Čini se kao da nikome nije nimalo neuobičajeno što pratimo završnicu Lige prvaka sredinom kolovoza. Rijetki je to događaj u proteklih nekoliko mjeseci koji se odvija donekle u skladu s navikama starog svijeta koje su izbrisane pojavom koronavirusa. Iako se ljeto bliži svojemu kalendarskom kraju, u nama se tek završava proljeće i gotovo je umirujuća spoznaja da su barem utakmice koje gledamo usklađene s našim unutarnjim vremenom. U ovakvim uvjetima i 90 minuta utjehe dovoljno je za nadu u neki pozitivan ishod borbe s virusom koji je čovječanstvo, kao nekakva kazna za našu aroganciju, izbacio iz tračnica. Istovremeno, slika koju vidimo prilično je uznemirujuća.

Već ste upozoreni, ovo je Teorija ravne lopte i na ovom terenu ne važi ona — lopta je okrugla.

Onako kako smo nestali s tribina, mogli bismo nestati s terena i ispred ekrana

Već mogu zamisliti nekog pohlepnog izvršnog direktora kako, gledajući završnicu Lige prvaka, dolazi na ideju kako smanjiti izdatke nogometne industrije barem onoliko koliko su joj prihodi smanjeni izostankom publike sa stadiona. To je 100 posto manje prodanih ulaznica i jednak pad postotka prodaje piva i hrane na stadionima. U uvjetima kada smo primorani na smanjenje društvenih aktivnosti sigurno opada i prodaja dresova, jer ako se nemamo kome prikazati u novom dresu nekog kluba, onda je besmisleno i posjedovati isti. Radi se o ozbiljnom padu prihoda i cijeli sustav se nije raspao isključivo iz razloga što vjerujemo u relativno skori povratak starim, dobro nam poznatim i komfornim izopačenostima svijeta u kojemu smo živjeli sve tamo negdje do sredine ožujka ove godine.

Problem s tim što se profesionalni nogomet igra u atmosferi inače rezerviranoj za onaj amaterski, pa i čisto rekreativni, onaj u kojemu je igra ispred interesa, jest taj što takav ambijent naprosto nije prirodan za visoke razine nogometa. Prirodan je za školska igrališta i oranice pretvorene u nogometne terene.

To je na neki način lijepo i bilo bi još ljepše ako bi u tom ambijentu na vrh Europe došla neka momčad koja plijeni duhom i igra s radošću svojstvenoj zaigranoj djeci. Ipak, već je poraz Atalante u od PSG-a pokazao da se takve momčadi neće nužno bolje snalaziti u uvjetima neprirodnim za vrhunski nogomet. Bolje se snašla momčad selektirana za veliki televizijski auditorij, jer sada se igra za reklamni prostor u televizijskim prijenosima.

A to što nas nema na tribinama ne čini se kao neki poseban problem. Vrlo smo brzo zamijenjeni audio snimkom koja savršeno simulira huk tribina. Eto još jednog mjesta na kojemu nismo potrebni. Snimljeni smo, lako je našu ulogu reproducirati i stvoriti zvučnu kulisu uobičajenu za velike nogometne predstave.

Neki će se ekonomski genij već sjetiti kako je zamjenjivost apsolutno svakog čovjeka i njegove uloge odavno dokazana. Dosad smo bili mijenjani drugim ljudima, u pravilu manje zahtjevnima, a ambicioznijima. Sada je već pronađeno mjesto na kojemu nas može zamijeniti zvučna kulisa video igrice. Jedini problem je kako anulirati novčane gubitke našeg izostanka s tribina. Oni odavno jesu tek sporedni postotak u ukupnim prihodima velikih klubova i bogatih nogometnih organizacija, pa bi valjalo tek pozabaviti se održavanjem naše izvanstadionske potrošnje, a koja je vezana uz ritual gledanja utakmica.

Treba, dakle, naći način kako uzeti dio od prodaje piva, televizijskih prijemnika ili računala, hrane koja se prodaje u vrijeme televizijskih prijenosa utakmica. Ah, pa to je već učinjeno, treba samo tražiti veći iznos od kompanija koje ionako sponzoriraju prijenose.

Dobro, može se, kao NBA liga, i vrhunski nogomet igrati na terenima bez velikih tribina. Time bi se srezali troškovi. Nema gomile uposlenika, građevinskih radova, komunalne naknade su mizerne itd. Ali sigurno se može ići još dalje. Možda nam uopće ne trebaju igrači i treneri. Već imamo e–sport kanale i nogomet može postati potpuno virtualan, a u nekoj budućnosti mogli bismo se riješiti i klinaca koji drndaju po igraćim konzolama. Kada u potpunosti preselimo društvenost pred zaslone, sve je to lako izvedivo.

Uopće me ne bi začudilo da ovakav distopijski scenarij naiđe na oduševljenje među menadžerima zaduženima isključivo za izvlačenje što većeg profita iz svega na što nabasa pohlepa koja već odavno nadilazi ljudske gabarite i ne treba nikakvu društvenu legitimaciju. Bitno je samo uvećavati brojke, jer nema valjda ljepšeg prizora od brojeva koji se uvećavaju na ekranu. U oduševljenju bi gorezamišljena gospoda zaboravila kako su i ona zamjenjiva te kako su se dovela do situacije u kojoj je troškove moguće dodatno rezati samo izbacivanjem njih iz savršeno zamišljenog i samoodrživog virtualnog svijeta profita.

I eto nas već blizu onog već davno zamišljenog prizora u kojemu, u sustavu koji je osmislilo čovječanstvo, tehnološki i svaki drugi višak postaju ljudi sami.

Kad-tad ćemo postati teret sustavu i on će nas htjeti u potpunosti izbaciti iz igre. A strojevi će i dalje prebacivati brojke i grafiku s jednog na drugi zaslon i ispunjavati svoju svrhu bez obzira na to što će jednog dana nestati i onaj posljednji čovjek koji je još uživao u tom prizoru i eliminirao druge ljude koje je vlastita pohlepa pretvorila u trošak i teret.

Sigurno mislite kako sam otišao predaleko i potpuno ste u pravu. Ali polazim od pretpostavke kako je moguće da će ovakvi uvjeti trajati jako dugo, jer tko zna kakvi će se virusi razviti i kako će bakterije mutirati pokušavajući ostati na životu i prilagođavajući se sve sterilnijim uvjetima. Dok mi tražimo rješenje samo jednog problem,a volja za životom naših nevidljivih neprijatelja nalazit će načina da nas uvaljuje u nove.

Predaleko je upravo ono mjesto na koje bismo uistinu mogli stići ako u ovoj situaciji budemo inzistirali na održavanju starog sustava na istim osnovama. On je krenuo zamišljenom cestom na kojoj mu ljudi trebaju sve manje što se više usavršava njegova samoodrživost i samodovoljnost. A nogomet koji će igrati dematerijalizirani hologrami postat će beskrajno dosadan, jer će igračke karijere trajati zauvijek. Virtualni će Kylian Mbappé igrati na jednako visokoj razini sve do kraja vremena. Kome treba onaj od krvi i mesa kad je ovaj virtualni savršeniji i pritom vječan, a kruha ne pita.

Istovremeno, onako kako je vrhunski nogomet vraćen u grassroots ambijent, u svoje izvorno okružje, tako bismo trebali cijeli sustav vratiti ljudima. On bi trebao početi raditi u našu korist umjesto da mi radimo za njegovu. Trebao bi nam vratiti radost igre, a ne biti izvor brige za golu egzistenciju. Jedino tako bismo sami sebi dali šansu za drugačiju budućnost od mahnite kakvu sam zamislio u ovom tekstu. A valja biti svjestan da nisam ništa izmislio. Samo sam postojeće parametre gurnuo u krajnost, odveo ih u njihovu krajnju, ishodišnu točku žuđene samoodrživosti i samodovoljnosti svega i svačega.

Sve do ruba ravne lopte.

Onako kako smo nestali s tribina, mogli bismo nestati s terena i ispred ekrana. Onako kako se i samo vrijeme odvojilo od nas, mi bismo mogli nestati iz vremena. A kada neki majmun sve to isključi iz struje, nestat će i vremena samog. Neće biti važno što ste ga potrošili na čitanje ovog teksta. Izuzev ako ne okrenete priču i pomislite kako ste ga pametno uložili. Obje varijante su ispravne isključivo ako mislite kako je vrijeme novac. Ono to nije, jer više ni novac nije novac.

Vrijeme je samo vrijeme i još uvijek ga imamo.