Konj je bio i Romeo Jozak.

Novinarstvo je nezahvalan zanat u kojem ste osuđeni procjenjivati ljude na površan način. O onima koje ne poznajete prisiljeni ste pisati temeljem dojma koji ostavljaju. Ili temeljem njihovih javnih istupa, što često i ne predstavlja metodu najreprezentativnijeg uzorka. Romeo Jozak u tome nije dobro prošao: upišete li ime novog trenera varšavske Legije u internetski pretraživač, suočit ćete se s nepreglednim nizom naslova s negativnim konotacijama. Ispalo je da je Jozak vlastitim djelovanjem i čudnim izjavama sve žive okrenuo protiv sebe.

Digli su ruke od njega na kraju i u Dinamu i u HNS-u. Davno prije napravili su to i njegovi kolege treneri. Prorežimski novinari koji su ga tobože promovirali, činili su to skeptički i subverzivno, dok je vojska glasnih kritičara vremenom formirala mainstream. Romeo Jozak u našemu je kolektivnom poimanju trenutačno sinonim za konja. Doduše, u nešto drukčijem kontekstu od onog Lončarevićeva.

Kakav je Romeo Jozak zapravo, ne bih znao točno reći.

Tijesna suradnja s Mamićima zasigurno ga ne kvalificira osobito, pogotovo stoga što se prelijevala iz Dinama u reprezentaciju i obrnuto na krajnje netransparentan način. Njegova neispeglana javna komunikacija i gerilska samopromocija učinile su mu još veću štetu.

Kao sada na predstavljanju u Varšavi, kada je izjavio da mu je Bog podario osobine vođe. Moguće je da doktor Jozak tako misli i moguće je da uistinu jest tako, ali formulacija je, kao i toliko puta dosad, krajnje nezgrapna – bilo da je sročena iz iskrenih religioznih pobuda ili iz motiva čistog populizma, jer Jozak zasigurno zna da je Poljska najklerikalističnija država u Europi, kao i država s vjerojatno najvećim brojem egzorcista po glavi stanovnika na svijetu. Moglo bi biti i ništa drugo nego da se Jozak samo još jednom, na sebi svojstven nespretan način, pokušao dopasti. Kao i toliko puta dosad, ispao je tek pompozan.

Ono što zasigurno znam jest da je Lončarević Jozaka jako cijenio, kao što je cijenio većinu svojih ‘konja’. U vječitoj potrazi za skrivenim mladim talentima – kako igračkim, tako i trenerskim – 1999. je nabasao na tada 27-godišnjeg Riječanina. Nakon što ga je netko preporučio tadašnjem predsjedniku maksimirskog kluba Zlatku Canjugi, Lončarević je mladog trenera intervjuirao, te mu dao posao u nogometnoj akademiji maksimirskog kluba, čiju je prvu momčad tada vodio. Kad je 2001. iznova preuzimao Dinamo, uzeo je svog protežea za pomoćnika u prvoj momčadi, postavši mu time definitivno mentor. Sa sobom ga je Lončarević, u zajedničkim iskustvima koja su slijedila, vodio u Libiju, da bi ga prije desetak godina sebi zdesna ustoličio u NK Osijeku. U oba je slučaja Jozak bio zadužen za organizaciju i ustroj rada mladih momčadi.

Uz Lončarevića i Jozaka proveo sam desetak dana na Dinamovim švicarskim pripremama tijekom ljeta 2001. Tada još mladi šegrt, ostavljao je dojam kompletnog sportaša. Odlično je, primjerice, igrao tenis, koji su članovi stručnog stožera prakticirali u slobodno vrijeme. Njegovi centaršutovi tijekom igre 11-na-11 na treningu, pri čemu je krpao rupe zbog nedostatka igrača, bili su točniji od nabacivanja Darija Zahore ili Igora Koretića, tada priključenih velikih nada iz juniorske momčadi.

“Sorry, ali uzbudim se kad govorim o sportu i jednostavno ne mogu sjediti mirno”

“Moj je osnovni igrački problem bila lijenost”, priznao je u jednom trenutku nekoć perspektivni veznjak riječkog Orijenta. “Trebao mi je netko da me tjera i ganja, jer stvarno sam bio lijeno kljuse”.

Godinama kasnije, dok sam sjedio u njegovu uredu u Školi nogometa Hitrec-Kacian, Jozak je slovio za radnog fanatika. Bilo je to u najplodnijem razdoblju maksimirske akademije i netom prije nego što je formalno preselio iz Maksimirske 128 u Hrvatski nogometni savez. Govorio je, kao i onih davnih dana u Švicarskoj – kada je bio daleko samozatajniji – brzo, jezgrovito i argumentirano. Više se puta tog kišnog poslijepodneva u Maksimiru ispričavao što ustaje sa stolice.

“Sorry, ali uzbudim se kad govorim o sportu i jednostavno ne mogu sjediti mirno.”

Pričao je o Josipu Brekalu, Borni Sosi i Branimiru Kalaici kao klincima koji će vrlo brzo proslaviti Dinamo i hrvatski nogomet. Pričao je zatim o Marku Livaji i Tomislavu Kišu, kako je nakon dvije minute na njima vidio da nisu perspektiva za maksimirski klub. Pričao je i o jednom izborniku mlađih HNS-ovih selekcija, nekad poznatom nogometašu, koji radi za plaću od 1.000 eura.

“Zvao sam ga pred par dana. Bio je u nekome bavarskom selu i gledao navodnog kandidata za momčad. Danas pogledam novine, i vidim malog na popisu za sljedeću akciju. Kako da se borim s takvim stvarima kad izbornici imaju plaću od jebenih hiljadu eura?”

Nema puno ljudi koji čovjeka mogu impresionirati. Teoretskim poznavanjem nogometa i najnovijim spoznajama sportske znanosti Romeo Jozak, vjerujte mi na riječ, impresionirao bi svakoga. Potvrdio mi je to i jedan kasniji razgovor s Ivanom Ilečićem, utemeljiteljem ONCE Footballa i analitičarom hrvatske reprezentacije u vrijeme Igora Štimca.

“Kad ga upoznaš i počneš razgovarati s njim, ne treba ti dugo da shvatiš koliko enormnu količinu znanja i informacija taj čovjek posjeduje.”

Više sam se puta pitao uzrokuje li možda znanje – uza sve one ranije spomenute mane – problem u karijeri tog osebujna čovjeka. Prije ili kasnije, u svakom sustavu, Jozak će shvatiti da zna više, barem u teoriji, od ljudi s kojima surađuje, i koji, barem po njegovoj prosudbi, rade nešto krivo. Nije za sumnjati da su njegove intervencije u takvim slučajevima rezultat dobre namjere i rada na zajedničkom cilju. Pitanje je svih pitanja, međutim, kako njegove korekcije recipijent doživljava. Ljudima je teško prihvaćati kritike, a možemo samo nagađati kako je to u egotriperskom, mačističkom miljeu nogometnih trenera.

Jozak je stoga mogao i moći će idealno funkcionirati u uvjetima apsolutne kontrole, kad je hijerarhijski sve jasno i kad se svi pridržavaju svojih zacrtanih uloga, znajući gdje je kome mjesto. Tu je vrstu organizacije, s lojalnim pouzdanicima, Jozak uspio postići u Dinamovoj nogometnoj školi. Nije ju uspio postići niti radeći u HNS-u, niti za zanemarivo kratkoga ovoljetnog pokušaja vođenja Dinamove ukupne stručne politike. Sve ukazuje na to da je riječ o control freaku, karakteru s navikom presezanja u sve segmente organizacije posla i petljanja u svačije ovlasti. Uostalom, sam je sebe znao predstavljati kao ‘revolveraša’, čovjeka koji prebrzo ulazi u konflikt. Realno je stoga vrlo teško za očekivati da uspije u Legiji, kao i bilo gdje drugdje, osim u slučaju da se bitno korigira.

S druge strane, u njegovu korist rade neke druge vrline koje posjeduje.

Kao što je to Slaven Bilić prekrasno objasnio u nedavnom intervjuu Telesportu, ušli smo u doba PowerPoint trenera. Drugim riječima, posao trenera u nogometnim klubovima, baš kao što je slučaj u bilo kojoj kompaniji, u budućnosti neće dobivati treneri s nogometaškim referencama, nego oni s dobro popunjenim životopisom i savršeno odrađenim intervjuom za posao. Frajeri s prezentacijama u PowerPointu.

Romeo Jozak u tom je aspektu itekako jak. Čak bi se moglo reći da je katedra, s koje suvereno tumači sa slušalicom u uhu i mikrofonom uz lice, dok postavlja neki od lakše ili teže razumljivih grafikona da se projicira na zid, daleko prirodnije okruženje za njega od nogometnog travnjaka. Ne znamo samo što slijedi izvan okvira sobe za sastanke, video-projekcija i video-analiza. Nije to sad niti osobito važno. Prepustimo to propitkivanje sumnjičavim poljskim novinarima, koji su se time već počeli baviti .

Druga činjenica koja mu ide u prilog jest da živimo u vremenima kada na cijeni posebno dobivaju mladi treneri (bilo po godinama ili po stažu) regrutirani iz uspješnih mladih momčadi. U mnogim klubovima koji se posvećuju proizvodnji igrača ciljaju upravo na trenere tog tipa, nadajući se da će takvi uspješno transpondirati postignuća s djecom u seniorsku konkurenciju, uvećavajući igračima vrijednost, odnosno donoseći klubu profit. Iako Jozak nije bio trener već menadžer uspješne nogometne akademije, njegov je CV očito dovoljno privlačan tržištu.

Rekao bih da Romeo Jozak zaslužuje drugu priliku. I da je dobro da mu se ona događa izvan Hrvatske.