Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Suhi list

Tužni heroji koje pamtim

Kako sam među klincima otkrivao genijalce

Proljetni je sunčan dan. Toplo je i sparno. Borovi poslagani uz zapadnu stranu pomoćnoga maksimirskog igrališta mame pod svoje sjenovite krošnje. Kazo i ja sjedamo na travnjak nedaleko od linija koje se spajaju u korner. Spominje mi se oca i majke jer sam ga izvukao iz fotelje i natjerao da po toj nesnosnoj južini gleda tamo nekakve juniore. U tom trenutku mladi Antonio Franja rolanim lažnjakom baca svog čuvara ‘u aut’ i odjednom sve postaje OK. Jedan mali trenutak nogometne čarolije i moj je čangrizavi prijatelj vraćen u normalu.

Ne dvojim da će se mnogi prepoznati u ovoj anegdotici, koja je stvarna i datira iz svibnja 1997., s utakmice hrvatskoga juniorskog prvenstva u nogometu koju su igrali Dinamo i Varteks. U sportu i u životu općenito takvi su trenuci spoznaje novoga i dotad nepoznatoga, taj ugodni osjećaj novootkrivenoga iskustva, vrlo dragocjeni i rijetki. Nogomet je danas globalna kapitalistička mašinerija i rijetko iznenađuje. Gledamo stalno iste igrače koje jako dobro poznajemo. Svetogrdno je reći, ali počinjemo se dosađivati.

Ta moć pozitivnog iznenađenja, uzbuđenja jer smo otišli ispod radara, pronašli nešto dotad sačuvano i skriveno, jer smo bili prvi i jer stoga u vlastitom mikrosvijetu na naše otkriće polažemo autorsko pravo, ostala je ekskluzivno vezana uz sportska nadmetanja mlađih uzrasta. Upravo zato nam ona jesu tako neodoljivo privlačna. Ona su nam spas, jer obnavljaju našu ljubav prema sportskoj vještini, puneći uvijek iznova jezgru novim slojevima, dok se vanjski ljušte i otpadaju. Vraćajući nas našim iskonima, podsjećaju nas zašto smo i kako zavoljeli sport.

Ista ta punina mi se opetovala, a sjećanja su navrla, u petak kada nas je šef Holiga odveo na izlet u Ludbreg. Iako pizza u Mejašima nije (i ne može biti) genijalna kao televizijska serija čije ime pivnica u centru grada nosi, ne pretjerano zahtjevnom promatraču potezi Antonija Marina i Jurice Bajića mogli su ispuniti dušu. Podsjetila su me ta dvojica mladih nogometaša Dinama, odnosno Hajduka, na heroje moje mladosti.

U spomenutoj utakmici Dinama i Varteksa prvi sam put na djelu vidio Franju, ali i Zvonimira Kiseljaka, Davora Silića, Krešimira Gazilja, Kristijana Polovanca, Ivana Režića, Silvestera SabolčkogIgora Bišćana, koji je bio kapetan Dinamove momčadi, poznavao sam od ranije s malonogometnih terena. Svi su oni bili reprezentativci, iznadprosječno talentirani igrači. Devedesetak posto ih je, međutim, potonulo u prosjek pa u zaborav, baš kao što će se dogoditi s ogromnom većinom Dinamovih i Hajdukovih poletaraca s ludbreškoga nogometnog festivala. Za mene su većina bili genijalci, put u svjetliju budućnost kluba koji sam volio i za koji sam mislio da ima deficit talenta, iako su u momčadi Otta Barića, koja je igrala izvrstan nogomet i za dlaku propustila plasman u Ligu prvaka boreći se u pretkolu s tada izvanredno jakim moskovskim Spartakom, igrali Dario Šimić, Tomislav Rukavina, Marko Mlinarić, Zoran Slišković, Mark Viduka, Igor Cvitanović, a povremeno također i Edin Mujčin i Silvio Marić.

Od svih sudionika utakmice tog davnoga svibanjskog poslijepodneva, čije su izduljene sjene plesale magičnu igru s loptom pod niskim maksimirskim suncem, najviše sam ipak obožavao dvojicu najmlađih, dovedenih u ljeto 1996. godine iz zaprešićkog Intera.

Bili su to Tomislav Gondžić i Mihael Mikić.

Mikić je krenuo silovito probivši se u europski kompetitivnu seniorsku momčad već u proljeće 1998. godine. Praktički je riješio pitanje pobjednika Hrvatskog kupa istog proljeća izvrsnim pogotkom protiv Varteksa u Varaždinu, te se umalo našao na popisu Ćire Blaževića za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj. Iako je izbornik, inače ondašnji visokopozicionirani član Dinamova Izvršnog odbora, bio očaran smjelošću kojom je Mikić na treninzima neotesano ulazio između Gorana Jurića i Stjepana Tomasa izdržavajući nekim čudom i najžešće duele, Ćirino političko balansiranje preteglo je na stranu Splićanina Šerića odnosno Osječanina Krpana.

Talentiraniji Gondžić nije se nikad primaknuo niti blizu Mikićeva statusa, čija je slava ionako ubrzo počela kopnjeti. Iz kluba su pokušali pomoći brzonogom Bistraninu dodijelivši mu Marka Mlinarića za osobnog trenera. Jedan od najvećih nogometaša u Dinamovoj povijesti pokušao mu je pokazati tehniku izvođenja centaršuta. Lopte su, međutim, letjele posvuda, a očekivani efe, taj mračni predmet želje, ostajao je u sferama nespoznatljivog, kao da se poučava dijalektički materijalizam a ne pravilno podizanje lopte. Trener je ukopavao izdignuto busenje nemoćno šireći ruke. Uskoro je živce izgubio i nogometaš. Srdito je odmahnuo rukom i otišao u klub otkazati svoj individualni program.

Statistika pogrešnih procjena prosječnog novinara izgleda poput igračke kartice Russella Westbrooka – puna je senzacionalnih triple-doubleova. Da samoobmana nije, međutim, isključivo u domeni te neznabožne piskaralačke struke, potvrdit će izjava ondašnjeg trenera Barića, koji je, pogledavši jednu utakmicu juniora iz 1996. godine, a u kojoj su Gondžić i Mikić nastupali kao kadeti, otprilike rekao ovo:

„U prvoj momčadi trenutačno nemam modernoga veznog igrača koji će 15 puta po utakmici iz drugog plana ući u 16-erac. Dobit ću takvog vrlo brzo u Gondžiću, a možda i u Mikiću.“

I veliki treneri, hvala Bogu, dopuštaju si biti ganuti iskustvom dječačkog driblinga

Onomad uvjerljivo najkompetentniji hrvatski nogometni trener time je samo dokazao da palantir koji bi precizno predvidio razvojne granice mladih sportaša nije dan nikome. Ono još ljepše i još životnije u toj Ottekovoj izjavi, međutim, predstavlja otkriće da i najveći nogometni treneri posjeduju tu zaigranu sposobnost divljenja čistom talentu, prema pokretu tijela ili dijelova tijela u skladnoj korelaciji s loptom, i to do mjere apsolutno nerealne fascinacije.

I veliki treneri, hvala Bogu, dopuštaju si biti ganuti iskustvom dječačkog driblinga.

Marin i Bajić majstori su lopte. Njihova individualna klasa već sad je vrijedna divljenja i nadilazi okvire seniorskog HNL-a. U njihovoj je zaigranoj igri također tisuću nedostataka. Bajić pokazuje tendenciju k soliranju, predugo vuče loptu i ne pokušavajući ostvariti suradnju. Marin se ne nameće. Njegova razdoblja ‘izvan igre’ traju predugo. Zamislite da se Lionel Messi u igru uključi svakih 10 minuta i potom nestane. Marinova uređena frizura, zasad i nažalost, upada u oči više od njegova talenta. Obojica će još puno napredovati na fizičkom planu, što krajnje mogućnosti njihova razvoja čini neslućenima.

Za razliku od njih, Hajdukovi Michele Šego i Leon Kreković, ili Dinamov David Čolina, fizički se čine završenim igračima, što je jasno vidljivo u svakom duelu u koji se upuste. Radi li se o daru prirode ili o umjetno stečenoj kratkoročnoj prednosti pred konkurencijom, opet će pokazati budućnost. Pravila nema, osim onog da će se 90 posto dječaka iz Ludbrega, dobar dio njih i prilično brzo, rastati s klubom, pasti u zaborav, a mnogi i sasvim nestati s nogometne mape. Poneki njihov dribling, uklizavanje ili obrana svejedno će ostati živjeti u kolektivnoj svijesti nogometnih fanova. Oni će im na tome ostati vječno zahvalni.

Hvala ti za lažnjak, Antonio Franja.