Ako bih rekao da vjerujem u magiju, drugi bi me mogli okarakterizirati kao budalu. Pod ovim “mogli” mislim na oba značenja riječi: ono očigledno značenje, da bi imali nekakvo pravo na to, kao i na ono skriveno — da postoji opasnost koju moram izbjeći pa sakriti svoje vjerovanje. Biti fan kao da uvijek uključuje vjerovanje u nadnaravnost onih koje volimo. Riječ koja je bez razloga postala pejorativ; obožavatelj/ica puno je točnija od ove uvozne — fan; obožavaju se upravo ‘viša bića’ i bog(ovi), a to je ono što u sportskom obožavanju radimo.
Kad bismo analitički strogo pogledali materiju, činilo bi nam se da je nadnaravnost samo prijevremeno zaustavljanje analize: idealiziramo jer nismo došli do kraja uvida. Tyson Fury nije se ustao iz nokdauna u prvoj borbi protiv Deontaya Wildera na osnovu neke nedokučive sile ili dara; naprosto ima fiziološki objašnjivu moć apsorpcije udaraca. Analiza je vječita ubojica karizme, sve je u njoj svedivo na interakciju elemenata ili faktora. Ne mogu tvrditi da to nije točno, ali mogu preokrenuti pitanje i pitati: je li to doista važno?
Pokušajmo svesti Furyja na sljedeće moći i talente: nadaren je tkivom, tetivama i mišićima koji mu omogućuju opornost na udarce (‘bradu’) te brzinu i pokretljivost; ima dar (kognitivni? fiziološki?) brzog oporavka od šoka i fizičke traume udaraca; ima natprosječnu upornost koja ga vadi iz depresivnih stanja i vraća u trening i borbu na najvišoj razini; ima ne samo borilačku inteligenciju pratiti i/ili odstupati od borbenog plana tijekom meča na nevjerojatno točan način, nego i inteligenciju vodstva vlastite karijere (promjena trenera između dviju borbi s Wilderom čine ishode drugog i trećeg meča šokantnijim), on je Irski Putnik koji lijepo pjeva…
Ispada da ovaj trezveni rezultat koji dobijemo analizom ne samo da ne umanjuje Furyjevu nadnaravnost, nego ga čini čudesnijim; zbrojili smo i oduzeli sve što se moglo, a rezultat je, paradoksalno, luđi. Rezultat analize kao da dodaje dva uskličnika na pitanje — od “kako je to moguće?” (koji su razlozi za to) do “kako je to moguće?!!” (koji kurac).
Fury je za Whytea i prebrz i prepametan, plus njegova najuspješnija/najbolja tehnika, jab, po prirodi stilova ima posebnu učinkovitost protiv Whytea
Postoje, naravno, i nevjernici, odnosno oni koji smatraju da prije svega ne postoji ništa nadnaravno ili čak posebno u Furyju: on je velik boksač s dobrim kretanjem i jabom koji živi u eri osrednjih teškaša od kojih je neke (Anthony Joshua, Oleksandr Usik) ‘izbjegao’. Da današnji teškaši nisu dobri kao trio s kraja 1960-ih i početka 1970-ih (Muhammad Ali, George Foreman, Joe Frazier) nije tajna, ali jednako tako Joe Louis — jedan od najboljih, a možda i najbolji teškaš svih vremena, ne samo da nije imao dostojnu konkurenciju, nego je ona bila možda lošija nego Furyjeva (njegovi su protivnici bili članovi fiktivnog kluba Propalica mjeseca). Samo na osnovu nečega što možemo nazvati demonstracija vještine smjestili smo ga u vrh teškaškog imperija.
Vjerujem da isto možemo učiniti i s Furyjem; zbog samog stila i fizičkih predispozicija bio bi težak protivnik mnogim uobičajenim stanarima top ljestvica najboljih teškaških boksača svih vremena poput Floyda Pettersona, Fraziera ili Jersey Joea Walcotta (treba biti trezven i zaključiti da bi istovremeno imao velikih problema s, primjerice, Foremanom ili čak Lennoxom Lewisom).
Da je Dillian Whyte pobijedio, ova bi priča bila, možda, jednako čudesna. Rođen je u getu Port Antonija na Jamajci, djed mu je bio Irac iz Dublina, nakon što je migrirao u Brixton/London postao je otac s 13 godina, u svojoj prvoj amaterskoj borbi je pobijedio Joshuu, a jednog je protivnika nokautom poslao u komu… Prilično nevjerojatan tip, mora se reći. Problem je u tome što mu je za pobjedu uistinu bila potrebna magija, i to ne ova metafizička kakvu sam opisivao na početku, nego prava — plamene kugle iz ruku i takve stvari.
Fury se tijekom karijere i sam borio s dosta ‘propalica’; lista vrhunskih teškaša na njegovu je rezimeu dosta kratka, pa je Whytea teško smjestiti na neku točno određenu poziciju među njima. Njegovi su se porazi dogodili u kompetitivnim borbama, nikad u ringu nije bio potpuno nadigran ili ponižen kroz cijeli meč: izgubio je nokautom od Joshue u urnebesno zabavnom i prljavom profesionalnom meču (uzvratnoj borbi iz amaterskih dana) te nokautom od Aleksandra Povjetkina u meču koji je do tog trenutka dobivao. Imao je dva sjajna meča protiv Dereka Chisore (prvi iz 2018. preporučam doista svima) te pobjede nad solidnim borcima poput Josepha Parkera, Oscara Rivasa i Lucasa Brownea.
No, bez obzira na situaciju na papiru, tvrdim da bi Whyteu trebala magija zbog toga što je naprosto stilski izuzetno pogodan protivnik Furyju. Postoje stvari koje je Whyte mogao učiniti bolje, naravno, ali sva ta online kuknjava njegovih fanova da je trebao više pritiskati i loviti nokautni udarac je, čini mi se, pogrešna — što ljudi misle da je Whyte radio kad je trčao za Furyjem i bacao desne krošee toliko jako da je padao na užad? Ono što se protiv Furyja dogodilo mnogima prije njega, dogodilo se i njemu: Fury je učinio da Whyte izgleda kao da ne radi dovoljno. Fury je toliko dobro upravljao putanjom meča da su Whyteovi pokušaji bili osujećeni prije nego što su započeli, pa se samo na površini činilo da Whyte ne zna što radi.
Whyte gubi ravnotežu bacajući kroše/swing.
Svi su Furyjevi trikovi dosta iznad mojih gledateljskih sposobnosti, ali ovako, impresionistički gledano, on je za Whytea i prebrz i prepametan (možda više u smislu svjesnosti onoga što se događa oko njega u žaru bitke), plus njegova najuspješnija/najbolja tehnika, jab (namjerno koristim izraz jab, a ne prednji direkt zbog raznovrsnog korištenja tog udarca), po prirodi stilova ima posebnu učinkovitost protiv Whytea.
U prvoj je rundi Dillian zauzeo kontragard — to je ono o čemu se možda najviše pisalo na društvenim mrežama. Mislim da su ljudi previše toga učitali u ovu taktiku jer, kao prvo, nije bila uspješna jer je Whyte izgubio rundu, a kao drugo, udarci s kojima je imao uspjeha, poput desnog krošea u tijelo, pogađali su lijevu stranu Furyjeva tijela — dakle, stranu gdje nije jetra. Ukupno gledano, Whyte je u kontragardu izgledao kao netko tko je u neprirodnom položaju i to se osjetilo u svim segmentima napada i obrane. Ono što je, međutim, bilo očigledno čak i u ovim neprirodnim razmjenama bilo je to koliko je Fury brži i u napadu — jabovi su prolazili toliko brzo da je Whyte bio vidno zatečen; i u obrani — krošee je izbjegavao alijevskom brzinom i estetikom.
Kad se Whyte vratio u klasičan gard, stvari su se počele odvijati kako smo i očekivali. Fury je varkama tjerao Whytea na ‘oklijevanje’, kretanjem na promašaje, a kad bi ostajao ravno ispred, svojim bi jabom, koji je koristio više kao ono što u američkom nogometu nazivaju stiff arm, zaklonio Whyteu pogled i natjerao ga na još veći promašaj. Svaki je promašaj, pak, kažnjavao svojim krošeom.
Fury koristi jab s otvorenim dlanom kako bi zaslijepio i zaustavio Whyteov napredak.
Ukratko, Furyjeva je obrana uspijevala savršeno i na osnovu nekoliko točaka: bio je brži, pa je mogao i dovoljno brzo čitati napade koji dolaze i brzo reagirati — parirati ili blokirati rukom ili se izmaknuti; bio je discipliniran u držanju desne ruke na obrazu i po potrebi je spuštao kad bi Whyte lijevim krošeom napadao tijelo; kretao se lateralno — najčešće u svoju lijevu stranu, ali pod kutom, čime je onemogućavao Whyteu da točno ili pravovremeno uputi neki powerpunch desnom rukom.
Furyjevi su napadi uspijevali, manje-više na osnovu cijelog njegova stila kojem je Whyte prelaka meta: Fury je, praktično, mogao birati hoće li izbjegavati udarce slipovima ili pull counter metodom, a za kontranapad je koristio lijevi check hook ili konkretan prednji direkt ili desni direkt, ili čak desni kroše u tijelo. Ovom treba dodati i klinčeve kojima je, iako nije bio toliko uspješan (Whyte je, zanimljivo, dosta dobro koristio lakat-na-grkljan metodu) kao protiv Wildera, uvijek umarao Whytea.
S druge strane, teško je prigovoriti Whyteu za nešto konkretno jer je njegov stil, kao u igri kamen-papir-škare, dizajniran da gubi od Furyjeva. Ono što je doista bilo čudno bilo je to kako je Whyte visoko stajao — ispruživši obje noge da donekle parira Furyju u visini, izgubio je pokretljivost i eksplozivnost.
Fury radi klasičan slip i upućuje jab u Whyteovo lice.
Sam je nokaut došao iz najuspješnije Furyjeve taktike: varke jaba. Whyte je, dosta nesretno, reagirao legendarnim gardom Archieja Moorea — cross-armed gardom koji ga je ostavio otvorenim za aperkat. Fury je uputio aperkat koji je Dilliana pogodio u jednu stranu brade i prošao cijelom dužinom lica. Savršen nokaut i ispravna odluka suca da prekine borbu. Valja reći da je pomalo tužno to što je Whyte postao neka vrsta negativnog umjetnika nokauta u smislu da je bio žrtvom nekih od najljepših nokauta aperkatom; ima tri poraza i sva tri su došla nokautom (Joshua, Povjetkin, Fury).
Volio bih nešto napisati o Furyjevu odlasku u mirovinu — ali kako ne vjerujem u to, neću.
Mogu reći tek da je ispravno odlučio pričekati što će se u diviziji događati, osobito u drugoj borbi Usika i Joshue. Najveća je moguća borba za njega upravo Joshua koji polako, ali sigurno gubi svoje vjernike. S druge strane, Usik mu je, reći ću diplomatski, kompliciran protivnik za kojeg usputni fanovi možda nisu toliko zainteresirani (iz meni nejasnog razloga veliki broj ljudi vjeruje da je Joshua izgubio, a ne da ga je Usik pobijedio).
Volio bih da se Fury godinu dana posveti jedriličarstvu i ponekom revijalnom meču, ne bih imao ništa ni protiv borbe s Francisom Ngannouom koji će u bilo kakvoj verziji hibridnih pravila (upotreba nožnih udaraca ili bilo kakva verzija hrvanja) ionako pobijediti. Sve to me podsjeća na serijal Rocky: svaki protagonist sportske bajke mora proći tu karnevalsku fazu, osramotiti se par puta i vratiti se nekom velikom pobjedom.
Zbogom, Fury, i vidimo se 2023.
