HEP logo generalni partner Telesporta

Punchlines

Zona sumraka idola

Loma je pao, koliko dugo će stajati Lopez?

“Udarci su super. Ako pogode” — tako je izglede Teofima Lopeza u meču protiv Vasilija Lomačenka komentirao boksački trener Freddie Roach.

Predviđanja boksačkih mečeva često su bogata strašnim pojednostavljivanjima strateške slike, najčešće zbog toga što i oni koji, kao Roach, znaju jako puno to ne mogu objasniti jednostavno i kratko nama koji ne znamo. Ideja naše generacije, kojim god slovom engleskog alfabeta ona ovih dana bila obilježena, da je svo znanje dostupno svima samo ako se objasni jednostavno, naša je narcistička zabluda. Ne samo da svo znanje nije svima dohvatljivo i ne samo da se sve ne može objasniti jednostavno, nego je i sam zahtjev djetinjast. Što god danas ne razumijemo, od škole do struke, greška je tobože onih koji nas uče: ili netko nije dobar pedagog ili je akademski opskurant.

Šanse da shvatim sve razine učinkovitosti Lomačenkova ili Lopezova stila su, želim to odmah reći, za mene nepostojeće. Morao bih provesti život samo trenirajući boks i još jedan samo učeći o boksu, što me dovodi do brojke od 200 posto života kojim ne raspolažem. Ako ste kliknuli na kolumnu da saznate sve ono što se golim okom nije vidjelo u ovom meču, mogu samo reći da mi je žao. Lomačenko i Lopez su predobar par da bih se pretvarao kako znam sve o tome što se događa.

No, s druge strane, ne bi imalo smisla ne pokušati prokomentirati nešto čemu se divite. Čak i u naoko banalnom Roachevu komentaru, pažljivo sročenom za naš neboksački mozak, ipak ima nešto više od isprazne komentatorske parole. Osim toga, ovaj je meč jedan od onih koji se možda može objasniti općenarodnom boksačkom logikom. Čak i ako se u ovome varam i postoje duboki slojevi laicima poput mene nevidljive tehnike, prilično sam siguran da je Lomačenko napravio ogroman taktički zajeb neke vrste.

Teofimo je prvi koji nije pristao na preživljavanje Lomačenkove “lavine”, već ju je poništio. Prvi put je Lomačenkova formula prokazana kao neučinkovita

Borba je, kao gotovo svaka Lomačenkova izuzev one s Guillermom Rigondeauxom, bila promovirana kao: a. sukob tehnički superiornog (Loma) protiv udarački superiornog boksača (Lopez) i b. velikog šampiona, potencijalno malo iza svog zenita (Loma) i mladog, gladnog budućeg šampiona (Lopez). Oba narativa su malo netočna i mnogo dosadna.

Svaki se Lomačenkov protivnik sistemom eliminacije proglašava nevjerojatnim udaračem (vidi Jorge Linares ili Luke Campbell) jer je Lomačneko uvijek tehnički bolji pa ovaj drugi mora biti jači. S druge strane, Lomačenkova boksačka starost također je nepotvrđena; iako je imao stotine amaterskih borbi, u ringu nije doživio velike bitke koje bi mu drastično skraćivale karijeru (Orlando Salido je, u ovom smislu, sigurno bio najdestruktivniji). Istina je tek da je Lomačenko bez brzine lakše pobjediv, ali kladiti se da ju je izgubio ne čini se pametnom strategijom. Nokdaun protiv Linaresa omogućila mu je vlastita nepažnja bez koje njegovi konstantni slipovi, naročito oni kontragardaški neophodni prema protivnikovu zadnjem direktu, nisu sigurni. Drugim riječima, formirati uzbudljivu propagandu oko Lomačenka postalo je izuzetno teško.

Lopez je bio, ako ništa drugo, na papiru uzbudljiv protivnik. Njegova privlačnost izvan ringa počiva na fundamentalističkoj i kao takvoj istovremeno zaraznoj vjeri njegovog oca u ideju da je Teofimo Odabran. U boksačkom su svijetu očevi pandani majki iz dokumentaraca o američkim dječjim natjecanjima ljepote više stereotip nego izuzetak; zajednička im je deluzija o talentu svoga potomstva i njihova racionalizirana prostitucija. No, Teofimo se, barem jednim dijelom, zahvaljujući fanatizmu svog oca izdvojio iz skupine četvorice mladih talenata lightweight divizije koju osim njega čine Devin Haney, Shakur Stevenson i Ryan Garcia.

Svi žele Lomačenka prije ili kasnije, ali samo ga je klan Lopez želio ovako rano u karijeri.

Tehnički gledano, Teofimovi su izgledi bili solidni: snažna desna ruka, eksplozivnost, visina, dohvat, volja za prljavim šakanjem i slično. No, ovaj više tehnokratski nego tehnički pogled na stratešku ploču propušta detalje dostupnih informacija. Na primjer, istina je da je kontragardaš Lomačenko naletio na Linaresov desni direkt, da je desni direkt “ubojica kontragardaša” i da je Lopezova desna ruka njegovo najjače oružje, ali Lopezov je najjači udarac zapravo desni kroše, udarac koji je često beskoristan protiv inteligentnog kontragardaša.

Puno veći problem, činilo se barem prije same borbe, bio je Lopezov Philly shell gard koji je novijim generacijama boksača prenio Floyd Mayweather Jr. Učinkovitost ovog garda leži u održavanju distance i refleksima onoga koji ga pokušava sprovesti. Osnovna defenzivna tehnika unutar Philly shella je shoulder roll, manevar u kojem borac ramenom skreće protivnikov udarac. Osnovna ofenzivna tehnika unutar Philly shell garda je prednji direkt. Kako se prednja ruka nalazi jako nisko, često poprijeko preko trbuha, jab protivniku dolazi iz nevidljivog kuta i zbog same mehanike upućivanja udarca s ovako niske pozicije ima kvalitetu udarca bičem.

Ovaj gard od korisnika traži izuzetno visoke psihičke i fizičke specifikacije — ako ste na distanci, morate je konstantno održavati; ako ste na poludistanci ili bliže protivniku, morate izbjeći svaki udarac svake kombinacije u milisekundi za milimetar. Pokušati prići Lomačenku, za kojeg je uvijek teško odrediti gdje se nalazi i gdje će biti, te uzdati se samo u svoje interpretacije i brzinu, bilo bi prilično ludo i mnogi su smatrali da će Lopez morati modificirati svoj gard želi li doći do pobjede.


George Mayor of North Philadelphia Benton demonstrira Philly shell u punoj i bliskoj distanci.

Ofenzivni problem Philly shella još je veći — Lopezova jača ruka (desna), nije u poziciji ni za udarac (desni direkt) kojim je Linares bacio Lomačenka u nokdaun, ni za Lopezov sjajan desni aperkat. Mala je prilagodba prebacivanja ruke iz defenzivnog u ofenzivni modus u Philly shellu uvijek potrebna, a pravi su majstori garda samo oni koji ju učine nevidljivom. Dobre vijesti za Lopeza iz Philly shella bile su te da je gard zgodan za napade na tijelo koji su uvijek primamljiva taktika za smirivanje bržeg borca.

Jedine stvari oko koje su se svi uoči meča složili, a koje Lopez može obilato koristiti, bile su visina, snaga i dohvat. Nije to nikakva tajna ako znamo da je Lomačenko došao u laku kategoriju biti najmanji i tako, barem na papiru, učiniti borbe kompetitivnima.

Od svih stručnih predviđanja najtočniji je bio Ben Davison, nekadašnji trener Tysona Furyja. Davison je jedan od boksačkih analitičara kojeg smatram ne samo najboljim, nego u njega polažem i krhku nadu da boksačka analitika može napustiti svoj arsenal klišeja prema publici i obratiti joj se na način koji obrazuje, a ne odgaja generacije kvartovskih klauna koji uz lager naklapaju tko je pobjedu “htio više”. Davisonovo predviđanje bilo je velikim dijelom i kletva. Tvrdio je da je ključ dvoboja u “neudaračkoj aktivnosti” kao obliku neverbalne neudaračke komunikacije između boksača.

Razmjena udaraca je, kao i razmjena rečenica, uvijek oblik komunikacije, a Lomačenkov je jezik — jezik pitanja. Koristeći varke u kretanju i prijetnjama udarcima Loma pokušava stvoriti reaktivnu sliku i navike protivnika tijekom nekoliko prvih rundi te potom napasti po matrici koju je stvorio. Davison nije mogao znati da bi se Lomačenkovo najjače oružje moglo okrenuti protiv njega.

Prvih nekoliko rundi činilo se naoko uobičajeno lomačenkovskima; testirao je otklone prema van i prema unutra, ulazio i izlazio iz poludistance, izmamio poneki jači Lopezov udarac da vidi protiv čega se bori. No, sve je od početka djelovalo očuđeno. Lomačenko je izgleda ipak prihvatio narativ o Lopezovoj strašnoj desnici i kretao se uglavnom u svoju desnu stranu koristeći i L-korake već u prvoj rundi na isti način. Čudnost situacije manifestirala se u izostanku ikakvog napada s Lomačenkove strane nakon što bi osvojio dominantni kut.

Potrebno mi je bilo pet rundi da shvatim kako u ovoj neudaračkoj konverzaciji Lomačenko ne samo da ne skuplja podatke, nego je zanijemio.

Nakon druge runde tijekom koje su Lomačenku prošla dva zadnja direkta, koji su zapravo trebali biti Lopezovi prijatelji, on se vratio u tišinu. Lopez je vrhunski koristio prednji direkt iz svog ipak malo opreznijeg Philly shella i to upravo na način na koji je Davison predviđao uspjeh Lomačenku — kao tester. Lopez je u trećoj rundi imao i sjajan napad na tijelo lijevim krošeom, najboljim načinom za zaustavljanje kontragardaša koji eskivira u tu (svoju desnu) stranu. Iz meni nepoznatog razloga Lopez je odustao od ovog udarca, fokusirao se na desne aperkate i pokušavao, često nezgrapno, uloviti Lomačenkovu čeljust pri njegovim ulascima. Desni kroše je također bio u akciji, ali s jako malim postotkom uspjeha.

Iako su Lopezovi udarci u tijelo izgledali/bili jako efektni, taktiku je do polovice meča skoro u potpunosti napustio. Možda se zadovoljio uspostavljanjem prijetnje i prestao je provoditi u djelo zbog relativno visokog rizika udaranja prema dolje od strane višeg borca (osobito zadnjim direktom), a možda se događalo nešto što još ne vidim — otvoren sam za sugestije.

Lomačenko je istovremeno i meni jednako neshvatljivo odustao od uzimanja dominantnog kuta te je, čini se, pristao na Lopezovu uglavnom pravocrtnu putanju razmjene. Ovo je bila Lopezova najveća taktička pobjeda, vratio je cijeli dvoboj na tvorničke postavke — on je bio dulji borac koji kontrolira distancu i uvjete razmjene, a na nižem borcu je pritisak da tu distancu ruši. Udarci koji su za Lomačenka bili uspješni su oni koji pripadaju konvencionalnoj boksačkoj udaračkoj razmjeni: prednji i zadnji direkt. Nije bilo otklona, iskoraka, aperkatova iz čudnih pozicija i desnih krošea gotovo s leđa, Lomačenko je i u trenucima uspjeha sveden na ‘običnog’ gipkog tehničara. U jednom, za mene prilično tužnom trenutku, Loma je čak pribjegao Salidovoj taktici udarca glavom u klinču.

Zbog pritiska stvarnosti da mora učiniti nešto dramatično odustao je od magije.

Uzmimo, rasprave radi, točno to da je Lomačenko na (uglavnom) ovaj, netipično rudimentaran način, osvojio zaredom osmu, devetu, 10. i 11. rundu. Ako ćemo pokušati etablirati Teofima Lopeza kao novog velikog pound-for-pound boksača, on je morao učiniti nešto veliko u toj 12. rundi.

Lopezovi Philly shell i shoulder roll u drugoj su se polovici meča raspali pred tvrdim Lomačenkom. Iako je Teofimo praktično osvojio sve runde koje je osvojio zbog nevjerojatnog i iskreno iznenađujućeg strpljenja, 12. je rundu morao osvojiti na svoj način. Ovo je, za mene, bio njegov trenutak ‘preuzimanja’, kako mu i nadimak kaže. Većina Lomačenkovih mečeva sastojala se u tome da tijekom prvih nekoliko rundi Vasilij smišlja taktiku i potom krene u akciju demontiranja. Teofimo je prvi koji nije pristao na preživljavanje Lomačenkove “lavine”, kako ju naziva Max Kellerman, već ju je poništio. Prvi put je Lomačenkova formula prokazana kao neučinkovita, vrlo vjerojatno i zbog toga što je bila netočna. Lopez je u posljednjoj rundi pogodio najviše jakih udaraca u cijelom meču i pobijedio.

Ključno je pitanje ovakvih borbi je li pobijeđeni borac nije učinio ono što je trebao ili ga je pobjednik spriječio da učini to što treba. S druge strane, Lopezova boksačka tehnika nije iznenadila toliko koliko njegova staloženost da je sprovede. Kad je trebalo zagristi gumu i stati na crtu — učinio je i to. Bez obzira na g-r-o-z-n-u sudačku karticu Julije Lederman (119-109), Teofimo Lopez je, hvala nebesima, pobijedio bez velikih kontroverzi.

Vratio bih se na kraju na početak i Roachevo predviđanje da Lopezovi teški udarci moraju pogoditi da bi dobio meč protiv tehnički superiornog boksača. Jednostavan odgovor na cijelu borbu može se naći upravo u njegovu pojednostavljenju i to na način da možda nije situaciju pojednostavio dovoljno. Na kraju Lopez nije ni morao biti toliko precizan. Udarci su super, ako pogode, ali i oni koji ne pogode bolji su od udaraca koje netko ne uputi.