Suhi list

Djeca HNL-a

Što ako su nam nogometaši tako dobri upravo zato jer nam je nogomet tako loš?

Oblaci se skupljaju ponad malog gradića smještenog između triju brda. Pale su temperature. Ovdje, na malo na sjevernijim kotama od naših, već se osjeća dolazak rane jeseni.

Šaljem ove retke iz Njemačke. Zemlje autocesta koje nikad nisu prazne i biciklističkih putova koji usporedo prate gotovo svaku seosku cestu. Zemlje u kojoj začinske biljke ne mirišu i gdje se osobitim znakom razboritosti čini, prije nego što se odvažite potpaliti vatru za roštilj, o tom pothvatu obavijestiti najbliže susjede.

Zemlja najboljih piva, u kojoj se nekoć vjerovalo da kiši stoga što Odin s Valkirama prosipa vodu iz netom opranih pivskih kotlova u Valhali, moja je druga domovina. Pobjegao sam ovamo prije nešto više od dvije godine s namjerom da se više nikad ne vratim i spokojno se oporavljao dok huda sudba nije spakirala kovčege za prisilni povratak u našu malu i lijepu dolinu suza.

“Njemačka od tebe ponovno napravi čovjeka”, mudro bi kazao stari prijatelj Ivica Banović, danas kapetan druge momčadi SC Freiburga. Ponovnom procesu postajanja čovjekom nisam se, nažalost, uspio podvrgnuti do kraja, pa sad patim i grintam. Preostaje mi tješiti se hladnim pivama sjevera.

Činim pravu stvar pijuckajući pšenično iz Sanwalda na terasi restorana Sportskog društva Perouse, nedaleko Stuttgarta, koji s obližnjim Rutesheimom broji desetak tisuća stanovnika. Nogometni klub Perouse, naravno, igra najniži, sedmi rang njemačkoga ligaškog sustava. Nekoliko stolova dalje sjedi Bernd, predsjednik SV Perousea. Pogled mu počiva na pomoćnom igralištu punih dimenzija, čiji prirodni travnjak, s obzirom na rang u kojem se klub natječe, izgleda ozbiljno dobro. U stanju je bez problema zadovoljiti potrebe za treninzima svih uzrasnih kategorija kluba, pa tako i tijekom kasnojesenske, odnosno ranoproljetne sezone.

Bernd i ja na djelu promatramo robota-kosilicu, koji dijagonalno šara terenom šišajući tek malo porasle vrhove trave. U pogonu je praktički svakodnevno. Kad ostane bez snage, pripoji se na akumulator smješten u kutu između pomoćnoga i glavnog igrališta, a koje je pozicionirano okomito na pomoćni teren i uzdignuto otprilike za metar. Robot se, kada za to postoji potreba, samostalno uspinje strmom kosinom da bi posao obavio na glavnom igralištu.

“Investicija nas je lani koštala 18.000 eura”, kaže Bernd pokazujući na robota.

Zajednica od desetak tisuća duša također je i Eningen, gradić u kojem boravim. Ovdašnji nogometni klub također se natječe u najnižem rangu regionalnog natjecanja. Članovima TSV Eningena na raspolaganju je sportski kompleks koji se sastoji od prirodnog travnjaka natprosječne kvalitete, dvaju pomoćnih igrališta punih dimenzija s umjetnom travom, te multifunkcionalne dvorane. Kako ostale grane društva nogometnom klubu ograničavaju iskoristivost dvoranskih termina, preko puta sadašnje dvorane gradi se ista takva nova, koju će nogometaši dijeliti s kolegama iz obližnjeg Pfulingena.

Uvjete kakve u Njemačkoj imaju nogometni sedmoligaši u Hrvatskoj su donedavno imali tek Dinamo i NK Zagreb. Izgradnjom Rujevice i širenjem kompleksa na Kajzerici danas ih imaju još Rijeka i Lokomotiva. I nitko više. Nogometaši Intera iz Zaprešića povremeno se na svoje zimske treninge još uvijek prebacuju skelom.

Slažem se da mi nismo izgrađena nogometna nacija i ne znamo što nas čini nogometno specifičnima. To da pojma nemamo kako nam se u tom rastočenom sustavu događaju talenti spremni nositi igru respektabilnih, pa i vodećih europskih klubova, to je ona blažena vrst samodopadnog neznanja u koju se najviše oduševljavamo.

Moguće je da odgovor leži u samoj biti problema. Možda smo toliko dobri baš zato jer smo toliko loši.

Hrvatska je nogometna infrastruktura zapela u primordijalnom dobu. To je notorna činjenica. Činjenica je, međutim, da se dalje od praiskona nije pomaknuo niti HNL, liga dobrih nogometaša koji igraju loš nogomet. Dinamika igre u HNL-u i danas je, kao što je bila na počecima, poražavajuća. HNL je liga dramatično usporenog ritma i zapanjujuće niske efektivnosti igre, u kojoj zna proteći više od minute prije nego što suparničke momčadi uspiju loptu prebaciti iz zone izvođenja auta, u čemu se naizmjenično smjenjuju, prema nekom drugom, za razvijanje igre sigurnijem dijelu terena. Nogomet kakav se igra u HNL-u, i nogomet kakav se igra u većini drugih europskih zemalja, pa čak i u talentom daleko siromašnijoj slovenskoj ligi, još uvijek su dva različita sporta.

Iz improvizacije i kaosa u kojem su naučili preživljavati, djeca HNL-a jednom kad se (i ukoliko se) aklimatiziraju na savršene uvjete, imaju ogroman prostor za iskorak

Najsvježiji uspjesi hrvatskih predstavnika u Europi dokazuju da opisani nedostatak ne mora imati nužnih rezultatskih reperkusija, premda se obično pokaže da ih ipak ima – a što će se, prilično je izvjesno, uskoro pokazati ponovno, i to vrlo brzo. Opisani nedostatak, međutim, a to je ono čemu ne znamo precizan uzrok, ne ostavlja negativnog traga na kvaliteti talentiranijih igrača koji kroz takav sustav prolaze. Čak štoviše!

Svjedoci smo već dugi niz godina da se mladi nogometaši iz naše lige s nikakvom infrastrukturom i nikakvim tempom vrlo brzo samoosposobljavaju uspješno egzistirati u daleko konkurentnijim natjecateljskim okruženjima. Djeca odrasla na blatu, grbavicama i travi visokoj toliko da je loptu zapravo nemoguće snažnije udariti, u idealnim uvjetima raspolažu iznimnom komparativnom prednošću. Uvjeti u kojima su trenirali, a koji daleko više oponašaju realnu prirodu negoli idealno laboratorijsko okruženje, čine njihove zglobove razvijenijima i mišiće gipkijima, s daleko izraženijom tolerancijom na svaki vid traume.

Iz improvizacije i kaosa u kojem su naučili preživljavati, oni, jednom kad se (i ukoliko se) aklimatiziraju na savršene uvjete, imaju ogroman prostor za iskorak.

Tko je naučio dodati točnu loptu na grbavici ili jako šutnuti iz visoke trave, rijetko će pogriješiti u dodavanju ili pri šutiranju na ravnim tepisima. Takvome su savršeni uvjeti za igru blagoslov, a ujedno i izazov. Djeca HNL-a nisu zasićena niti potrošena od života u idealnim uvjetima. Naša jadna infrastruktura i niski fizički zahtjevi zapravo joj omogućuju naknadnu eksploziju i dominaciju nad konkurencijom odraslom u uvjetima koji su neusporedivo bliži idealnima.

Razlika između Hrvatske i Njemačke nije samo u egzaktnim stvarima kao što su životni standard ili kvaliteta piva. Društvo koje od svojih članova zahtijeva senzacionalnu količinu sreće, talenta i vještina samo da ne bi skapali, istim tim članovima na paradoksalan način omogućuje jednostavnu prilagodbu na život u uvjetima koji su – normalni.

Rijeke hrvatskih ekonomskih emigranata to najbolje znaju.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.