Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Suhi list

Mi Hrvati

Bez Modrića ili Mandžukića finala Lige prvaka zamisliva su još samo u teoriji

Nakon točno 55 sekundi igre u finalu Lige prvaka Luka Modrić iznosi loptu u svojoj polovici umičući u tisućinkama sekunde najprije Samiju Khediri, a potom i Alexu Sandru. Trpi dva prekršaja, pada tek pri drugom.

Niti dvije minute kasnije, kada divljačkim dijagonalnim sprintom kroz vlastitu polovicu terena stiže pokriti nalet Alexa Sandra, Luka Modrić definitivno potvrđuje što možemo očekivati: još jedno remek-djelo u režiji hrvatskoga nogometnog sineasta. Bespoštedno i junački smiono, jer drukčije on niti ne zna.

Kadar prvi, minuta 43.

Real je u pozicijskom napadu. Modrić se prvi put uključuje u igru na centru i odigrava okomiti pas iz prve na Isca. Istog se trenutka aktivira ulaskom iz leđa Khediri, nalazeći izvrsnu poziciju za prihvat lopte u sredini terena, sad već u zoni šuta ili zadnjeg pasa. Isco ga ne proigrava i lopta se Kroosovom dijagonalom seli na desno krilo. Modrić istog trenutka brza prema Daniju Carvajalu i lažnom se kretnjom prema naprijed oslobađa za suigračevo dodavanje.

Iako s malim zakašnjenjem, lopta stiže. S njom u posjedu Modrić potom ponovno težište igre prebacuje ulijevo, proigravajući Isca. Opet produljena kretnja, opet poezija u pokretu, i Modrić je ponovno otvoren za dodavanje. Nažalost pa Isco opet kasni, i Modrića proigrava tek Marcelo. Hrvat odlaže petom kratko za Kroosa. I dok Nijemac novom dijagonalom traži Carvajala, Modrić se novim trkom u prazno nudi još jednom u istoj akciji.

U nepunih 30 sekundi Realova posjeda na Juventusovoj polovici, Modrić odigrava tri progresivne lopte od kojih svaka traži podešavanje u Juventusovoj obrani. U istom se periodu još četiri puta otvara za dodavanja koja ili ne stižu ili kasne. Dođe čovjeku da si postavi dva pitanja: a) postoji li uopće trenutak u utakmici kada se na Modrića ne može odigrati? i b) koliko bi iznosio postotak preciznosti dodavanja kada bi se svi nogometaši otkrivali kao Modrić?

Otkrivali su to postupno, napustivši HNL, učeći istu igru ispočetka i polako omotavajući kravatu oko finala Lige prvaka

Kadar drugi, negdje u drugom poluvremenu

Modrić osvaja loptu ispred vlastitog 16-erca. Provlači je između dvojice suparničkih igrača. Dok ona lagano nastavlja svoj put, Modrić je kreće graditi, osjećajući dolazeći start Danija Alvesa s leđa. Hrvat uopće ne dira loptu, koja se i dalje kreće, nego radom nogu blokira Alvesovo uklizavanje i izbijanje lopte. Očekivano, iznuđuje prekršaj.

Motreći detalj iz 55. minute sjećam sam se mladosti i beskrajnih dana provedenih na malonogometnim turnirima. Josip Palić bio je najtalentiraniji od svih igrača malog nogometa koje ste ikad vidjeli. Igrao je sidruna, leđima okrenut prema suparničkom golu i s ljepilom u tenisicama. Pozicioniran poludesno, primio bi loptu lijevom nogom, te je zarolao ulijevo, gradeći je nogama od suparnika sprijeda i suparnika straga. Ona bi se nastavila lijeno koturati parketom dok su udarci stopala suparničkih igrača završavali na Palićevim poput debla građenim listovima.

Čuvanje lopte, još jedna specijalnost iz šešira s trikovima omalenog čarobnjaka iz zadarskog zaleđa. Kad jednog dana prekine igračku karijeru, a taj trenutak i nije osobito daleko, maštat ćemo o Luki Modriću čudeći se kakvog smo igrača imali.

****************************************

Pod Juppom Heynckesom u Bayernu Mario Mandžukić se nagurao lopti u gol iz samog peterca i uokolo golmanskog prostora. Koljenima, bedrima, prsima i najčešće glavom. Kao nespretan krakati centarfor s lošom tehnikom šuta iz koljena, nazabijao se i neuobičajenih golova, opet ponajviše glavom. Ovako efektan kao u 27. minuti finala protiv Reala, nije vjerojatno nikad zabio.

Kadar treći, minuta 27.

Od Bonuccijeve duge dijagonale pa do Mandžukićeve egzekucije lopta ne dira tlo. U tih nekoliko sekundi Juveova tečnog a ubojitog keepie-uppieja ima nekoliko čarobnih dodira.

Posljednja dva su najčarobnija. Primanje na prsa s iznimnim osjećajem, te potom lagano puštanje na leđa i kratki zamah iz kuka. Kontakt punog stopala i lopte idealan je, a sama putanja još idealnija. U tim dvama elementima nije moguće postići bolje. Da je lopta pogođena samo malo slabije, gola ne bi bilo. Ali nije. Da su na golu centimetri i anticipacija Manuela Neuera umjesto Keylora Navasa, gola možda opet ne bi bilo. Ali nisu. Svatko tko u tom trenutku asocijativno pomišlja na volej Zinedinea Zidanea u finalu istog natjecanja 2002. godine, ne čini ništa grešno. Mandžinom golu treba tek drukčiji, pobjednički rakurs.

Ovaj konačni, gubitnički, nepravedno će ga učiniti manje vrijednim no što on uistinu jest.

Kadar četvrti, minuta 19.

Realov šesnaesterac. Smušeni Mandžukićev pokušaj iznuđivanja penala iz duela s Carvajalom po centaršutu s desne strane. Sergio Ramos nasrće na Mandžukića s malo dobrog starog trash-talka. Hrvat odgovara na sebi svojstven način. Španjolac dobiva porciju uvreda kakvu je zaslužio. Dobiva i jasnu poruku o stanju vlastitoga mentalnog zdravlja kroz uvrćući prst na Mandžinu čelu.

Da nije ‘naš’, da nismo to vidjeli već milijun puta, Mandžukić bi nam uživao kult najveličanstvenijega nogometnog prgavca. Ne bi pritom čak bilo osobito bitno ono što slijedi neposredno nakon opisanog incidenta, kada Mandžukić zaboravlja ispratiti Carvajala, koji vraća dodavanje Ronaldu za Realovo vodstvo. Pravim igračima s pravim karakterom oprosti čovjek i najveće pogreške.

*********************

Prije desetak godina, u drugoj polovici prošlog desetljeća, Mandžukić i Modrić gurali su loptu kvrgavim travnjacima HNL-a, na kojima se trava, za razliku od, primjerice, ove kardifske, čini podrezana otprilike na visinu gležnja. Nisu tada znali koliko zapravo mogu trčati, koliko brzo lopta može ići i koliko snažan intenzitet duela mogu podnijeti. Otkrivali su to postupno, napustivši HNL, učeći istu igru ispočetka i polako omotavajući kravatu oko finala Lige prvaka, koja se posljednjih godina bez jednoga od njih dvojice mogu dogoditi samo u teoriji.

Ponekad mi dolazi smiješna misao da je prednost HNL-a upravo u tome što je toliko loš.