Stig Eriksson koncertni je violinist Helsinborškoga simfonijskog orkestra. Sviranju pridaje osobitu važnost. Još osobitiju važnost pridaje sam sebi. Njegov šef, iskusni dirigent Sönderby, gleda kako mu u očima iskri sjaj đavolske ambicije. Kako mašta da će svima pokazati kako se svira violina, da će mu svijet biti pod nogama i da njegovoj slavi neće biti granica. Svim silama želeći ostvariti karijeru solista, Stig ne uviđa osnovni problem koji mu stoji na putu: on je, naime, limitiran.
Skraćena fabula filmskog klasika Ingmara Bergmana ‘K radosti’ (Till glädje) može poslužiti kao zgodna podloga za susret s najgorim neprijateljem svakog sportaša – limitiranošću.
Na određeni način – možda fizički, možda tehnički, a možda i na mentalnom planu – svaki sportaš, baš poput bilo kojega drugog čovjeka, može ići samo do određenih granica. Sasvim prirodno, ograničenja imamo svi. Pitanje je samo dokle smo prag limitiranosti razvukli. Jesmo li, i u kojoj fazi razvoja, odustali od pokušaja svladavanja uvijek zahtjevnijih radnji? Je li se moglo dalje, više?
S obzirom na svoje visinu, brzinu i tjelesnu izdržljivost, antropometrijske datosti koje su ga itekako ograničavale, Xaviju Hernandezu preostalo je jedino, ukoliko se želio dokazati u nogometu, do maksimuma razviti vlastiti tehnički potencijal. To je uključivalo svakodnevni suživot s rizikom, bespućima rizika zapravo, kojima je trebalo ovladati i svesti ih unutar okvira rutinskog postupanja.
Na YouTubeu ćete naći video Xavijeva debitantskog nastupa za španjolsku reprezentaciju protiv Nizozemske iz 2000. Videom dominira njegov trademark, dodavanje na stranu ispod suparnika koji stoji na liniji lopte. Xavi odgađa dodavanje na bok iz prve prilike, iznad suparnika, te produžuje jedan korak unaprijed i u idućem odigrava ispod suparnika koji je za dlaku propustio okrenuti se i repozicionirati da bi presjekao loptu. Potez je rizičan jer zahtijeva prilagodbu; hitnu i odlučnu taktičku odluku te izvedbu na tehnički vrlo zahtjevnoj razini. Taj je proces Xavi morao usavršiti do automatizma. Da sposobnost donošenja takvih odluka i njihovo realiziranje nije uspio razviti, ostao bi limitiran igrač i na tehničkom planu, a time i bez izgleda za vrhunsku karijeru.
https://www.youtube.com/watch?v=CA-zAsW16wU
Limitiranost je u većini slučajeva posljedica neuspješnog iskustva. Pokuša li dijete slabijom nogom 10 puta udariti loptu, i pri tom je devet puta ne zahvati dobro, ono će, bez pravog poticaja sa strane, odustati i nastaviti udarati loptu samo jačom nogom. Limitiranost je saveznik logike, zrelosti i igranja na sigurno. Ona je naprosto pouzdana. Stoji nasuprot naivnosti, neobuzdanosti i sklonosti eksperimentiranju. Dolazi s umiranjem talenta, i nema nikakve šanse u sretnim trenucima kad se talent uspije razbuktati. Ona je sama negacija talenta. Afirmacija je prosječnosti. Legitimacija je za odustajanje. U većini je slučajeva neumitna i zato je velika većina sportaša mrzi. I mrzit će je do granica podnošljivosti. Tako i treba biti.
“Ne mogu shvatiti tko sam”, u alkoholiziranom će monologu reći Stig Eriksson. “Zašto se ne ponašam kao nadaren i cijenjen čovjek? Nadaren sam, makar bio pijan.”
Gostujući davnih dana kao sukomentator na javnoj televiziji, splitski je košarkaški trener Nikša Bavčević obrazložio razliku između mladih i starijih igrača na neobično razuman način.
“Osnovna je razlika u tome što je stariji – dakle, iskusan igrač – savršeno svjestan vlastitih ograničenja i stoga istreniran da ne prelazi granicu rizika. Mlad i neiskusan igrač te granice nije svjestan, pa je može probiti na izvanredan i neočekivani način, jednako kao što može početnički uprskati. U tom je smislu on nepouzdaniji za ostvarivanje cilja”
Poput Bergmanova junaka, sportaši se nikad ne bi smjeli miriti s neuspjehom, ma koliko ta borba bila osuđena na propast od strane već afirmiranih mediokriteta
Košarka više od bilo kojeg sporta u Hrvatskoj ima problem prevladavajuće limitiranosti. Talent nam nikad nije trebao više, dok mu mi nikad nismo vjerovali manje. Zbog lijenosti, straha od debakla, nesposobnosti ili jednostavno nehaja, treneri su, u većinu klubova kao i u reprezentaciju, godinama radije birali boljega danas, ne mareći pritom što će netko drugi bolji biti sutra. Zbog toga je, da se izrazim u duhu teme, hrvatskom košarkom zavladala limitokracija.
Limitiranost u sportu nije uvijek isključivo loša. Događa se da u određenim situacijama ona može funkcionirati, i to na spektakularno učinkovit način. Ima jedna davna utakmica Cibone pod trenerskom palicom Ace Petrovića, igrana 16. veljače 1995. u Leverkusenu protiv Bayera 04, ondašnje najjače njemačke momčadi. U pretposljednjem kolu natjecanja po skupinama ondašnje verzije Eurolige hrvatski je prvak slavio pobjedu 90-74, uvjerljivo držeći Nijemce na sigurnom odstojanju tijekom čitavog tijeka utakmice. Utakmicu je Aco odradio rotirajući tek sedmoricu košarkaša, s koliko ih je – mislim, zbog nekog virusa – i doputovao, pri čemu su Gerrod Abram i Veljko Mršić upisali punu minutažu na pozicijama beka-šutera i niskog krila. Vladan Alanović (15 minuta) i Alan Gregov (25) podijelili su 40 minuta na ‘jedinici’, a Davor Marcelić (18), Dževad Alihodžić (36) i Davor Pejčinović (26) preostalih 80 na pozicijama bliže košu. Dok se na suprotnoj strani čak i moglo dogoditi nešto nepredvidljivo iz ruku Christiana Welpa ili Henninga Harnischa, Acin je limitirani stroj, bez natruhe ikakve estetske, umjetničke crte, bez imalo vica u igri, nezaustavljivo mljeo nedoraslog suparnika. Bila je to slika i prilika košarke i igrača kakvi će Hrvatsku obilježiti u idućih 20 i više godina.
https://www.youtube.com/watch?v=2DwgU_NfHaQ
Naravno, kad je u nastavku natjecanja četvrtfinalno križanje Ciboni donijelo kasnijega europskog prvaka Real Madrid s Arvydasom Sabonisom i Joeom Arlauckasom, nezaustavljivi je Acin stroj stao jer nije bilo niti klase niti nepredvidljivosti koje bi ga pokrenule. Iz tih dviju utakmica s Realom ostaje zapamćeno postersko zakucavanje tada 20-godišnjeg Slavena Rimca preko Sabonisa u Draženovu domu. Odigrala je taj put velika Cibonina nada sasvim solidnu utakmicu, makar ni blizu predstava kakve je znao pružati ranije. U usamljenoj borbi s limitima koje je trebalo svakodnevno pobjeđivati, bez odgovarajućih impulsa sa strane trenera koji u tom procesu mora sudjelovati, Rimčev je talent na koncu pokleknuo. Mlada je košarkaška nacija dobila jednoga od prvih u nizu ‘službeno limitiranih košarkaša’.
Osim što može biti korisna, limitiranost u kolektivnom sportu često pokazuje nepravilne obrasce ponašanja. Uzmemo li kao predložak jučerašnju utakmicu HNL-a između nogometaša Slaven Belupa i Rijeke u Koprivnici, morat ćemo zaključiti da je limitiranija momčad nadigrala talentiraniju. Umnožak pojedinačnih limita, pokazalo se još jednom u srazu Kopićevih i Kekovih trupa, ne mora nužno odgovarati ukupnim razinama limita dviju suprotstavljenih momčadi. Zašto? Zato što upliva u događanja na borilištu imaju vanjski čimbenici – poput iscrpljenosti, motiva, pripreme i trenerskih kvaliteta – te njihova interakcija. Dva, pet ili 11 limitiranih na koncu mogu nadmašiti odgovarajuću skupinu kvalitetnijih sportaša, što Slaven Belupo i njegov trener dokazuju već treću sezonu.
Ova varijacija na temu neminovno vodi pitanju ne bi li, po istom obrascu, Rijeka povoljnom interakcijom unutrašnjih limita povremeno trebala zagorčati život nekom od superiornijih europskih sastava s kojima se ove jeseni bori – recimo, AC Milanu. Dakako da bi trebala i za nadati se da i hoće.
Poput Bergmanova junaka, sportaši se nikad ne bi smjeli miriti s neuspjehom, ma koliko ta borba bila uzaludna ili unaprijed osuđena na propast od strane već afirmiranih mediokriteta s legitimacijom odustajača.
“Ostavi se karijere solista. Dobar si u orkestru. Budi time zadovoljan” – govori dirigent natmurenom violinistu, nakon što mu se ovaj požalio da pripreme za izvedbu Beethovena ne teku najbolje.
“Nisam tražio savjet” – odgovara osorno solistički wannabe. “Ne želim propasti kao ti.”
“Nema ništa loše u tome da sam prosječan. Prosječnost nije beskorisna. Bez pčela radilica ne bi bilo meda.”
“To što govoriš je užasno. Kao da slušam živog mrtvaca”, zaključuje dijalog violinist, uvjeren da je čin kapitulacije pred limitima zona smrti, a sve ono do nje zona života.
