Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Suhi list

Moj problem s Lokomotivom

... a nije incestuozna veza s Velikim Bratom

Od početne faze kreiranja NK Lokomotive kao satelitskog projekta NK Dinama bio sam ‘za’. Ne sjećam se da je itko bio protiv. HNL je tada imao dva i pol nogometna kluba, a magloviti horizont, ionako zamućen nazirućom višegodišnjom Dinamovom dominacijom, obavijala je perspektiva djelomične ili potpune amaterizacije hrvatskoga klupskog nogometa. Bila je to ideja koja se tada činila ne samo legitimnom, već i spasonosnom. U takvim uvjetima, kada je zaprešićki Inter kolokvijalno nazivan drugom Dinamovom momčadi, postojanje satelitskog kluba, nebitno je li on Dinamov, Hajdukov ili NK Karlovca, nije se zbog čega imalo činiti sumnjivim.

Onda je prije točno 10 godina, svega godinu dana pogonjena logističkom podrškom iz Maksimirske 128, NK Lokomotiva osvojila prvo mjesto u 4. Hrvatskoj nogometnoj ligi Središte i krenula u uspon koji će je kroz iduće dvije sezone dovesti u elitni razred.

Već me dugo zamaraju žalopojke i cvilež spram incestuoznog odnosa Dinama i Lokomotive. Nikad nisam razumio proteste iz Hajduka. Da, Dinamo svake sezone (otkad se igra četverokružno) protiv Lokomotive upiše 10 ili 12 bodova, ovisno o okolnostima i potrebama Velikog Brata.

Pa što onda?

Činilo mi se uvijek, i danas mi se čini, da Hajduk tako dugo neće biti veliki klub s velikom momčadi dok ne shvati da četiri jadno dobivene utakmice protiv Lokomotive Dinamu nose štetu, a ne korist. S druge strane, četiri teško izborene pobjede nad Lokomotivom Hajduku daleko više koriste nego odmažu. U smislu razvoja, rasta i napretka momčadi, teži zadaci zasigurno imaju veći efekt.

Uostalom, u čemu bi bila razlika da Lokomotiva ne postoji uopće, a da je tu Inter kao Dinamov satelitski program. Da zaprešićka momčad, primjerice, izgleda kao u sezoni 2004./05., sa iz Dinama posuđenima Zoranom Zekićem, Lukom Modrićem, Vedranom Ćorlukom i Hrvojem Čalom, kada je, pod vodstvom Srećka Bogdana i za Dinamova odsustva u “Ligi za bedaka”, za dlaku propustila Hajduku oduzeti njegov posljednji ligaški naslov.

Što ćemo s događajem potkraj sezone 1994./95., kada je moćna zagrebačka momčad potkraj prvenstva izgubila bitku za naslov (od Hajduka) u Metkoviću remijem protiv NK Neretve, tada smatrane “hajdučkom utvrdom”? A što sa sezonom 2003./04., kada je Jurčevićev i Kranjčarov Dinamo dva kola prije kraja kiksao u Zadru, tada također smatranim Hajdukovim bastionom, opet u korist splitskog kluba?

Lokomotiva je mogla i trebala oplemeniti domaću nogometnu scenu. Nažalost se uklopila u nju kao još jedan ama baš ni po čemu značajan subjekt

Konačno, taman da i nema Lokomotive, u 1. HNL-u postoji Inter, od iduće sezone postojat će Rudeš, a možda čak i Gorica. Netko će reći da je to previše zagrebačkih klubova i da zbog toga drugi nogometni centri odumiru. Istina je. Ali istina je također da tek to dugoročno mora slabjeti Dinamovu supstancu, koja je sad podijeljena na više zagrebačkih prvoligaša. U tome možebitnom slučaju, pod uvjetom da su dobro posloženi, regrutacijski sustavi za mlade talente u Hajduku, Rijeci, Osijeku, Slaven Belupu i Istri imaju zbog bolje teritorijalne pokrivenosti i manjka konkurencije bolje izglede za uspjeh.

U svakom slučaju, radije bih u HNL-u gledao Hajdukovu B-momčad (ma kako se ona zvala), nego RNK Split, koji nedavne 2013. ulaže milijunske iznose u veterane poput Mate Bilića i Tomislava Dujmovića, sve da ih ne bi mogao isplatiti niti šest mjeseci kasnije, te da bi kroz sezonu 2016./17. bivšim i postojećim igračima dugovao plaću za godinu i više dana.

Ukoliko između Dinama i Lokomotive ima protuzakonitih radnji, pranja novca i utaja poreza, a ozbiljne indicije govore da ih je bilo, onda neka odgovorni odgovaraju prekršajno i kazneno, i tu nitko ne može imati ništa protiv. Jednako kao što će biti u slučaju eventualnih financijskih malverzacija između dviju Hajdukovih ili dviju Rijekinih momčadi.

Ono što zapravo smeta i treba itekako smetati kad je u pitanju NK Lokomotiva, jest reaktivno igranje nogometa.

Apsurdno je i protuprirodno da prosječno najmlađa, najpotentnija i od najškolovanijih mladih igrača sastavljena momčad u ligi, uredno stoji duboko u defenzivnoj zoni i čeka igru na kontranapade i prekide.

Pogledajmo, recimo, golove u posljednjih desetak Lokomotivinih utakmica. Protiv Cibalije (1-1) iz kontranapada nakon slučajne pogreške domaćeg stopera, protiv Slaven Belupa (2-1) iz penala i kornera, protiv Hajduka (1-1) na traljavo namještanje ofsajda kakvo Rijeka i Slaven Belupo nekim čudom nisu uspjeli kazniti, protiv Intera (2-0) nakon slučajno skrenutog centaršuta Frana Karačića i Šunjićeve kontre, protiv Rijeke (1-0) iz penala, protiv Istre 1961 (1-0) nakon kornera, protiv Dinama (1-2) nakon pogreške pri ispucavanju Dominika Livakovića

Zamislite momčad juniora ili kadeta da igra protiv momčadi veterana obješenih pivskih trbuha i duhanskih pluća. Tko će jurnuti naprijed, a tko će se braniti? Tko bi trebao biti mudar i lukav, a tko naivan i hrabar?

Ne znam tko je utemeljitelj igračke doktrine u klubu s Kajzerice. Zdrava logika nameće zaključak da to nije mogao biti nitko iz Dinama. Dinamu kao primarnom konzumentu Lokomotivinih proizvoda ne može biti u interesu tako reaktivna taktika. Jedina konstanta na stručnom planu kroz sve godine prvoligaškog postojanja kluba jest direktor Božidar Šikić, a uvjerljivo najdugovječniji trener u tom je razdoblju, od 2011. do 2015., bio Tomislav Ivković, koji je momčad nakratko vodio i lani.

Lokomotiva je na isti način igrala svo vrijeme pod Ivkovićem, dok procvat bunkeraške filozofije doživljava proljetos pod vodstvom Marija Tokića. Čovjek koji je vjerojatno najbolju utakmicu karijere odigrao protiv Ajaxa u Maksimiru 1998. slijepo prateći Jarija Litmanena na svakom dijelu terena, uspio je u par navrata sastaviti ‘dizelašku’ momčad kakve se ne bi postidjela niti morijska vojska spiljskih trolova u Tolkienovu podzemlju. U sustavu 3-5-2 igrala su trojica stopera (Kolinger, Majstorović i Rrahmani), dvojica defenzivnih bočnih (Karačić i Rozman ili Valentić) te trojica veznjaka od kojih je jedan stoper (Capan), a dvojica čisti defenzivni veznjaci (Šunjić, Karimi). Kakav se plan igre u napadu s takvom kompozicijom momčadi može ostvariti, to bi Tokić mogao objasniti kod Krešimira Mišaka na rubu znanosti.

Bila je interesantna izjava trenera RNK Splita Bruna Akrapovića poslije splitskog dvoboja s Lokomotivom prije pet tjedana. Trener momčadi u kojoj su duge dijagonale mladog stopera Bože Mikulića najrazrađeniji vid napadačke organizacije nije čak niti krio iznenađenje gardom suparničke momčadi: “Očekivao sam da će nas pokušati napasti, a oni su se došli braniti u 3-5-2 formaciji, kao i mi.”

Bilo bi zanimljivo čuti Tokića i njemu nadležne rukovodeće kadrove kluba što misle o poučku Željka Kopića, koji je nedavno u intervjuu Telesportu jasno objasnio što za prihodovnu stranu kluba znači stoper koji je naučio ispucati i izaći u usporedbi s onim koji organizira igru, spaja linije i lakoćom okreće strane. Jer u čemu su to ove sezone, osim što su godinu dana stariji, napredovali Majstorović i Rrahmani, ili Bočkaj i Grezda?

Andrej Kramarić uspio je jer je izvanserijski talentiran, Marcelo Brozović i Marko Pjaca zato jer su, osim što su talentirani, fizički i motorički izuzetno moćni igrači. Da se krenu nabrajati samo neki od nadarenih nogometaša koje je Lokomotivin veteranski pristup uprosječio, pogubio bi se čovjek u imenima. Već sad je jasno da ista opasnost prijeti Lovri Majeru i Luki Ivanušecu, ozbiljno talentiranim mladićima poniklima u klubu s Kajzerice, čija nogometna akademija, za razliku od seniorske momčadi, radi neusporedivo bolji posao.

Unosniji izlazni transferi, više afirmiranih igrača, kao i onih pripremljenijih za Dinamove potrebe i zahtjeve, bile bi izravne posljedice nogometa visokog intenziteta, s puno trke i, po mogućnosti, presinga, osobina kakve Lokomotivina igra nikad nije imala, a kakve bi trebale biti imanentne svakoj mladoj momčadi. Za HNL i hrvatski nogomet u cjelini, koji se nikad nije mogao pohvaliti viškom tempa, predstavljalo bi to revolucionaran iskorak.

Lokomotiva je mogla i trebala oplemeniti domaću nogometnu scenu. Nažalost se uklopila u nju kao još jedan ama baš ni po čemu značajan subjekt.