Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Suhi list

Druga karijera Ivana Leke

Nekadašnja velika igračka nada može postati vrhunski trener

Igrale su se završne minute maksimirskog derbija između Dinama i Hajduka 22. rujna 1996. kad je 18-godišnji Ivan Leko, malo nakon što je ušao u igru, namjestio loptu da izvede slobodan udarac s 20-ak metara, malo iskosa s desne strane, u situaciji kao naručenoj za ljevaka. Udarena se lopta naglo uskovitlala ponad živog zida domaće momčadi, da bi nastavila u ravnoj putanji, te se u suhom listu spustila iza leđa Dražena Ladića, odsjevši u lijevom kutu njegova gola.

“Stvarno je majstor!”, uskliknuo je Božo Sušec, prenoseći dvoboj na HTV-u.

Bio je to, po svoj prilici, premijerni gol mladog veznjaka za Hajduk, ali daleko od toga da je Ivan Leko tada prvi put skrenuo pozornost na sebe. Godinama uoči tog lijepog gola o njegovu su se talentu Splitom ispredale legende. Slovio je za najveću hrvatsku nogometnu nadu. No, za razliku od Igora Tudora, njegova vršnjaka i najvećeg prijatelja, koji je već 1998. u rekordnom iznosu transferiran u Juventus, Lekini su počeci bili grčeviti. Definitivno ne u skladu s velikim očekivanjima.

“Ja i danas tvrdim”, govorio je Martin Novoselac lupajući šakom po stolu, “da će Leko igrati u velikom klubu”.

Rečeno je to u travnju 1999., tijekom U20 Svjetskog prvenstva u Nigeriji, gdje Leko zbog dobne granice nije mogao nastupati, ali je duh njegova talenta svejedno slobodno lebdio zrakom. Makar samo u glavi njegova velikog obožavatelja Novoselca.

Ono što HNS-ov bard rada s mlađim nogometnim uzrastima nikako nije uspijevao pojmiti (i nije mu se to događalo rijetko), jest da finalni pas i lijeva noga “koja govori nekoliko jezika” nisu nužno dovoljni da bi se mladi igrač probio. Da Leko definitivno neće biti veliki igrač potvrdilo je U21 Europsko prvenstvo igrano 2000. u Slovačkoj, turnir na kojem je momčad Ive Šuška, u kojoj su također bili Tudor i Igor Bišćan, igrala taktički najnazadniji nogomet. Leko je na kraju ostvario solidnu igračku karijeru, pronašavaši mjesto u dubini veznog reda, kao pozadinski kreator igre.

Skupio je i 13 nastupa za reprezentaciju, većinom u prijateljskim dvobojima, izborivši se za put na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006. godine. Najveći klub za koji je u inozemstvu igrao bio je i ostao Club Brugge.

Klub čiju prvu momčad od četvrtka vodi 39-godišnji Splićanin.

Lekina je trenerska karijera započela sasvim slučajno u proljeće 2014. Iako je temeljem gole igračke inteligencije nogometašku karijeru u Lokerenu mogao produljiti za još par godina, slučajan poziv iz Leuvena definitivno ga je i zauvijek izuo iz kopački. Momčad ugroženog statusa i osrednje kvalitete, usprkos dobrom početku, nije uspio spasiti od ispadanja iz prve lige. Talent je, međutim, naznačio. Drugi put u životu postao je velika nada, sada na počecima svoje druge karijere.

Željko Kopić, Igor Tudor, Ivan Leko i Igor Bišćan danas predstavljaju, uz neznatno starijeg Ivana Jurića, mladu hrvatsku trenersku generaciju spremnu osvojiti svijet

Nakon godine dana pauze, spojio se s prijateljem Tudorom asistirajući mu tijekom njegova angažmana u PAOK-u, da bi proteklu sezonu od početka do kraja samostalno odradio u Sint-Truidenu, očito vrlo zadovoljavajuće kad je stigao poziv iz belgijskog velikana, čiji je dres Leko nosio od 2005. do 2009. godine.

Ivana poznajem od 2014., kada je kao bloger surađivao s Totalsportom. Njegova su zapažanja izvanredna, analize minuciozne. Djeluje ozbiljno, a tumačenja su mu jasna i lako razumljiva. Ono što ga u osnovi razlikuje od Tudora, koji prečesto ostavlja dojam rasrđenoga, mrgudnog tipa, jest pristupačnost.

“Dobro, zdravo ophođenje s ljudima jedan je od preduvjeta uspjeha u trenerskom poslu”, naveo je u nedavnom intervjuu Kickeru Jürgen Klopp, izjednačavajući tu sposobnost sa strašću prema igri i poslu te apsolutnim poznavanjem materije. “A nije zgorega moći na kvalitetan način komunicirati s medijima.”

Sve te osobine Ivan Leko posjeduje, i zato bi bilo čudo da u trenerskom poslu ne uspije. Glavni direktor Club Bruggea Vincent Mannaert objasnio je da je klub tražio čovjeka s jasnom vizijom, spremnog donijeti osvježavajući, dinamičan stil igre.

“Ivanova je strast zarazna”, kazao je. “Nakon prvog sastanka bili smo impresionirani”.

Generacija rođena 1977. i 1978. godine nekoć je slovila kao izuzetno igrački talentirana. Željko Kopić, Igor Tudor, Ivan Leko i Igor Bišćan danas predstavljaju, uz neznatno starijeg Ivana Jurića, mladu hrvatsku trenersku generaciju spremnu osvojiti svijet.

Ivan Leko u ovom trenutku ima najzdravije osnove izdvojiti se prvi.