Polufinale protiv Srbije, baš kao i četvrtfinale protiv Italije, pokazalo je da ovaj put Hrvatska ima snagu, i fizičku i mentalnu, odraditi posao do kraja. Niti u jednom trenutku tih dviju utakmica u igri novih svjetskih prvaka nije bilo krize, pada ili zamora. Strah uoči finala stoga jednostavno nije postojao.
Budimpeštanski je turnir, pokazalo se to na kraju iako se naslućivalo već od početka, bio jedno od onih natjecanja kojim maršira dominanta sila. To je ono poznato stanje kad si toliko dobar da ti suparnici ne mogu ništa. Navijači te ne mogu izbaciti iz takta. Sudačke su ti odluke beznačajne jer ravnoteža snaga na terenu/u bazenu nije makar približno ujednačena da bi one mogle išta predstavljati. Mađari su u finalu bili nemoćni kao što bi bio bilo tko drugi.
Hrvatski su vaterpolisti igrali tako da im nitko nije ništa mogao.
Sjetio sam se Rudićevih olimpijskih pobjednika iz Londona, koji su kroz Igre 2012. promarširali jednakom silinom. Još prije toga sjetio sam se Červarovih rukometaša iz Atene 2004. i pogotovo Portugala 2003. Bile su to podjednako nedodirljive momčadi.
Prije svega toga, davno prije nego što se Sandro Sukno s loptom u ruci u mjestu odlijepio od svog čuvara, izdigao iz vode do pasa i poslao neobranjivu ‘žabicu’ uz desnu vratnicu Viktora Nagya za konačnu pobjedu, intenzivno sam mislio na Xavija Hernandeza. O svom je nekadašnjem suigraču iz Barcelone Dani Alves, danas desni bek Paris Saint-Germaina, jednom izjavio da on ne odigrava na suigrača u kretnji, već da svojim odigravanjem inducira suigračevu kretnju, tjerajući ga da ulazi u zamišljeni prostor njegova dodavanja.
“Xavi”, rekao je tada Dani Alves, “odigrava u budućnost!”
Na nogometnom je travnjaku Xavi bio inteligentni dizajner. Dizajnirao je igru cijele momčadi kao da vuče konce lutaka, pa su ga nazvali ‘Majstorom lutkarom’.
Hrvatska vaterpolska reprezentacija ima sreću da u svojim redovima ima igrača istih osobina. Xavier Garcia Badea rođen je, kao i Xavier Hernandez Creus, u Kataloniji. Dugih 15 godina igrao je svakog ljeta za španjolsku reprezentaciju. Onda ga izbornik nije uvrstio na popis kandidata za Svjetsko prvenstvo u Kazanu prije dvije godine.
“Nakon toliko godina bilo je čudno i teško gledati utakmice kod kuće, na televiziji”, rekao je vaterpolski Xavi u intervju za Water Polo World. “Nadam se da se to više neće ponoviti.”
Tada je već bilo poznato da će reprezentativnu karijeru Xavi nastaviti u hrvatskoj kapici. Za riječko je Primorje igrao od 2010., te je pravo na državljanstvo stekao tri godine kasnije. Nastupajući za svoju drugu domovinu ostvario je rezultate kakve igrajući za Španjolsku nije uspio. U Riju je osvojio olimpijsko srebro, a sada u Budimpešti svjetsko zlato. Pritom je momčadi Ivice Tucka dao ono što joj je najviše nedostajalo: inteligentni dizajn.
Osobito neizvjesni narativ, rekli smo već, uza sav respekt prema mađarskom povratku u utakmicu nakon hrvatskoga uvodnog vodstva 4-0, finale nije imalo. Imalo je, međutim, nekoliko fenomenalnih poteza koji su nam ponovno pokazali koliko taj podcijenjeni sport zapravo može biti ugodan za gledanje.
Xavi, kao i njegov nogometni imenjak, suigrače tjera odigravanjima u budućnost
Uzmimo, primjerice, gol Mara Jokovića za 3-0 dvije minute i 52 sekunde prije kraja prve četvrtine. Garcia je vodio polukontru po ‘svojoj’, desnoj strani. Joković, ljevak kao i Garcia, morao se kretati nalijevo, prema ljevacima neprirodnoj strani. Kad su mogućnosti za dodavanje bile ostvarene, Garcia je morao gledati da suigrača dovede u što povoljniju situaciju za realizaciju. Morao je pričekati da se Joković okrene i pripremi za prijam lopte. Morao je dočekati da zapliva desnom rukom i oslobodi lijevu. Morao je, na koncu, dodati loptu unatrag a ne unaprijed, zapravo kao da dodaje za dešnjaka, kako bi Joković rukom okrenutom prema unutra dobio visoku loptu na dlan ispružene ruke i principom poluge samo produljio put lopte u mrežu.
Da je dodao bilo kako drukčije – primjerice, ispred Jokovića na njegovu jaču, lijevu ruku – Joković bi morao primijeniti sasvim drugu vrstu šuta. Zamahom (ili zamasima) izgubio bi dragocjeno vrijeme, akcija bi izgubila momentum i Nagy bi imao više izgleda namjestiti se i obraniti udarac.
Garcia je, međutim, napravio do u detalj sve kako treba.
Jedan od postulata teorije inteligentnog dizajna referira se na nužnu interakciju pojedinih dijelova sustava, neophodnih za njegovo funkcioniranje. Eliminacija samo jednog dijela značila bi disfunkcionalnost sustava. Drugi postulat tvrdi da se složeni obrasci određenih procesa ne mogu razviti nasumično, pa se njihov nastanak tumači određenom vrstom upravljanja. Na primjer, 100 čovjekolikih majmuna u sobi sa 100 pisaćih mašina mogu proizvesti nekoliko slučajno suvislih riječi, možda čak i rečenica, ali ne mogu proizvesti Shakespeareov sonet.
Akcija kod otvarajućeg gola na utakmici, postignutog samo 45 sekundi od starta, zadovoljava oba ta postulata. Prisutnost Xavija Garcije Tuckovoj momčadi daje dodatnu dimenziju kroz njegovu sposobnost odigravanja rizičnih dodavanja. Katalončeva sposobnost i petlja suigračima opet daju slobodu kretanja u prostore koji jesu rizični, ali njihova uspješna eksploatacija dovodi do izrazitih prilika za postizanje gola.
To su oni prostori u koje Xavi, kao i njegov nogomenih imenjak i sunarodnjak, suigrače tjera odigravanjima u budućnost.
U 45. sekundi utakmice Garcija je prepoznao mogućnost kratkog uplivavanja Sandra Sukna prema golu na suprotnoj, desnoj strani. Vidjeli smo potom idealnu dijagonalu s desne vanjske pozicije koju je Sukno, sada već odmaknuo od svog čuvara na presudnu razdaljinu, prihvatio. Preostao je još sam čin egzekucije: Sukno se duboko nagnuo na svoju lijevu stranu kako bi si priskrbio još malo prostora za zamah, dovoljno daleko od pratitelja, dovoljno daleko od Nagya koji će, zbog odgode šuta, taman dovoljno potonuti da lopta završi ponad njegove glave. Ako je postojao najbolji mogući način da u prvoj akciji na utakmici Hrvatska dotuče, razoruža i obeshrabri protivnika, Xavi Garcia i Sandro Sukno odigrali su je u čistom utjelovljenju inteligentnog dizajna.
Xavi, koji nas je vodio u četvrtfinalnom ogledu protiv Talijana s četirima postignutim golovima, protiv Mađara je ubilježio četiri asistencije i dva – i tako kakva! – pogotka. Zabio ih je u trenucima kad je bilo najteže i kad se tražila odgovornost kakvu samo od Xavija smijete očekivati.
