da Wilder ne može izgledati značajno drugačije, pa tako ni imati značajno drugačiji plan, Fury je trebao učiniti upravo suprotno od onoga što je učinio — uz Davisona ispolirati sitnice koje su im promakle prvi put.

Ostati lagan na nogama i u kasnijim rundama, prednjim direktom podići Wilderovu desnu ruku da brani glavu (od tu ne može ozbiljno napasti), ulaziti u klinč ispod Wilderova napada, ne odustajati od obrane ispruženom lijevom rukom koja istovremeno štiti čeljust i blokira pogled protivniku, raditi pivot iz shoulder rolla i izlaziti iz pravca napada… Najhrabrije teorije (barem u mojoj glavi) bile su da u ranom dijelu borbe Fury treba odustati od svog kasa, na trenutak ukopati noge pod sobom i uputiti iste udarce (1, 2) koje radi u pokretu da uspostavi barem neku ideju ozbiljne opasnosti ili da u bob and weave uključi i desni aperkat (što je predlagao Teddy Atlas).

Volim Furyja kao i svatko tko voli zabavu, ali izjave o nokautu Wildera doživio sam ili kao užasnu taktičku zamisao ili kao providan pokušaj da se protivnik zavara. U njih je, čini se, ozbiljno vjerovao samo Tysonov otac John Fury, koji se vezano za mogućnost pobjede prekidom svađao s Davidom Hayeom i Paulom Malignaggijem u promocijskim programima uoči meča. Romantični otac-sin pakt završio je tako što je Tyson nazvao oca na telefon samo da ga upita: “Did it look good on the tellly?!”, a smiješni smo ispali mi koji smo sumnjali.

Odgovor na Tysonovo pitanje mogao bi biti — ne, nije izgledalo dobro, ali je upravo zbog toga pobijedio.

Prvi meč Furyja i Wildera bio je u određenoj mjeri potvrda precijenjenog stereotipa o međusobnoj dinamici boksačkog trokuta stilova: in-fighter, boxer (out-fighter) i brawler (slugger). Teorija tvrdi da in-fighter uspijeva protiv boxera, boxer protiv brawlera, a brawler protiv in-fightera. Ovo je takozvani boksački rock-paper-scissors.

Prvi je meč bio arhetipski sukob boxera i brawlera, svi su učinili točno ono što što najbolje rade: Fury je bio brz na nogama, koristio dužinu i brzinu, pozicionirao se uglavnom ondje gdje je imao mjesta iza sebe za otkoračiti od Wilderovih swingova i neutralizirao akciju klinčem kad bi bio stiješnjen, a Wilder je marširao naprijed, koristio svoje neočekivano dobre tehnike zatvaranja borca u kut i lansirao svoj osnovni kombo: prednji direkt-zadnji direkt ili cross. Wilder je bio nadboksan i sustavom bodovanja po rundama vrlo vjerojatno i pobijeđen. Narativ uspjeha boxera protiv brawlera bio je postavljen u svojoj klasičnoj formi.

Sam početak pokazuje sve što je isto i drugačije kod Furyja u odnosu na prvi meč; pogledajte koliko je u stanju kontrolirati Wildera kroz same feintove, ali primijetite i da ovaj put ne predaje neutralni prostor.

Fury ga je odlučio prekinuti. Rastao se s Davisonom i otišao u slavni Kronk Gym trenirati s nećakom Emmanuela Stewarda, SugarHill Stewardom. Iako Kronk nije mjesto gdje se rađaju razarači (u njemu je trenirao i Vladimir Kličko) Fury je onamo otišao skovati agresivniju taktiku, pokušati doista napasti Wildera. Napustiti svoj tip boxera i postati, recimo to tako, hibridni boxer-puncher.

Iako se i tijek i ishod meča čine kao antipod prvoj borbi Furyja i Wildera, nije sve furyjevsko napušteno, naprotiv.

Osnovna je ideja ostala iste kvalitete — neutralizirati Wilderovu desnu ruku, okupirati joj pažnju, takoreći. Tijekom prvih sekundi meča dogodilo se upravo ono što je Furyju donijelo uspjeh u prvom susretu. Fury je radio double feintove prije prednjeg direkta ili, još bolje, prije ičega; svrha varke često nije bilo maskiranje udarca koji dolazi, nego su bile same sebi svrha, izazvati očekivanje ničega! Zadatak je ovoga, osim da razbija ritam napada, taj da Wilderova jača ruka nije prijetnja jer joj je instinktivni prioritet čuvati svoju stranu lica, izvan pozicije je za powershot. Ovakav gard ostavlja tijelo Furyja nebranjenim pa je Wilder meč započeo jabovima u tijelo. Bila je ovo možda jedina očekivana tehnička priča borbe s obje strane.

Furyjeva taktika nije počivala na tome da ostane zadovoljan neutralizacijom Wilderova najopasnijeg oružja, upravo zato što zna da je ideja o implementiranju ove i sestrinskih obrana (slip, shoulder roll, pivot, klinč) neodrživa tijekom svih 12 rundi; klasična dosadna priča kako Fury u tom scenariju mora biti savršen svakog trena meča, a Wilder samo jednu sekundu je točna.

Iako je Fury govorio što će učiniti i kako se boriti, ostali smo iznenađeni i mi i Wilder. Da čitate kakav američki portal, rekao bih da je Wilder ostao bewildered. Kao da se radilo o dvostrukoj obmani — Fury je rekao istinu jer smo očekivali da slaže, pa učinio upravo ono što je rekao jer zna da očekujemo laž. Nakon gonga za početak borbe Fury je potrčao zauzeti centar ringa. To je mjesto savršeno i za defenzivne i za ofenzivne manevre boksača kakav je Fury — dovoljno daleko od užadi da eskivira, dovoljno dug da zatvori protivnika. Pokazalo se da je oprezan trebao biti tek dvije i pol runde.

Nakon toga ideja je zapravo bila utopiti Wildera, istovariti se na njega, često i doslovno, ostaviti vatru bez kisika. U tu je svrhu na meč došao znatno teži nego prvi put. Furyjev plan da natjera Wildera da ga nosi u klinču nije bio nov, ali ovaj put znatno agresivniji i nikad kroz underhookove, uvijek kao jednoručna giljotina i overhook. Dodatni kilogrami Furyja su učinili opasnijim, a Wildera tromijim i umornijim. Smatrate li hrvački aspekt boksanja glupošću ili kukavičlukom, morat ćete se podsjetiti i činjenice da je hrvanje konstitutivni dio bosačkih tehnika još od prije Queensberry pravila i borbi koje bi Muhammad Ali izgubio u najslavnijem dijelu svoje karijere da nije uključio klinč u osnove svojega stila.

Iako ovdje ne koristi giljotinu, primijetite koliku kontrolu ima kroz overhookove uz svoju težinu — pomiče Wildera po želji, uputi aperkat iznutra mijenjajući ruku koja klinča.

Da bi se Wilder osjećao uistinu klaustrofobično, Fury je morao učiniti borbu ružnom, suprotno svemu što je dotad učio. Dodatne kile učinile su i njega tromijim, ali dio pokretljivosti žrtvovan je i zbog snage udaraca. Iako inače jedan od najboljih udarača iz kretanja u teškoj diviziji kroz posljednjih nekoliko desetljeća, ti brzi udarci mogu imati samo kumulativnu štetu. Ovaj je put Fury sjedao na udarce kad bi Wilder bio statičan, upućivao ih ‘neškolskim’ putanjama i često i sam gubio balans, baš poput svog protivnika. Ovo je bilo možda najfinije zrno genijalnosti u Furyjevu planu; koliko god Wilder bio opasan nokauter, opasan je upravo i samo tamo gdje je Fury prirodno najbolji — u punoj i poludistanci.

U tome je rizik out-fightinga s Wilderom — i kad činite sve kako treba, i dalje ste uvijek točno u poziciji u kojoj on nokautira ljude. No, ako Wilder natjerate, makar i čistom mahnitošću, da se bori sa zadnjeg stopala, njegova je snaga poništena. Furyjev dirty boxing na užadi i vitlanje desnim swingom preko Wilderova garda funkcioniralo je kao bizaran balans profinjenim feintovima i defenzivnom footworku u rijetkim trenucima kad je bio potreban. Ono što je uistinu bilo potrebno bila je doza ludila. Kad je Fury u šestoj rundi polizao krv s Wilderova vrata, činilo se to dijelom taktike utoliko ukoliko je taktika totalno puštanje nesuvislih nagona iz sebe.

Dvije je runde Fury koliko-toliko boksao, parirao je Wilderov jab dlanom svoje prednje ruke, eskivirao opasnije udarce u tijelo izmičući se ili čak samo povijajući, uputio koji divlji udarac da signalizira Wilderu u kakvoj se borbi nalazi. Od treće runde do kraja meča novi je Fury uskrsnuo poput onog koji se ustao iz nokdauna u prvom meču — Kronk Fury, široki overhandi, ulazak u distancu lijevim krošeom i udarci desnom (kroše-aperkat) u klinču u svakom trenutku u kojem Kenny Bayless nije bio između njih. Jadni Bayless ni sam nije znao što ga je snašlo. Bod koji je uzeo Furyju u petoj rundi bio je pokušaj da se nosi s kaosom koji nije očekivao.

Cijeli Furyijev plan u jednoj sekvenci: feintovi > zatvaranje distance > jabovi otvorenim dlanom zatvaraju Wildera > blicanje > powershot > giljotina klinč > dirty boxing aperkat.

Furyjev bijes, pun intended, bio je najočigledniji u nekontroliranim udarcima u tijelo, osobito desnim krošeom na početku četvrte runde, baš zbog toga što se činili kao improvizacija, dio žara da se Wilder makne s lica zemlje.

Wilderov pomoćni trener Mark Breland bacio je ručnik u drugoj minuti sedme runde.

Wilder neće biti zadovoljan prekidom, bar ne u ovom trenutku. Debata o bacanju ručnika u Wilderovu kutu između Brelanda i Jaya Deasa nije bila može li njihov borac pobijediti, bilo je jasno da ne može, nego treba li mu omogućiti poraz kakav bi želio. Breland je tako na svoju ruku bacio ručnik, a Deas i Wilder nisu bili zadovoljni odlukom.

Odluka je, međutim, ispravna. Max Kellerman, nekadašnji HBO-ov komentator i analitičar, bio je po običaju pun seljačkih anakronizama o “odlasku na štitu” i tobože neobjašnjivoj fizičkoj tvrdoći boksačkih tijela. Njegovi komentari su, kao i svi slični, uprizorenje izreke o tuđem spolovilu i koprivama — ne vidim da bi itko pustio svoju braću, sestre, djecu i životne partnere da budu nepotrebno izneseni na štitovima pa kasnije gurani u kolicima radi ispunjenja mitova o hrabrosti iz petparačkih romana s trafike i serije Vikinzi. Šteta koju trpe profesionalni borci ionako će biti naplaćena u naturi; borcima ne treba ispunjavati želje u trenucima adrenalinskog ludila, nego ih od istog spasiti za njihovo i dobro njihovih obitelji.

Što dalje s Furyjem? Pa jednostavno je — Anthony Joshua u Cardiffu ili Londonu za sve novce svijeta. Čekali smo godinama to finale ovog doigravanja i red je da ga dobijemo. Eddie Hearn već perverzno trlja ruke poput nekakvog mladog Mr. Burnsa iz Simpsona, potrebna je samo anđeoska intervencija koja će zaustaviti Furyja da se oklizne u spiralu bluda i depresije iz koje se neće vratiti nekoliko godina.

Wildera, s druge strane, razotkrivenim mogu nazvati samo oni koji su krivo mislili da je bolji boksač nego što jest. Točno je tu gdje bi trebao biti. I dalje je nevjerojatan udarač, i dalje može dobiti gotovo sve teškaše iz top 10, ali bi ga možda u sljedećem meču trebalo poštediti boraca poput Dilliana Whytea, a mlađe nade poštediti Wilderove odmazde.

Pomalo je tužno da se rasplet u teškoj diviziji približava kraju. Često se bunimo kako nikad ne dobijemo ono što želimo i u tom se kontekstu možemo zahvaliti bogovima na ovome što smo vidjeli. Teško je reći gdje će biti mjesto Tysona Furyja u povijesti boksa, ali u ovom trenutku može biti sretan. Suicidalni debeljuškasti Traveller s tankim nogama iz Wythenshawea pokraj Manchestera najbolji je teškaš na svijetu. Mogla je naša generacija proći i gore, mora se reći.