Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Zdrpi i briši

MMA i pljačka stoljeća

Trudim se, koliko mogu, biti realist dok pišem o borilačkim sportovima. Činim to kako bih napravio svojevrsnu protutežu kolektivnoj idealizaciji boraca i samih borilačkih sportova kao pojave. Ta idealizacija nije puki nusprodukt procesa identifikacije u kojem borci odigravaju našu – u stvarnosti ili, točnije, bez okvira igre — opasnu/ilegalnu fantaziju u kojoj smo beskompromisni ili beskrajno hrabri. Ona ima svojevrstan povod u premisi sporta koja uz očiglednu tjelesnost ili mehaničnost podrazumijeva nešto više, neki višak, preostatak tog fizičkog (i kao tijela i kao fizike) koji nekom alkemijom postaje duhovno.

Ovo nije nešto metafizičko što je potrebno nalaziti u dubokim mislima o postojanju čovjeka, već nešto što se instinktivno prepoznaje i na najpovršnijoj razini kad komentator ili analitičar, u očiglednom naprezanju da riječima uhvati ono o čemu govori, kaže kako je netko pobijedio jer je naprosto želio/mogao malo više. To “malo više” se nikada ne preispituje, jer svi znamo na što se misli, iako ga ne možemo definirati jezičnim alatima. Suprotno općenito ismijanoj i matematički apsurdnoj frazi o 110 posto truda, usudio bih se reći da je u borilačkim sportovima taj višak koji možemo promatrati kao iskrenje duha upravo u tih 10 posto.

Problem je, naravno, u tome što se ta unutarnja vrijednost koja se manifestira u nevjerojatnim trenucima nadilaženja fizičkog i psihičkog napora kod određenog borca senzacionalistički prostituira na dnevnoj bazi i pretvara u mitomaniju koju je teško progutati. Sve je nezapamćeno i najveće ikada, nadljudski, nenormalno i brutalno.

Ovaj diskurs uvijek dolazi u društvu nostalgije za prošlim vremenima kad su borci bili pravi barbari i vikinzi, a ne ovi sad intelektualci iz gyma. Ta se arhetipska muškost iz prošlosti najčešće lako može demistificirati kao niz pretjeranih anegdota ili čistih apokrifa, ali ponekad – i samo ponekad – neke od tih nevjerojatnih priča povijest dokazuje kao još luđe nego što smo mislili da jesu. Nekada je ono označeno kao najveće ikad upravo to.

Navodno je u nekom trenutku prije borbe zgrabio Silvin šorc i s njega otkinuo prišivak s brazilskom zastavom. Bio je to posljednji MMA meč Leeja Murraya

Kad vam kažem da sin Saddama HusseinaQusay, te jedan bivši UFC-ov borac drže prvo i drugo mjesto u određenoj, recimo, disciplini, mogu to i podržati čvrstom faktografijom bez praznih superlativa. Qusay Hussein je 18. ožujka 2003. uz papir s očevim potpisom iz Centralne iračke banke u nekoliko kamiona odnio preko 900 milijuna dolara, čime je postavio rekord za najveću pljačku gotovine u vrijeme rata.

Rekord za najveću pljačku gotovine u vrijeme mira drži bivši UFC-ov borac Lightning Lee Murray s ukradenih 90 milijuna dolara.

Prije 15-ak godina Dana White je sumirao osobnost Leeja Murrayja kratkom rečenicom “He’s a scary son of a bitch, and i don’t mean fighterwise”. Ona govori dosta kad to kaže čovjek koji inače nema ni strahova ni skrupula upošljavati ljude čije su kriminalne karijere relevantnije od sportskih. Slika koju okolina ima o Leeju neobično je slična onoj koju on ima o samome sebi: “I’m lucky I’m a tough motherfucker”.

Obitelj Murray, što je Leejevo majčinsko prezime, porijeklom je iz Južnog Londona – točnije, Bermondseyja, koji je poznat kao kriminalom, tj. kriminalcima plodno područje. Nakon Drugog svjetskog rata Murrayjevi su preseljeni u još gori kvart — blizu Shooter’s Hilla, mjesta koje je pak naziv dobilo po tome što je bilo popularna postaja cestovnih razbojnika. Ako je sudbina nekima bila ispisana u zvijezdama, Leejeva je pisala na pločama s nazivima ulica.

Leejev je otac Marokanac Brahim Lamrani kojeg je Barbara Murray upoznala na Kanarskim otocima. Lee je odrastao u Buttmarshu, kvartu čiji su klinci od malih nogu bili po automatizmu inicirani u bandu Buttmarsh Boys. Biografski podaci nude romantiziranu sliku o odrastanju u Buttmarsh Boysima, ali količina tuča i sitnog kriminala koja se u kvartu događala sugerira da je romantizam bio bliže socrealizmu. Ovo odrastanje iz kanoniziranih filmova o boksačima i profesionalnim borcima sadržavalo je još jedan klišej – prvi neslužbeni nokaut Lee je zadao svom ocu koji je često bio nasilan prema njemu i majci.

Murrayjev ulični stil borbe donio mu je nadimak Alien; kako je u dvobojima često bio manji i fizički slabiji, imao je običaj karikaturalno vitlati rukama poput vjetrenjače i zalijetati se u protivnike. Bio je to stil koji je trebao određeno stilsko dotjerivanje, pa su prvi dani u kickboksačkim i MMA klubovima bili teški.

U školi je upoznao svog, čini se, doživotnog sparing partnera i prijatelja Paula Allena, koji je ubrzo na ulici postao poznat kao The Enforcer. Njihova međusobna dinamika funkcionirala je daleko bolje na ulici nego u školi za koju bi se moglo reći da su “dobili papir” prije nego da su je završili. Dok su babe iz susjedstva odmahivale rukom — boys will be boys — Buttmarsh Boys bili su u ozbiljnim teritorijalnim ratovima s nigerijskim uličnim dilerima. Prvi se put iza rešetaka Lee našao u domu za delinkvente u Feltham Young Offenders Institution, a ostalo je, reklo bi se legenda.

Po izlasku iz doma, dilanju, krađama i fizičkim obračunima dodao je steroide i treninge i ubrzo su Allen, Murray i još jedan budući MMA borac Mark The Beast Epstein postali ozbiljni igrači na uličnoj razini prodaje cracka. Koliko je Lee Murray bio i vjerojatno jest lud govori i podatak da je pratio policijske automobile i prijetio im, a ne obratno. U jednom okršaju sukobljenih bandi oko podjele zona dilanja cijela je banda uhapšena i osuđena – Epstein je dobio čak trogodišnju zatvorsku kaznu – samo se Lee izvukao bez kazne. Bila je 1998. i Lee je upravo bio dobio dijete. Ovu je situaciju pročitao kao znak sudbine da se treba posvetiti nečemu sigurnijem, kao što je profesionalni MMA.

Murray je krajem 1990-ih trenirao u dva londonska kluba – poznatom London Shootfightersu, gdje je učio vještine hrvanja za MMA, a udaračke je tehnike svladavao u Peacock’s Gymu koji su vodila trojica braće: Martin, Tony i Paul Bowers.

Prvi je od navedenih Leeja opisao kao pristojnog, tihog i vrijednog dečkića. Ove riječi uzmite s dozom nepovjerenja, jer je Martin Bowers nedugo nakon što ih je izrekao završio u zatvoru zbog planiranja pljačke aerodroma u Gatwicku. Ta bi činjenica bila nebitna (većina ljudi oko Leeja Murrayja u nekom je trenutku svojih života bila u zatvoru) da plan braće Bowers nije na neobičan način mijenjao lukavstvo za bezobrazluk. Planirali su se maskirati u policajce i u kombiju, mrtvi-hladni reklo bi se, naprosto upasti u depo onda kad nitko ne očekuje pljačku. Lee je iz propalog plana naučio mnogo, ali najbitnija nije bila taktika nego to što je znao da mora poštovati svoja ograničenja: uličari mogu imati samo uličarski plan.

Početkom 2000. činilo se da bi priča o Murrayu mogla postati jedna od onih opjevanih šampionskih iz sportskih almanaha i ESPN-ovih dokumentaraca – spakirao je torbu i otišao u Bettendorf u Iowi u zloglasno-popularni MMA klub Pata Mileticha u kojem je postojao tzv. Battlebox, kavez u kojem su se održavali tvrdi sparinzi i impromptu mečevi s bilo kime iz drugog kluba tko bi došao okušati čvrstinu. Iz današnje se perspektive suludom čini ideja doći u MMA klub i izazvati nekoga, ali u to je vrijeme otpor boraca iz drugih borilačkih sportova prema ovoj borilačkoj novotariji još uvijek bio u zamahu.

Lee je ondje imao priliku trenirati s borcima kao što su Matt Hughes, Tim Sylvia, Jeremy Horn, Jens Pulver i Robbie Lawler, koji je potvrdio mit o Lightning Leeju kao točan: “Man, he would hit the mitts and you would stop your workout and look over because it sounded like gunfire”.

Avantura u Americi završila je u Wisconsinu na turniru Extreme Challenge 34, gdje je u drugom krugu armbarom izgubio od bivšeg UFC-ova borca Joea Doerksena. Poraz su svi doživjeli kao reket neiskustvu i teško je reći koliko je uistinu bio potišten, ali se u svakom slučaju ubrzo nakon njega vratio u London. Nastavio je trenirati, ali su i ferije od kriminala došle kraju. Uz pobjede u kavezu u manjim britanskim promocijama poput Millenium Brawl i Ring of Truth, nizao je ulične prekršaje uglavnom vezane za poslovne probleme u preprodaji droge te poneki fizički napad poput onog tijekom prometnog incidenta zbog kojeg mu je suspendirana viza za SAD.

Kruna njegovog kriminalnog portfelja ostat će tuča nakon UFC-ove priredbe Brawl at the Hall u londonskom Royal Albert Hallu. Nakon borbi, borci su se u grupama ili klanovima zabavljali u noćnom klubu. Osim Murrayja i njegove mutne ekipe zabavi su prisustvovali i Pat Miletich sa svojim borcima te drugi skoro-pa-poznati iz tog vremena poput Tita Ortiza i Chucka Lidella. U nekom je pijanom trenutku ispred kluba jedan od Ortizovih prijatelja/suboraca s leđa zagrlio Mileticha jaranskim bear hugom. Paul The Enforcer Allen je pomislio da se radi o stvarnom napadu i nokautirao je tipa u ništavilo. Kako većina Amerikanaca nije imala pojma tko je Allen i s kim je izbila je masovna tuča. Lidell je opisao situaciju na način da ju je lako zamisliti: “It was a classic street fight. If i don’t know you, i drop you”.

Dio ekipe tukao se u slijepoj ulici pored kluba. Među njima su bili Ortiz i Murray. Lee je vidio priliku popraviti svoj skor iz Amerike i provocirao je Ortiza zbog toga što je njegov prijatelj, kojeg je Allen nokautirao, još uvijek ležao na pločniku. Tito je skočio na Murrayja i – završio u nokdaunu. Leejev boks je postao puno opasniji u tih par godina nakon povratka iz Amerike. Kad se Ortiz našao na koljenima i s rukama na tlu, Murray se priklonio Pride pravilima i nabio Ortiza nogom u glavu. Miletich je u tom trenutku intervenirao: “He is done. That’s enough”.

Iako su i Miletich i Lidell potvrdili Leejevu priču, Ortiz je tijekom posljednjih desetak godina nekoliko puta mijenjao svoj iskaz o događaju, pa je u tom nizu i njegov lik prošao transformaciju iz kukavički napadnutog u pobjednika od kojeg je Murray pobjegao. “The only running Lee Murray does on the streets of London is running the streets of London,” odgovorio mu je duhovito Murray u zatvorskom intervjuu za Bloody Elbow.

Nakon nekoliko pobjeda u regionalnim promocijama, potpomognut kriminalnom slavom, Lee Murray je dobio priliku u UFC-u. Pobijedio je Jorgea Riveru gušenjem trianglom u prvoj rundi. Kad govorimo o prelijevanju ulične ili kriminalne slave u MMA, teško je postaviti jasnu granicu gdje ta slava postaje kontraproduktivna. Murrayjev slučaj ispao je ipak jedan od onih birokratskih – bilo je neisplativo investirati u karijeru nekoga tko često ne može napustiti zemlju.

Dok je karijera u UFC-u bila na čekanju, Murray se odlučio boriti za rastuću englesku promociju Rage in the Cage. Njegov prvi protivnik bio je Anderson Silva. U zanimljivoj borbi, osobito iz perspektive današnjeg Silvina statusa MMA poluboga, Murray je izgubio na bodove. Njegov status bad boya ostao je ipak netaknut. Vrijeđao je Silvu i njegovo porijeklo na način koji bi se retrogradno mogao nazvati mcgregorovskim – navodno je u nekom trenutku prije borbe zgrabio Silvin šorc i s njega otkinuo prišivak s brazilskom zastavom.

Bio je to posljednji MMA meč Leeja Murraya.

Godinu dana kasnije izboden je nožem u glavu i prsa ispred kluba Funky Buddha, u kojem je rođendan slavila britanska starleta Lauren Pope. Tijekom nekoliko vezanih operacija morao je biti oživljavan tri puta. U posljednjoj kliničkoj smrti bio je gotovo tri minute. Liječnici su upozorili da to znači da će najvjerojatnije biti posljedica na moždane funkcije. Je li Murray u nekom od tunela s one strane života odlučio postati bogat još brže nego dilanjem i sportom nećemo saznati, ali je samo pet mjeseci kasnije stajao u depou novca švedske sigurnosne tvrtke Securitas u Tonbridgeu, u Kentu, dok su se milijuni funti Bank of Englanda utovarivali u bijeli kombi.

Svi poznati pljačkaši koji su karijeru završili u zatvoru imaju isto kajanje – opljačkati je lako, pobjeći je teško. Asimetrija u vremenu uloženom u dolazak do novca nasuprot vremenu koje je potrebno investirati u plan kako rasparčati milijune, riješiti se dokaza i tragova i na koncu živjeti bogato, a istovremeno skriveno, poznata je i lako ju je previdjeti. Lee Murray, Paul Allen i njihovih nekoliko pomagača svoj su Ocean’s 11 uspješno i komično pretvorili u epizodu Bennyja Hilla.

Sama je pljačka prošla gotovo savršeno. Počivala je na temelju takozvanog tiger kidnappinga. Radi se o sistemu u kojem kriminalci otmu nekoga i prisile ga na drugu kriminalnu aktivnost.

Colin Dixon, jedan od viših činovnika depoa u Kentu, otet je 21. veljače 2006. na povratku kući s posla. Murray je ovdje upotrijebio dio plana svojih nekadašnjih trenera iz Peacock’s Gyma – u lažnim policijskim vestama, s prostetičkim maskama i hrpom šminke na licu uspjeli su nagovoriti Dixona da sjedne u njihov automobil. Istovremeno i na sličan način, Colinova supruga i njihov osmogodišnji sin nasjeli su na priču lažnih policajaca kako je Colin stradao u nesreći i da trebaju s njima u bolnicu. Nakon što su ih dovezli na istu lokaciju i pokazali jedni drugima, prijetnja je postala upotrebljiva i plačkaši su mogli navući balaklave, uzeti kalašnjikove i Škorpione i krenuti u akciju.

Dixon će ih uvesti u dvorište i zgradu ili njegove obitelji više neće biti. U maloj kockastoj zgradi nalazilo se 14 zaposlenika koji su brzo svezani plastičnim trakama i smješteni u male kaveze u kojima se prenosi novac. Ispred ulaza je parkiran kamionet i utovar je mogao početi. Prolazili su sati i sati, novac je utovarivan kavezima, kolicima i golim rukama. Utovareno je nešto više od 53 milijuna funti kad mjesta u kamionu i snage više nije bilo. U depou je stajalo još preko 143 milijuna funti. Banda je bila iznenađena svojim propustom u proračunu koliko mjesta zauzima puno novca, ali načelno zadovoljna.

Isprva se policiji i javnosti činilo da se radi o apsolutnim krim-genijalcima samo na osnovu senzacionalne činjenice da su tako lako izveli pljačku stoljeća. Detektiv Mick Judge bio je zadužen za istragu i njega i njegov tim ubrzo je napustilo inicijalno divljenje. Pljačkaši se načelno mogu smjestiti u dvije velike grupe: pragmatike i megalomane. Prvi će uzeti koliko je dovoljno da mogu dobro živjeti, računajući i na probleme upotrebe ukradenog novca, dok su drugi, pak, vođeni nekom vrstom natjecateljskog narcizma i želje za rekordima. Ekipa koja je opljačkala depo u Tonbridgeu je čini se spadala u drugu skupinu, jer je uzela previše, ali očigledno nedovoljno pametna da izračuna koliko je potrebno za uzeti sve. Policija je imala opravdan predosjećaj da netko tko nije u stanju ili procijeniti s koliko se može izvući ili ukrasti sve neće biti u stanju ni pametno pobjeći.

Plan Murrayja i ekipe počeo se raspadati pred očima televizijskih i CCTV kamera. Prvo je uhvaćena šminkerica, zadužena za makeover bande u policajce. Michelle Hogg je privedena na osnovu dojave kad je pokušala napraviti polog od 6.000 funti označenih trakom na kojoj je pisalo TONBRIDGE. Inače kćer policajca (vrhunski profiling od Murraya i ekipe!) Hogg je počela odavati informacije koje je znala. Ispostavilo se da su tragovi koje su ostavljali Murray i njegovi bili lakše uočljivi od dojava. Jedan su automobil zapalili usred polja, jedan kombi ostavili ispred seoskog puba u Huckingu, a drugi na javnoj površini s milijun funti, oružjem i maskama u njemu. Kombi i automobil bili su registrirani na isto ime, Stuart Royle.

Pohlepa kriminalaca učinila je potragu za njima lakšom — uvijek kad se dogode velike pljačke, policija dobiva i veće resurse. Nagrada za dojavu koja će dovesti do uhićenja počinitelja iznosila je dva milijuna funti. Na tragu jedne od takvih dojava policija je pretražila stan Lee Rushe i albanskog državljanina Jetmira Bucpape. U Bucpapinu stanu pronađena je urnebesno smiješna skica plana za akciju i osam i pol milijuna funti u garaži.

Hogg je shvatila kamo situacija vodi i odlučila napraviti talk and walk deal — odnosno, Queen’s Evidence, kako se to u Engleskoj ljepše veli.

Gdje je za to vrijeme bio Lee Murray?

Murray i The Enforcer Allen otišli su u Maroko, koji nema reguliranu proceduru izručenja svojih državljana s Velikom Britanijom. No, tu završava inteligentni dio Murrayjeve strategije. Po dolasku u Maroko kupio je stan od milijun dolara i uredio ga za dodatnih 200.000 dolara skupa s muralom svoje jedine pobjede u UFC-u. Allen i Murray su živjeli život iz hip hop spotova tog vremena, razbijajući i kupujući po Maroku.

Njihovo uhićenje u trgovačkom centru Mega Mall u Rabatu prošlo je jednako burno. Dio optužbe uključivao je i opiranje prilikom privođenja koje je na sudu formulirano rečenicom “beating and humiliating members of the security forces”. Prvobitno je osuđen na 10 godina zatvora, ali je kazna uvećana na 25. Paul Allen je odslužio devet od 18 godina zatvora. Prošle godine je upucan u vrat i prsa u mafijaškom atentatu.

Na eBayu još uvijek možete uhvatiti poneku majicu s natpisom FREE LEE MURRAY. Sam Lee je uvjeren da će se ponovo boriti: “The Lee Murray story doesn’t end with me in prison”.