Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Suhi list

Dinamovo ljeto za sjećanje

Kako je Josip Kuže jednu skršenu momčad vodio do vrha

Premda nije trebalo biti tako, Dinamovo je ljeto 2005. protjecalo u čudnoj nirvani. Momčad je očekivala ljetne pripreme s utegom ‘lige za bedaka’, ali i s prvom financijskom krizom u mandatu Zdravka Mamića te stoga prepolovljenim budžetom.

“Morali smo prodati Danijela Pranjića“, prisjetit će se koju godinu kasnije izvršni direktor, “da bismo poplaćali račune za struju i vodu”.

Atmosferi zasigurno nije uspio pomoći novopečeni trener Josip Kuže, nakon što je u intervjuu Večernjem listu izdemonizirao svoga osobnog lihvara, tih dana likvidiranog Dinu Pokrovca, rekavši, otprilike, da je ovaj dobio što je zaslužio. Revni moralizatori i dušobrižnici, kakvi smo mi kroničari događanja u Maksimirskoj 128 bili, odmah smo se pobojali za život i zdravlje novog trenera. Kad je Kuže idući dan na naslovnicama ugledao vlastito lice kroz okular lovačke optike, doživio je živčani slom. Pred sam polazak na prvi dio priprema u Sloveniji Mamić je rastrojenog trenera morao sastavljati u jedan komad.

Konačno, utučeni navijači, valjda izmrcvareni serijom katastrofalnih igara s kraja završene sezone, kao i previranjima unutar vlastitih redova, pomalo su neočekivano igračima dali zraka. Za razliku od prethodnih ljeta, u kojima je vikend-teroriziranje austrijskih i švicarskih zaselaka predstavljalo ono najatraktivnije od turističke ponude za mlade zagrebačke huligane, momčad je ovaj put ostavljena u miru i u tišini.

Iz katarze, kroz nirvanu, rodio se novi, ljepši Dinamo.

Od ‘lige za bedaka’ i oporog mirisa baruta i krvi, što se povijao ponad vrućega gradskog asfalta, dinamovci su sigurnom rukom vozača klupskog autobusa Mile Bilića utekli na Pohorje. Ondje ih je, na Rogli, dočekao rustikalni hotel Planja sa svojim saunskim rajem i sa Starom kočom. Tako se, naime, zvao hotelu pripadajući restoran, s čijih se crveno-bijelih stolnjaka u alpskom stilu pušila gobova juha ili pohorski lonec, i u kojem bi vas konobar za šankom uvijek dočekao sa spremnim borovničevcom, najboljim slatkim likerom koji su vaša nepca ikad okusila.

Je, Josip Kuže vratio nam je ljeta 2005. vjeru u Dinamo. I zato smo ga toliko voljeli

Od soba u Planji do za ono doba vrlo solidnog nogometnog terena dinamovci su imali pješačiti oko tri minute. Taman da se razbude od popodnevnog drijemeža. Dok su trenirali između osunčanih pohorskih proplanaka, okruženi kravicama na spokojnoj ispaši, brzo su shvatili s kim imaju posla.

“Ovak’ dobrog trenera nikad nismo imali”, javljali su zajedničkim prijateljima tada nerazdvojni Hrvoje Štrok i Vedran Ješe.

Dani u slovenskoj arkadiji prolazili su tako uz mirise poljskih trava i kravljih balega, posvuduša u koje ste mogli zagaziti čim bi vam malčice popustila koncentracija, sve dok jednog dana na vrh Pohorja nije banuo Zdravko Mamić. Prisutne je novinare, da je htio, mogao komotno izbjeći. Nije. Sjeo je za stol za kojim su bili glasnogovornici Siniša Jagodić i Ado Kožul, Milivoj Nikolić iz SN-a, Tomislav Židak iz Jutarnjeg lista, Siniša Božić iz Večernjaka i moja malenkost. Bilo je to zapravo prvo što je po dolasku učinio, prije nego što će se pozdraviti s trenerom i igračima.

Sjedilo se tako otprilike jedno poluvrijeme. Pogledao sam na sat, pristojno se pozdravio i udaljio od stola. Počinjalo je finale Kupa konfederacija između Brazila i Argentine. Društvo se čudilo kako to da me ne zanima što će Mamić reći. Mene je još više čudilo što nitko od ljudi za stolom ne pokazuje interes za najbolju utakmicu koju nogomet može dati.

Kad sam se, okrijepljen Ronaldinhovim petama i Kakinim dugim bijegovima, vratio, društvo je još uvijek bilo na okupu, tek neznatno umornije. Živo se raspravljalo o ljubljanskoj Olimpiji, netom ugašenom klubu, koji od bankrota nisu željeli spasiti niti država Slovenija niti grad Ljubljana. Mamić i Židak smatrali su da je društvo, uzimajući u obzir veličinu i značaj kluba, trebalo biti benevolentnije. Tada mladi i neiskusni Božić argumentirao je da, nakon što je klub mjesecima ignorirao upozorenja o mogućim posljedicama vlastitih dubioza, poštede nije smjelo biti. Mamić je ustao.

“Sad si me isprovocirao da odem od stola. Ovaj incident ide tebi na dušu.”

Josip Kuže bio je osvježenje za sve nas, a ponajprije za igrače. Mladi Eduardo, Luka Modrić i Vedran Ćorluka sa slovenskog su se brda spustili kao bolji igrači, prvenstveno za samopouzdanje koje im je novi trener uspio obnoviti. Dok sam u glavi i dalje vrtio Ronaldinhove i Kakine majstorije, nisam shvaćao da sam svakodnevno gledao treninge trojice nogometaša koji će uskoro pokazati da i nisu tako daleko od razine najvećih svjetskih majstora igre. Osjećaj da će se dogoditi nešto lijepo ipak je svo vrijeme tinjao nad Pohorjem. Josip Kuže oslobodio ga je poput džina iz boce i pustio da u nezaustavljivom vrtlogu pohara HNL konkurenciju. Praktički od samog starta, 4-0 pobjede u Vinkovcima, pa sve do kraja, Dinamo je odigrao impresivnu sezonu, koju nije potamnio čak niti kiks kod Naftaša u drugom kolu Kupa.

Kuže je bio neiscrpno vrelo nogometne i životne mudrosti. Bio je tada igračka, a bogami i trenerska legenda kluba. Bio je obrazovan, elokventan i izravan. Dolazio bi na press-konferencije pjevušeći hit Bijelog dugmeta Bitanga i princeza. Kad se momčadi priključio Diego Cabrera, poliglot Kuže počeo je učiti španjolski.

“Da ne pišete samo da kockam – pišite, evo, da sam se primio španjolske gramatike”, govorio je trener otkrivajući metodu koju je usavršio. “Moja je tajna da uvijek počnem od posvojnih zamjenica. Tako sam savladao sve jezike koje govorim.”

Na sreću po Dinamo i na žalost po Kužeov španjolski, Cabrera se nije zadržao predugo. Momčad je Kuže vodio autoritetom znanja. Devaluirao bi značaj sustava odnosno formacija pri svakom pokušaju razgovora na tu temu, pozivajući se na vlastitu metodiku rada. Demistificirao je legende o trenerskim veličinama hvaleći svoje suradnike Tomu Obradovića i Džemu Mustedanagića, za kojeg je tvrdio da je jedan od rijetkih trenera među svima koje poznaje sposoban postaviti i utrenirati mehanizme napadačke igre. Posebno je bio kritičan prema njemačkim trenerima i posebno prema jednome od njih.

Joachim Löw nema pojma o nogometu”, ispričao mi je prilikom jednog intervjua. “Poznajem tog čovjeka dobro sa seminara koje smo zajedno pohađali. O planu igre, o taktici on nije imao što za reći. Bio je tabula rasa. Njegovo se treniranje svodilo na pravljenje ugodne atmosfere. Katastrofa je da je taj čovjek vodio onaj odlični Stuttgart iz druge polovice 1990-ih. I da je danas (2005., op. a.) prvi asistent u njemačkoj reprezentaciji.”

Trenera koji svoje vještine vođenja svode na pravljenje atmosfere, hvala Bogu, imamo i danas, kao što imamo čitav niz velikih trenerskih imena koji ne znaju organizirati napadačku igru. Koji, Kužeovim riječima, “preferiraju faktor slučajnosti, priklanjajući se tzv. slobodnoj igri i čekajući da im momčad proigra.”

Da je Joachim Löw u međuvremenu ipak nešto naučio o nogometu dopustit ćemo kao mogućnost. Štoviše, transformacija iz neznalice u pristojnog trenera se, prema Kužeovu priznanju, dogodila njemu samome.

“Kada sam 1990. s Dinamom pokušavao pobijediti Zvezdu i osvojiti naslov prvaka Jugoslavije, ja, vjerujte mi, ništa o nogometu znao nisam”, spominjao je prije 12 godina.

S osobitim je neodobravanjem Kuže uvijek govorio o bunkeraškom, reaktivnom i defenzivno orijentiranom nogometu. Nogometu kakav je sam odlučio igrati u dvjema utakmicama protiv Arsenala u završnoj rundi kvalifikacija za Ligu prvaka u kolovozu 2006. godine, a pogotovo u londonskom uzvratu. Zorana Mamića postavio je tada na libera. Ispred njega prostor su nisko branili Ćorluka kao desni bek, zatim Dino Drpić, Mario Cvitanović i Brazilac Carlos kao lijevi bek. U vezi su obranu još betonirali Jasmin Agić i Ognjen Vukojević, dok je u napadu igrao Etto. Modrić i Eduardo bila su jedina dvojica nogometaša u momčadi sposobna dodati zahtjevniju loptu.

Nakon Arsenala, koji je tada, uoči početka premierligaške sezone, morao biti u jadnijem stanju od Arsenala 2015., ili Villareala 2010. – a koje je Dinamo u mjesec dana kasnijem dijelu sezone uspio dobiti – uslijedilo je ispadanje od osrednjeg Auxerrea u kvalifikacijskoj rundi Kupa UEFA. Kužeova je karizma počela naglo blijediti. U Maksimiru su zaključili da trenerovo radno vrijeme traje prekratko. Dolazio bi na trening 15 minuta prije njegova početka, potom bi 75 minuta vodio vježbanje, te bi nakon toga trkom pohitao do, kako je zabilježila kamera fotoreportera iz Jutarnjeg lista, obližnje kladionice uplatiti listić. Najomiljeniji zagrebački trener našeg doba dobio je otkaz.

Tih malo više od godinu dana u Maksimirskoj 128 Kužeu je svejedno dostajalo za klupsku besmrtnost. Danas idol pobunjenih Bad Blue Boysa i simbol njihova otpora, ostvario je u kratkom roku i za kratkotrajnoga radnog vremena fantastična postignuća. Revitalizirao je momčad (što, doduše, i nije bilo tako teško s obzirom na to da je bila na dnu), napravio od Eduarda, Modrića i Ćorluke projekte vrijedne desetine milijuna eura u vrijeme kad se iz HNL-a odlazilo u inozemstvo za maksimalac od 2,5 milijuna eura, omogućio labuđi pjev Zoranu Mamiću, doveo Ivana Bošnjaka do gornje granice njegovih mogućnosti, podigao do objektivnog maksimuma vrijednost igračima poput Marijana Buljata i Etta… Osim toga, snagom dobrog nogometa napunio je tribine i prognao Zdravka Mamića duboko u utrobu stadiona, jer, kao i obično, predsjednici i direktori, ma kako se oni zvali, uopće nisu bitni kad momčad igra dobar nogomet.

Je, Josip Kuže vratio nam je ljeta 2005. vjeru u Dinamo. I zato smo ga toliko voljeli.

Sada je ljeto 2017. Dinamo je u pripreme za novu sezonu prvi put nakon 11 godina ponovno krenuo iz pozicije izazivača. Izgledi da nam se opet dogodi Kužeovo ljeto za sjećanje sada su posve tanki. Baš poput zraka na 1.500 metara nadmorske visine Rogle na Pohorju, koju Dinamo već četiri godine ne pohodi.