Posljednji ulični nogometaš, kako mu u Njemačkoj tepaju, haklao je uglavnom po školskim igralištima do 15. godine života, kada ga je majka autom dovezla u akademiju Bayera 05 iz Uerdingena. Tu je krenuo je danonoćni nogometno-berekinski karusel koji nije stao niti na tren kroz čitavih 20 godina profesionalne karijere, tijekom kojih je promijenio 13 klubova ostvarivši 16 transfera. Od 390 ligaških nastupa, smo je 59 ostvario u Bundesligi, s Eintrachtom 1998. i Arminijom 2002. Dvije promocije u Bundesligu rezultirale su drugom sezonom ugovora u Frankfurtu i Bielefeldu. Nakon njih ljubav, bogatstvo i sve što je Ansgar Brinkmann posjedovao, ubacio je u par kofera i nestao.

Dok je kao mlad dečko igrao u Preußen Münsteru, na njegovoj je telefonskoj sekretarici pozivatelje dočekala nasnimljena poruka: “Iza 17 sati, pa do pet ujutro, možete me pronaći u Pane e Vino“. Pane e Vino bio je Brinkmannov omiljeni lokal u gradu, u kojem bi kratio vrijeme prije i nakon treninga. Kada bi se malo više popilo, a što se događalo manje-više svakodnevno, Brinkmann bi svukao majicu i sa svog je stola sistemom ‘šalji dalje’ poslao do šanka. Na isti način majica bi mu se vratila natrag, zajedno s u nju umotanom bocom pjenušca.

“Da sam se rodio kao ti, imao bih samo jednu želju: biti ja!”

Igrajući za FC Gütersloh, slobodno je vrijeme s pajdašima iz momčadi najčešće provodio u Cafeu Alex. Ondje je instruirao konobare da im pića uvijek nose smiješana u originalnim Coca-Colinim čašama, tako da nitko nema potrebu čuditi se što piju whisky već u jedan sat poslije podneva. Kad se jedne noći u Alexu oviše popilo, a događalo se to manje-više svakodnevno, Brinkmann se svukao do pasa, izašao na ulicu, zatrčao se prema taksi-vozilima koja su stajala poredana u nizu jedno iza drugog, i skočio na prvog. U punom sprintu nastavljajući tako preko njih sedam u nizu, udubljujući pritom poklopce motora i lomeći vjetrobranska stakla, napokon se zaustavio. Uočio je dvije tegle s cvijećem. Jedna je završila na vjetrobranu sedmog taksija, a druga u izlogu obližnje trgovine. Onda je sjeo u osmi po redu taksi, izvadio 100 maraka i kazao vozaču neka vozi dalje u noć. Naknada za štetu koju je po prijavi i uviđaju morao platiti iznosila je 20.000 DEM. Nije bila niti posljednja niti najveća koju je Bijeli Brazilac platio.

Kad je igrao u Bielefeldu, jednom se prilikom potukao u McDonalds’u. Nekom je drskom tipu pokušao objasniti da je ranije iste večeri potrošio 800 maraka samo na šampanjac, a da i dalje ima dva milijuna na računu. Nije mu se svidjelo što mu je ovaj odgovorio neka onda uloži još 20 maraka, i to u pristojnu frizuru. Stradao je i drznik i inventar u restoranu. Bijeli je Brazilac opet osuđen, te je ovaj put morao platiti naknadu za štete u ukupnom iznosu od 42.000 DEM. “Pa što, i dalje imam dva milijuna na računu.”

U to je vrijeme, ispričao je svom biografu Bastianu Henrichsu, kojem nije bilo osobito teško složiti urnebesne memoare objavljene 2011., imao psa, huskyja Gina. Jednom ga je prilikom dovezao sa sobom na trening. Nije našao nikoga da bi mu pričuvao ljubimca, pa ga je uveo ravno u svlačionicu. Nadobudni trener Benno Möhlmann taman je dovršavao svoj uznositi motivacijski govor, kad ono u kutu odjednom primijeti huskyja.

“Što to pseto radi ovdje?!”, pitao je bijesni Möhlmann. “To je moj pas Gin. Danas i on sudjeluje u igri. Pokrivat će sa mnom desnu stranu.”

Psina, pijanstava, tučnjava i lakih djevojaka bilo je koliko hoćete. Sebe je Ansgar Brinkmann, međutim, nedvojbeno nadmašio 2001. u Osnabrücku. Nakon što se jedne, predblagdanske noći, opet kao i manje-više svakog dana, previše popilo u klubu zvanom Plan B, Bijeli je Brazilac napravio pogrešku. Sjeo je za volan svog Porsche Boxstera i na susjedno sjedalo posjeo prijateljicu koja je samo lijepo molila da je odveze kući. Čim je zastao na prvom semaforu, učinilo mu se da je upao usred kakvoga filmskog seta. Jedno policijsko vozilo ispred, jedno iza njega.

“Jeste li što pili, Herr Brinkmann?”

“Kad vozim, ne pijem.”

Upaljene sirene, svjetla koja se okreću. Bijeli Brazilac sjedi straga u policijskom vozilu, čekajući na alkotest. Djevojka luduje, pošto je izišla iz Porschea. Tko će sad nju odvesti kući? Policajci se dogovaraju da Boxster treba ukloniti s ceste i čine to na svoju ruku. Brinkmann primjećuje da je uz njega ostao samo jedan policajac. Sjedi na vozačkom sjedalu i ispisuje formular. U žestokoj sudaru naleta adrenalina s alkoholom u krvi Ansgar Brinkmann u trenu kuje plan B.

Kroz poluotvoreno staklo izvana otvara vrata, izlazi iz vozila i pred usplahirenim čuvarima reda daje se u vratolomni bijeg. Kroz živice i vrtove kuća, preko ograda, sad lijevo, sad desno, trči koliko ga noge nose. Odjednom je na kraju mrtve ulice, a pred njim samo garaža od dva i pol metra visine. Kao Neo u Matrixu, Brinkmann se zalijeće okomito prema zidu, savija stopalo o stjenku zida tako da se može nakratko uspraviti, i kaskaderskim se manevrom prebacuje na krov garaže. “Da sam trijezan, ovo mi nikad ne bi pošlo za rukom.” Nepomičan ostaje osluškivati sirene i glasove policijskih službenika dok ga neuspješno pokušavaju locirati. Osluškuje kako se buka gubi u daljini.

Nakon tog slučaja Brinkmann je naučio dvije stvari: 1) da dobar odvjetnik može čuda napraviti, pa je tako iz prijave izašao bez da je pfenniga platio; i 2) da može trčati brže no što je ikad pretpostavljao.

A mogao je Bijeli Brazilac, vjerujte mi na riječ, trčati itekako brzo. Uvjerio sam se u to na vlastite oči motreći ga s udaljenosti od desetak metara.

Bio je početak 2000. i tadašnju sam NK Croatiju pratio na luksuznim pripremama u La Mangi. U to je vrijeme ondje boravila i Tennis Borussia Berlin, preko svake mjere ambiciozna momčad iz 2. Bundeslige koju je vodio Winfried Schäffer, a čije je boje tada branio i donedavni trener RNK Splita Bruno Akrapović. Dogovorena je ubrzo prijateljska utakmica na licu mjesta. Čim je počela, očarao me.

Gledao sam dotad uživo mnoge velike europske klubove i nogometaše, i svejedno se pitao jesam li ikad vidio boljega od Ansgara Brinkmanna. Igrajući desnoga bočnog u 3-5-2, dominirao je utakmicom na način da je preostalih 19 igrača u polju učinio neprimjetnima. Damir Krznar igrao je dotad već protiv mnogih velikih igrača, ali Brinkmann ga je vrtio i pretrčavao kao starijeg pionira, čineći to u visokoj i posve nepretencioznoj nogometnoj eleganciji. “Ako od ovog ne dobijem upalu pluća, dobro sam prošao”, šalio se pred hrvatskim izvjestiteljima nakon utakmice Krznar, inače izuzetno simpatičan, duhovit i inteligentan momak.

Gledao sam tu utakmicu u društvu Danka Đikića, danas vjerojatno najutjecajnijega hrvatskog menadžera koji je tada tek počinjao graditi svoje carstvo. Đikić mi je i otkrio tko je to nadnaravno plavokoso biće iz germanske mitologije.

“Bi li došao igrati u Dinamo?”, pitao sam Đikića.

“Zašto ne? Voli čovjek mijenjati klubove.”

“Pa, koliko bi tražio?”

“Za 300.000, možda 400.000 DEM vjerujem da bi došao”, dobronamjerno me informirao Đikić.

Odlučio sam odbaciti lažnu objektivnost i iz prve ruke osjetiti što je to angažirano novinarstvo. U Jutarnjem sam objavio tekst o fantastičnom nogometašu koji je u zadnjoj godini ugovora i kojeg bi NK Croatija mogla dobiti za 300.000 DEM te čekao što će se dogoditi. Nije se, međutim, dogodilo ništa. Zlatko Canjuga i Mirko Novosel ni pristom da bi mrdnuli. “Kaj trabunja ovaj balavac, pa imamo Mikića“, vjerojatno je kroz nos propustio Glista, dok mu je Caki, tupavo se smiješeći, odgovorio mlohavim zamahom ruke. “Ma pusti bedačeka.”

I tako, Dinamo je ostao bez senzacionalnog igrača, a zagrebački noćni život bez samo takvog pustolova. Ja sam pak naučio da Dinamo zbog mojih tekstova nikad neće prodavati ili kupovati igrače. Jebiga, nisam Židak.

U njegovoj domovini, koju nikad nije napuštao, Brinkmann je uvijek bio Publikumsliebling i Kultspieler. Što je veća sranja radio, to su ga ljudi više voljeli. Na terenima ga nema već desetak godina, ali nije isključeno da bi se jednog dana mogao pojaviti uz rub igrališta, jer Brinkmann zasad ima Uefinu A-licencu. Što bih ja uopće mogao raditi, reći će, kad ne poznajem ništa drugo osim nogometa. Dok se uzdržava radeći kao skaut u agenciji nekadašnjeg alfe i omege Bayera iz Leverkusena Rainera Calmunda, Bijeli Brazilac zdvaja na pitanje kako bi to bilo kada bi se on, Ansgar Brinkmann trener, morao suočiti nekom novom Ansgaru Brinkmannu nogometašu. “Bilo bi to teško iskustvo. Za obojicu.”

Možda bi ga ta nadrealna zgoda mogla podsjetiti na jednu davnu noć iz igračke karijere kada se, manje-više kao i svake druge noći, malo previše popilo. Ansgar Brinkmann nazvao je starog prijatelja, kojeg poprilično dugo nije bio vidio. Kad se ovaj usred noći izvukao iz kreveta i podigao slušalicu, Bijeli Brazilac je rekao:

“Da sam se rodio kao ti, imao bih samo jednu želju: biti ja!”