Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Zašto volimo umjetnike nokauta

Ljudi s magijom u rukama

U subotu, 8. travnja 2017. godine na sportskoj priredbi UFC 210 borio se jedan od rijetkih boraca za kojeg mogu reći da ga smatram dragim čovjekom. Ne borcu, čovjeku. Ustvrdite li suprotno iznijet ću svoje argumente dovoljno žustro da se posvađamo. Kao kada branite nekog svog – kakav je takav je, moj je. Daniel DC Cormier je olimpijski hrvač s medaljom koji je do svog pojasa light-heavyweight prvaka UFC-a čini se dopuzao s infuzijom u ruci, pobjeđujući ozljede koliko i protivnike. DC-jeva iskrenost u svijetu u kojem manipulacija istinom donosi kruh na stol i Lamborghini u garažu legendarna je koliko i tužna. Njegov je odlazak na presicu nasuprot Jona Jonesa poput odlaska djeteta u klaonicu pilića – kužimo da se takvo što moralo dogoditi, ali istovremeno osjećamo da se nečija iluzija o ovom svijetu kao pretežito dobrom mjestu morala razbiti na blaži način.

DC i ja čak volimo iste stvari – hranu i profesionalno hrvanje. Ništa bolje od olimpijskih hrvača koji cijene umjetnost kečerskog performansa. Ima ljudi kojima je želja otputovati u Kyoto, otići na utrku Daytona 500 ili plivati s dupinima, a ja bih gledao Wrestlemaniju s Danielom Cormierom i Joshom Barnettom.

DC je i sjajan borac. Genijalno adaptirano hrvanje za filozofiju MMA borbe i poneka ručna bomba sklepana u American Kickboxing Academyju. No ja sam se u subotu kladio na njegovog protivnika Anthonyja Johnsona, tipa o čijoj osobnosti nemam što reći. Nisam se samo kladio – želio sam da pobijedi. Ne znam ni što voli ni kakvo bi društvo bio za Wrestlemaniju, ali znam da da snažno udara. Njegov je nadimak Rumble i šakama uništava kognitivne funkcije drugih ljudi za novac. To je sve što je bilo potrebno da izdam prijatelja. I na koncu izgubim okladu.

Zašto volimo umjetnike nokauta? Zbog čega im dajemo nadimke poput Rumble i Manassa Mauler, a njihovim udarcima zasebne nadimke kao Susie Q ili H-Bomb? Ne znam, ali to me neće spriječiti da napišem koju riječ o tome.

Što rječnici kažu za nokaut? “Knockout (noun) – the act of rendering unconscious.” Riječ je postala dio boksačkog rječnika 1887., ali s blago drugačijim značenjem. To knock out nije značilo udariti nekoga izvan svijesti, nego udariti nekog izvan vremena. Drugim riječima, onesposobiti protivnika za borbu na određen broj sekundi i pobijediti. U periodu golorukih boksačkih mečeva prema London Ring Prize pravilima koja su dopuštala i hrvačka bacanja – vrijeme je zapravo bilo neprijatelj kojeg je valjalo svladati.

U posljednjem meču za titulu teške kategorije po londonskim pravilima Jake Kilrain i John L. Sullivan su se 1889. borili 76 rundi pod paklenim suncem Richburga u Mississsippiju. Kilrain je umalo pobijedio nakon što je Sullivan u 44. rundi povratio, ali je na kraju njegov kut morao predati meč od straha da bi njihov borac mogao umrijeti. Jedan od Kilrainovih europskih mečeva, onaj protiv Jema Smitha na malom otočiću St Pierre na rijeci Seini, završio je neriješeno. Nakon 106 rundi je, naime, pao mrak.

Ring je crno-bijeli svijet. Nokaut je jedan od najčišćih oblika pobjede koje možemo iskusiti. Protivnikov pad doslovno je vaših ruku djelo. On je dolje, vi još stojite

Sportaši i publika danas vole nokaute jer su oni definitivno razrješenje u udaračkim sportovima, ali ne i samo zbog toga. Pitanje pobjednika u slučaju nokauta u manjoj je mjeri podložno debatiranju, a sam pobjednik iz meča izlazi s manje ozljeda nego što bi ih u punom trajanju meča skupio, a to ga opet po potrebi brže vraća u ring. Ovo je posebno dolazilo do izražaja kroz turnirske formate kakvi su bili popularni kod japanskih hibridnih kickboxing i ranih MMA organizacija. Poanta jednovečernjih K-1 Grand Prix Final turnira, primjerice, bila je natjerati borce na visokorizični gameplan u potrazi za nokautom koji ih je istovremeno ostavljao izloženima za protivničke powershotove. Pobijede li odmah, odmarat će duže i u sljedeći meč ući svježiji.

Divio sam se tako kako Giorgio Petrosyan nadmašuje svoje protivnike u svim segementima vještine, radeći krugove oko njih poput umjetničkog klizača, ali ono dječje, fanovsko uzbuđenje osjetio bih tek kad bi u ring ušao Iron Mike Zambidis i u svakom meču pokušao nekome skinuti glavu s ramena. Većina njegovih mečeva ionako izgleda kao da jako žuri na drugu gažu iste večeri. Taj bastardni tysonovski stil po kojem je i dobio nadimak bio je ružan ali divan, ako volite dobro staro ultra-nasilje.

Zambidis koristi i snagu i tajming za plasiranje ubojite kontre desnim krošeom, ulazeći istovremeno u svoju distancu protiv višeg borca – Kid Yammamota.

Nokaut je, dakle, praktično oružje koje borcima donosi popularnost među publikom i promotorima, te u određenoj mjeri čuva zdravlje kroz skraćivanje vremena u kojem borac prima udarce. No, što je on mehanički? Iskreno, ne želim ni zalaziti preduboko u taj Bermudski trokut snage, tajminga i preciznosti. Ono oko čega će se većina složiti, govorimo li, primjerice, o udarcu šakom, jest da je ta udaračka moć pitanje prenošenja energije sa zadnjeg stopala na prednje kroz pokret cijelog tijela do njegove krajnje točke. Kinetička energija tako putuje kroz tijelo – od stopala preko kukova do šake – rastući u snazi poput lavine. Svladavanje ove mikrokoordinacije tajna je tzv. ‘teških ruku’.

Problem je što teške ruke ne garantiraju nokaut. Isprepletenost i međusobna uvjetovanost snage, tajminga, preciznosti, pa na koncu i taktike, prenose ovu diskusiju iz fizičkog u metafizičko. Možete (pokušati) biti sirovi poput Georgea Foremana, koji će protivnika izbiti iz tenisica poput Popaja ili (opet pokušati) u milisekundi kratkim trzajem prednjeg direkta krećući se unatrag isključiti nekome svijest poput Andersona Silve, koji često koristi zakone inercije i sukoba sila umjesto snage.

George Foreman revolveraškim krošeima s kukova šalje Kena Nortona u nesvijest. Udarci nisu precizni, ali je preciznost kompenzirana silinom.

U jednom od gotovo kultnih nokauta u MMA-u Silva koristi tzv. ‘overcomittment’ Forresta Griffina koji pokušava pokriti distancu koračanjem prema naprijed. Silva, majstor distance, laganim ‘snappy’ direktom pogađa Griffina čija se energija kretanja susreće s energijom udarca u kontrasmjeru čime generira dvostruku snagu. Fabrizio Werdum na sličan je način izgubio titulu od Stipe Miočića.

A onda postoje i udarači-nokauteri poput Julia Cesara Chaveza. Njegovi nokauti često dolaze kao rezultat nanesenih akumuliranih povreda protivniku. U jednom od najkontroverznijih tehničkih nokauta u boksačkoj povijesti, sudac Richard Steele prekinuo je njegov meč protiv Meldricka Taylora četiri sekunde prije kraja, proglasivši Chaveza pobjednikom. Chavez je gubio borbu na bodove, ali bliski promatrači, sekundanti i suci vidjeli su nešto što publika nije. Chavez je primao više udaraca, ali oni koje je sam slao bili su kao kamenovanje Taylorovog tijela i lica. Možemo o ovoj sudačkoj odluci misliti što hoćemo, ali Meldrick Taylor je nakon meča sa Chavezom doslovno pišao krv. Pišanje krvi ujedno je i savršena ilustracija igranja igre izdržljivosti protiv meksičkih boraca. Meksiko jedan, bubrezi nula.

Chavez gubi borbu na bodove dvadesetak sekundi prije kraja meča, ali zna da je postupno onesposobio Taylora za smislenu obranu. Umornog i ozlijeđenog primiče ga kutu i baca svoj najjači udarac.

Nokauteri tako nisu uvijek alfa-divljaci koji bacaju desne overhandove poput vašarskog hully-gullyja. Čak ni oni za koje biste prije svih to pomislili, poput Mikea Tysona i Rockyja Marciana. Pogledate li najbolje Tysonove nokaute, skužit ćete da oni pripadaju njegovom originalnom treneru Cusu D’Amatu koliko i njemu samome. Tysonova nevjerojatna eksplozivnost i snaga oblikovani su u specifičan stil kretanja u trokutu ka protivniku uz pažljivo osmišljen set kombinacija u kojima svaki od udaraca ima svoje mjesto i razlog u slijedu.

Obratite pažnju kako Tyson generira nevjerojatnu snagu okretanjem stopala na tlu. Potom pogledajte kako se ona prenosi rotacijom kukova u ruke koje su samo dostava. Nesretnik sa slike je Marvis Frazier, Joeov sin.  

Rocky Marciano vlasnik je najpoznatijeg nokautnog udarca u povijesti nazvanog Susie Q – i jedan od doista najčvršćih boraca općenito koji ipak nije bio samo stijena, kako mu ime kaže. Kao teškaš od 87 kilograma nije niti mogao biti. Susie Q, međutim nije bila slučajnost. “Charlie Goldman had taught him to get low, in a crouch, and really hit from his arse,” opisivao je Susie Bert Sugar desetljećima kasnije, “but he had power with it, coming up from the floor. He’d hit you anywhere.” Uistinu, Marciano je bio jedan od prvih boraca koji je taktički udarao protivnike po rukama dok ih više ne bi mogli držati u zraku. A onda bi došla Susie Q, jedan od tehnički najpogrešnije izvedenih right cross udaraca koje ste vidjeli. I udarac koji je objesio više boksača o konopac nego ijedan drugi.

Marcianov nokaut Jersey Joea Walcotta jedan je od poznatijih brutalnih nokauta, ali zapravo uobičajen za Rockyja. Brockton Blockbuster prilazi Walcottu s već ‘napunjenom’ desnicom. Feint prednjom revijalnog je karaktera jer Susie već dolazi, Goldmanovim riječima, from the arse.

Ali to nije sve. Mogu objasniti uspjeh H-Bomba Dana Hendersona u oktagonu ili Rockyjeve Susie Q u boksačkom ringu. Kužim u određenoj mjeri i neočekivanu nokautnu moć Mannyja Pacquiaa koja dolazi iz njegove nevjerojatne brzine i odličnog osjećaja za distancu iz kontragarda. Ali moj najdraži foršpan za borilačke sportove je bilo koja kompilacija nokauta Juliana The Hawka Jacksona. Gledam ih kad imam loš dan, kad kasni plaća, kad imam temperaturu, gledao sam ih jednom u formi maratona kad me ostavila cura. Da sam imao mačku koja je jutros umrla, evo sad bih gledao Hawka Jacksona. Ali ga ne bih znao objasniti. Rušio je ljude lijevim krošeom, desnim krošeom, direktima, aperkatima u bradu, krošeima u tijelo, kratkim, dugim, sporim, brzim. I to je ono što nas istinski uzbuđuje u sportu. Te rijetke naoko mutantske anomalije koje se mogu analizirati, ali ja ne želim znati rezultate. Njegov nokaut Bustera Draytona jedan je od razloga zbog kojeg gledam borilačke sportove i kada me kontinuirano razočaravaju – ne želim propustiti vidjeti takvo što ako se ikada ponovi.

Nemam poseban komentar na ovo. Činjenica da sam se potrudio napraviti dva gifa govori dovoljno.

Na kraju se vraćam na početak ovog teksta: zbog čega mi, obični ljudi, volimo umjetnike nokauta?

Očigledan odgovor bio bi zbog toga što im se divimo. Ali ne mislim da je to potpuno točan odgovor. Točan odgovor bio bi zbog toga što im zavidimo. Ljudi ste, optimistično pretpostavljam, i dijelite iskustvo života na ovoj planeti sa mnom. Život je trajno stanje rata. Ne želim ovome dati deprimirajući ton. Borba znači pokret, mir znači – mirovanje. Jedini stadij potpunog mirovanja jest smrt. Zbog toga nam trebaju prepreke, problemi i bitke. I neprijatelji. Sjećate se, opet optimistično pretpostavljam, jednog od najistinitijih filmskih citata u kojem Bane, razočaran u Batmanovu udaračku formu nakon povratka iz mirovine kaže: “Peace has cost you your strength, victory has defeated you”. Stajanje nam nije u prirodi. Prepreke koje smo prešli, problemi koje smo riješili i neprijatelji koje smo pobijedili nas definiraju. Samo u njima možemo vidjeti svoj puni odraz.

Problem je što živimo u svijetu nijansi. Ne znam kako vi, ali ja mrzim nijanse. Naše pobjede u konstantnim su mutnim preljevima okolnosti i perspektiva. Ne možemo ih dotaknuti i ne možemo u njima uživati jer ih ne vidimo jasno.

Ring je crno-bijeli svijet. Nokaut je jedan od najčišćih oblika pobjede koje možemo iskusiti. Protivnikov pad doslovno je vaših ruku djelo. On je dolje, vi još stojite. Svijet vam je svjedok. Odlazite uzdignutih ruku primiti čestitke. Ta čista pobjeda u ultra HD rezoluciji je vaša i zauvijek ćete je imati poput snimke.

Oni će je imati. I zbog toga im zavidimo. Oni će vidjeti razrješenje svojih problema u trenutku kad se protivnikove oči počnu okretati prema unutra i prije nego što dodirnu tlo. Nama ostaje da ispadnemo pametni na sastanku pred deset ljudi, ali jedan od njih će ipak misliti da smo potpuni idioti. Prevarit ćete policiju za jednu kaznu, ali je ionako financirate na druge načine. Uštedit ćete na proteinima za black friday, ali marža je svakako bila 300 posto. Kužite što govorim?

George Foreman, Julius Jackson i Robbie Lawler imali su u svojim rukama magiju koja je mogla učiniti da problemi nestanu. Zbog toga su veći od ostalih. Zbog toga su umjetnici. Zbog toga ih volimo.

***

Goran Pećanac proširio je Punchlines priču i vlogom na YouTubeu, odnosno video kronikom svojih poraza na MMA klađenju. Pogledajte prvo izdanje: