Da bih ga napokon vidio, trebalo mi je nekih šest godina čekanja i otprilike dva puna iznosa mjesečnog honorara na Radio Ciboni. Amerikanci su pred čitavo stoljeće lakše dolazili do prvog automobila priuštivog širokim masama, čuvenog Fordova T-modela.

Pare sam istresao na pultu trgovine u Adžijinoj, jedine te vrste u Zagrebu koje bijah svjestan, te stražnji dio očeva Golfa dvojke nakrcao najboljom satelitskom opremom tada dostupnom. Šepirio sam se vozeći zelenim valom, prebacujući se samopouzdano iz trake u traku, kao da sam ostalim sudionicima u prometu želio pokazati golemi tanjur što je ležao u gepeku. Osjećao sam da će se investicija isplatiti. Do zadnje lipe.

I isplatilo se, jer vidjeti Jaromira Jágra prvi put na djelu bilo je usporedivo s iskustvom američkog farmera koji je kola s konjskom zapregom zamijenio Fordom T.

Iz današnje se perspektive, vremena kad su IPTV, video streaming i YouTube dostupni svakom kućanstvu, praćenje međunarodnog sporta prije samo 20-ak godina, a posebno američkog, čini se zahtjevnim poput dešifriranja pećinskih škrabotina u vrijeme nastajanja pisma. Internet je tada u nas bio tek u povojima, a na internetu nije bilo videa. Tradicionalni mediji, na priliku Sportske novosti, imali su pristup novinarskim agencijama koje su koristili proizvoljno. Od onoga što bi objavljivali, skupljale bi se mrvice.

Saznati nešto o najboljim NHL hokejašima sredinom je 1990-ih bilo je u sferi pustolovne arheologije. Indiana Jones ne bi se toliko nakopao. Oni koji su imali satelit i opremljen televizor, pratili su golu statistiku i vijesti, osobito kraće izvještaje s utakmica, na CNN-ovu teletekstu. Ako bi se od mjesečnog džeparca ili ranih honorarčenja mogao otkinuti koji dinar, a što je tada bilo izvjesno otprilike poput hrvatskoga ekonomskog booma u bliskoj budućnosti, u Algoritmu na Jelačić-placu – točnije, na samom vrhu Gajeve ulice – kupila bi se knjižica po imenu Hockey Digest.

Nije stoga čudno da je mojoj generaciji Mićo Dušanović dolazio poput Prometeja što bogovima krade hokej na ledu i dijeli ga u njegovu punom sjaju običnim smrtnicima.

Na CNN-ovih deset stranica teleteksta posvećenih NHL-u Jaromir Jágr je u to vrijeme igrao glavnu rolu. U sezoni 1995./1996. zabio je 62 gola i za golove suigrača dodao 87 puta za nestvarnih 149 poena u 82 utakmice osnovnog dijela sezone. I dalje je to rekordno postignuće za Europljane, kao i za sva desna krila u povijesti lige. Volio sam tada hokej, a još više češke hokejaše s njihovim fudbalerkama i superiornim tehničkim umijećem. Sve je upućivalo na to da Jágr igra upravo senzacionalno. No nije ga bilo gdje vidjeti.

Prstena imam već dva iz dvaju pokušaja. Ono što mi treba su novac, plaže i žene

Kao 18-godišnjak je 1990. igrao na Svjetskom prvenstvu u Švicarskoj, ali Mićo je nekako obilazio čehoslovačku reprezentaciju, u kojoj je Jágr, uostalom, imao minornu ulogu. Čekali su ga Čehoslovaci kao ozebli sunce tijekom istog natjecanja 1991. i 1992., ali Jágr nije stizao, jer je sa svojim Pittsburgh Penguinsima osvajao Stanleyjev pokal. Pojavio se, napokon, opet 1994. u Bolzanu; no, prije no što su ga uspjeli pošteno uklopiti, Česi su ispali u četvrtfinalu. Još je jednom robusni desnokrilni napadač bio prebrz za Miću Dušanovića.

Onda je, nakon sramotnog nastupa jake češke reprezentacije na Svjetskom kupu 1996., došlo vrijeme za Nagano, prvi olimpijski summit najboljih hokejaša na svijetu. Jaromir Jágr ranim je jutrima na mom satelitu jurišao desnom stranom leda u punoj igračkoj raskoši. Odjurišao je tako, poduprt sjajnim Dominikom Hašekom na golu, te Petrom Svobodom i Jiříjem Šlégrom u obrani, do zlata.

Oduvijek je bio sjajan tehničar, iznimno jak u kontroli paka. Čak i danas, kada mu je 45 i kao najstariji u ligi započinje svoju 24. NHL sezonu, u čuvanju paka smatraju ga još uvijek jednim od najboljih. Koristio je ekstremno duge palice, šarajući ledom između bekova u nezaustavljivim širokim driblinzima. Mišićavi guzovi, s trupom i nogama koji su ih podupirali, omogućavali su mu da se gradi poput tjelesno dominantnih centara, a on je klizao brzo, okretno i elegantno. Bio je nezaustavljiv.

Maleni Jaromir Jágr III formiran je na obiteljskoj farmi u Kladnu, odnosno onome što je od nje ostalo kad su je komunisti poslije Drugog Svjetskog rata nacionalizirali, rekviriravši tri četvrtine djedova bogatog stočnog fonda, te strpavši potom Jaromira Jágra I u zatvor jer nije htio sudjelovati u nametnutom modelu kolektivističke agrarne reforme. Otac, Jaromir Jágr II, tjerao ga je da igra za tri uzrasta lokalne hokejaške momčadi. Među šestogodišnjacima je bio fantastičan. Među 10-godišnjacima je izgledao ispodprosječan. Tata je želio da izgleda ispodprosječno. To je trebalo jačati njegov natjecateljski duh.

Tijelo je jačao sklekovima i trbušnjacima koje je nizao pored bunara, u teretani na otvorenom. Na treninge u hokejaški klub, udaljen desetak kilometara od njihova doma, Jaromir II obično bi se vozio biciklom, dok bi Jaromir III trčao uz njega da bi na trening stigao zagrijan. Kad bi došao iz škole za toplog vremena, otac bi ga izazivao na dvorišne dvoboje u prašini ili blatu, s drvenim palicama i masivnom lopticom za hokej na travi, između kuće i staje. Kokoši majke Ane letjele bi posvuda po dvorištu. bježeći od životne opasnosti. Osovine starih traktora poslužile su Jaromiru II da nasljedniku sklepa improvizirane utege koje je ovaj podizao na starome, masivnom kovčegu u kakvima se na selu čuvala odjeća za posebne prigode, prekrivenom ručnicima. Trenirao je i igrao mladi Jaromir hokej zapravo neprestano, živeći, poput većine seoske čeljadi, u strahu od teških poslova na poljoprivredi koji bi ga u budućnosti neizbježno snašli da nije uspio u sportu.

“Kad radiš u dvorani ili teretani i osjetiš umor”, mudro će Jágr, “uvijek možeš prekinuti. Kad radiš na farmi ne možeš prekinuti, jer posao mora biti obavljen. Radio sam i pomagao roditeljima na farmi počevši od pete godine. U usporedbi s time, hokej i treninzi bilo koje vrste bili su čista zabava.”

Radne navike koje je stekao u djetinjstvu Jágr je, usmjeren od starijih suigrača iz Pittsburgha poput Paula Coffeyja, prenio na svoju profesionalnu karijeru. Nakon što njegova momčad odigra domaću utakmicu, on ostaje u dvorani s čistačima i djelatnicima zaštitarske službe koji ne mogu napustiti radno mjesto dok on ne završi s rasklizavanjem i dodatnom porcijom treninga. Redari koji su zbog njega ostajali dva do tri sata preko radnog vremena u vrijeme dok je nastupao za Philadelphia Flyerse, činili su to sa zadovoljstvom, govoreći da je Jaromir The Great vrijedan prisilnih prekovremenih sati.

Osim toga, Jágr uživa dolaziti u dvoranu duboko u noći, u tri ili četiri sata izjutra, te u polumraku klizati i trenirati sam, s 20 kilograma teškim prslukom na ramenima, te utezima kojima također opterećuje klizaljke i palicu.

“Tako je najbolje. Nitko me ne gnjavi, pa mogu raditi koliko i na čemu god hoću. Činim to redovito i danas”, rekao je u intervjuu Philadelphia Inquireru prije pet godina, učinivši tajnu svoje igračke dugovječnosti prilično prozaičnom.

Kad je 1990. jedva punoljetan, biran kao peti pick u prvoj rundi drafta, stigao u Pittsburgh Penguinse, tada jednu od najjačih momčadi u NHL-u, patio je od teške nostalgije. Suigrače i trenere nije razumio ništa, baš kao ni profesore u privatnoj školi engleskog jezika kamo ga je klub slao. Naočigled generalnog menadžera Craiga Patricka Čeh je propadao. Češka obitelj iz Pittsburgha u koju su ga smjestili da bi mu olakšali prilagodbu nije bila od pomoći. Jágr jedva da je izlazio iz kuće. Mudri je menadžer znao da nešto mora hitno poduzeti, pa je mladoj zvijezdi trampom dogovorenom s Calgary Flamesima, pridodao iskusnoga češkog centra Jiříja Hrdinu, koji mu je napokon olakšao život.

“Bio je prilično depresivan kad sam došao”, rekao je početkom 1990-ih u razgovoru za Sports Illustrated Hrdina, inače sjajni čehoslovački reprezentativac iz desetljeća ranije. “Nije da je baš smjerao idućim avionom odletjeti za Prag, ali stvarno se osjećao usamljeno. Mogao sam razgovarati s njime o problemima koje je imao. Bio je vrlo pametan i sazrio za svoje godine. Imao je taj neobični cilj – postati najbolji hokejaš na svijetu.”

Uz Hrdinu je Jágr je eksplodirao, dajući ozbiljan doprinos već pri pohodu na Stanley Cup u svojoj debitantskoj sezoni, a pogotovo pri drugoj, u kojoj su Penguinsi obranili naslov. Legendarni kapetan momčadi Mario Lemieux, kojem Jágr zbog ambicioznosti od početka nije baš najbolje legao, nakon druge je sezone javno priznao da je tek pitanje dana kada će Jágr postati najbolji.

Kada je konačno došao na štih i savladao jezik, antikomunistička obiteljska potka koju je isticao postala je priča dana u Sjedinjenim Državama. Broj 68 na dresu nosio je Jágr oduvijek kao posvetu Praškom proljeću, ugušenom u dvodnevnome kontrarevolucionarnom blitzkriegu koje su sovjetske trupe izvele ljeta te godine. Nekoliko mjeseci ranije, taman da ne doživi novi šok zbog ruske invazije, njegov je djed antikomunist preminuo, pa je 68-ica još više bila posveta Jaromiru I, farmeru koji rođenje Jaromira III, hokejaša, nažalost nije uspio dočekati.

U Americi se mlađahni Jágr ubrzo prometnuo u nezasitnog materijalista i hedonista. Volio je brze automobile i brze noćne vožnje širokim prometnicama. Kazne za prebrzu vožnju jednostavno je trpao u pretinac ispred suvozačkog sjedala. Prvim njegovim porokom pokazale su se mlade lokalne djevojke, koje su ludovale za njegovim vijorećim fudbalerskim uvojcima. Kad ga je reporter Sports Illustrateda posjetio u Kladnom, reći da mu je na pitanja odgovarao samouvjereno bilo bi prepristojno. Igrao je prve dvije godine, naime, za 200.000$. Iz Češke je poručio Craigu Patricku da mu za te pare više ne namjerava igrati.

“Eric Lindros može biti dobar igrač, ali ne može biti 15 puta bolji od mene. Ako me Patrick ne može platiti, neka me razmijeni. Po mogućnosti u toplije krajeve, gdje ima plaža”, poručila je poslodavcu tada 22-godišnja zvijezda, poentiravši posebice lucidno na reporterovu opasku o tome da su Tampa Bay, San Jose ili Los Angeles Kingsi priličan broj sezona udaljeni od prstena prvaka NHL lige.

“Prstena imam već dva iz dvaju pokušaja, pa mi ih više ni ne treba. Ono što mi treba su novac, plaže i žene.”

Nijemci bi rekli – konzumeristička svinja, Die Konsumsau. Takav je dojam ostavljao Jágr za mladih dana i do danas se nije puno promijenio. Nije, uostalom, slučajno držao iz novina izrezanu fotografiju američkog predsjednika Ronalda Reagana u svojoj bilježnici tijekom pohađanja osnovne škole, samo da bi frustrirao nastavnicu.

Noći je tog ljeta 1992. provodio u pola sata vožnje udaljenom Pragu, jer noćni život u Kladnu bio je mrtav. Što je radio? Sjedio je u praškim kasinima igrajući rulet i igre na automatima. “Srditi su ovdje na mene. Znaju da zarađujem u Americi. Onda dođem ovamo i zarađujem na njihovim automatima”, govorio je.

Skandal s kockarskim dugovima, koji je u javnost procurio početkom tisućljeća, mogao bi biti prenapuhan. Prema raspoloživim podacima, nekad strastveni kockar (danas tvrdi da se toga poroka, za razliku od žena, oslobodio) izgubio je dosad na igrama na sreću oko dva milijuna dolara, što je za čovjeka njegovih prihoda zapravo zanemariv novac. Nekako paralelno u javnost je također procurilo da je na ime poreznih dugovanja saveznoj poreznoj upravi (IRS) dužan nešto više od tri milijuna eura. Skandalizirane su informacije brzo zaboravljene – em stoga što je Jágr već bio podmirio (ili se spremao podmiriti) dugove, em stoga što su se povjerljivi podaci poklopili s tajmingom njegova napuštanja Pittsburgh Penguinsa i odlaska u Washington Capitalse, s kojima je potpisao najunosniji ugovor u dotadašnjoj povijesti NHL-a, težak 77 milijuna dolara kroz sedmogodišnje trajanje.

Za razliku od kocke, prvog se poroka nikad nije oslobodio. Premda najpoželjniji u čitavoj Češkoj Republici, ostao je zakleti neženja. Obrazložio je tu neobičnost činjenicom da je zapravo vrlo predan obiteljski čovjek, kao i podjednako predani vjernik pravoslavne vjeroispovijesti, ali da obitelj u srazu s hokejom ne bi imala šanse. Poput maestralnoga britanskog glumca Petera Sellersa, koji je, opčinjen druženjima na jednome filmskom setu sa Sophijom Loren, došavši kući usred noći naprasno probudio suprugu i djecu e da bi im svečano priopćio: “Volim vas, ali Sophiju Lovren volim više.”

Proteklih godina Amerikanci su često pisali da će drugi najučinkovitiji hokejaš u povijesti NHL lige, koji u leđa gleda jedino neprikosnovenom Wayneu Gretzkom, igrati aktivno do svoje pedesete. Njegovi Česi pišu da će umrijeti na ledu, igrajući hokej. Zasad je jedino izvjesno da će ove sezone pomagati trećoj napadačkoj liniji Calgary Flamesa, koju će uz njega, barem na početku. Činiti mladi Sam Bennett i iskusni Kris Versteeg.

Prilično se izvjesnim čini također da će onim dvama Stanleyjevim pokalima, što ih je osvojio na samim počecima profesionalne karijere, morati ostati zadovoljen. Novac je u međuvremenu zaradio, žena nije nedostajalo, a plaža se, makar nakratko, mogao zasititi igrajući za Florida Pantherse od početka 2015. do kraja prošle sezone.

Plaže su precijenjene, a novac i mlade cure nisu. Dobar dan, Calgary. Jaromir III je opet na sjeveru.