Teorija ravne lopte

Balon snova

Ono kad smo pobijedili Borussiju, a izgubili

Kao dijete sam se iz noći u noć uspavljivao jednom te istom maštarijom.

Stadion je krcat. Napetost se, što bi rekao premudri narod, može rezati nožem. Nije, vjerujte, uopće šala kad je na jednom mjestu 30.000 Mostaraca istovremeno napeto. Svi čekaju rješenje, žele nadu da Velež može pobijediti unatoč nepovoljnom rezultatu ostvarenom na gostujućem terenu. Nitko od tih nervoznih ljudi, u kojima tinja nada tiha toliko da je se ne bi moglo otkriti nikakvim medicinskim pretragama niti duhovnim ritualima i vradžbinama, ne očekuje da bih baš ja mogao gurnuti naš klub prema pobjedi i prolazu. Heroji tribina su neki drugi igrači, ja sam uveden prinudno, trener je uvijek, do kraja mojih maštarija bio Dušan Bajević, uveo me je jer čak ni on nije mogao smisliti ništa pametnije kao što je to, davne jeseni 1987., napravio Enver Marić uvodeći u igru tada mlađahnog Mehu Kodru.

Igrali smo protiv Borussije Dortmund u 2. kolu Kupa UEFA. Pod Bijeli brijeg smo donijeli minus od dva gola, s čime smo mogli biti sretni jer je na Westfalenu najbolji Veležov igrač bio vratar Vukašin Petranović.

Kada želim da je moje sjećanje pošteno i krajnje iskreno, mogu mirne duše reći da smo tih godina bili nadobudni. Mnogi svjedoci vremena skloni su tvrditi da upravo zbog te arogancije nikada nismo dohvatili titulu prvaka ondašnje države. Znali smo unaprijed upisivati pobjede pa se zapanjiti kada krčmar podvuče crtu i donese račun. Ali nije tih godina bila rijetkost da gosti iz Mostara odu s pet golova mreži.

Onaj penal nisam morao gledati. On mi je ostao u sjećanju kao prvi pokazatelj kako se u životu rasprši balon snova

Iako je s druge strane bio strašni zapadnonjemački klub, minus od dva gola nitko nije smatrao nedostižnim. U mojim maštarijama, pak, nijedna suparnička prednost nije bila problem. Godinama sam pred spavanje iznenađivao tribine i postizao onoliki broj golova koliki je već bio potreban za veliki Veležov trijumf. Nebrojeno puta sam ponizio Real Madrid i u svakom prijelaznom roku Liverpoolovim menadžerima govorio da pričekaju još jednu sezonu jer mi se još uvijek ne ide iz Mostara i Veleža. U Liverpool sam prešao već u veteranskim godinama i u toj jednoj jedinoj sezoni pred konačno umirovljenje klubu s Anfielda trofejne vitrine obogatio pokalom FA Cupa, ondašnje Prve divizije i ‘Klempom’ za klupskog europskog prvaka. Iako sam odbio igrati finale protiv Veleža, svi su me smatrali najzaslužnijim za novu europsku titulu.

Ne znam kako mi je toliki broj godina i utakmica uspijevalo bivati iznenađenjem, igračem koji se stvorio niotkuda i za 30-ak minuta s loptom u nogama utrčao u povijest, ali ne mogu ni danas onom dječaku zamjeriti velike snove. Jer tada nije imao pojma da su dječački snovi preveliki za jedan ljudski život i preglomazni da stanu na jedan omanji planet kakav je naša Zemlja. Kako čovjek raste, veliki snovi se pretvore u male nade koje si s godinama sve rjeđe dopuštamo — jer odrastati znači biti polako trovan iskustvom koje nam odriče pravo na snove i maštarije, a nadu dopušta tek u trenucima kada doslovno nemamo što izgubiti.

Analizirajući samog sebe u odrasloj dobi nisam uspio odgovoriti na jedno pitanje. Kakav sam ja to čovjek kad sam čak i u vlastitim maštarijama bio ono što bismo danas nazvali supersub? Super sam ja bio, odveo sam i Velež i reprezentaciju do neslućenih nogometnih visina, ali ipak sam u tim dječačkim snovima bio tek rezerva. Ne smatram se naročito skromnim; čovjek koji dijeli čak i ovako intimne stvari s nepoznatim ljudima teško da može biti skroman i samozatajan ali što sve to skupa govori o meni pojma nemam. Dopuštam da samom sebi ostanem, kako bi rekao Radovan III, “upadljivo suh i debeo, kontraverzna ličnost”.

Ali sve to nije ni bitno. Bitno je da sam se, tog prohladnog dana, skupa s 30-ak tisuća drugih ljudi na tribinama nadao, dapače vjerovao, da možemo bez problema otresti Borussiju i proći dalje. Sve što se događalo na toj utakmici pokazalo je da je naša nada imala osnova. Ali snovi nam se nisu ostvarili. Krivac za to bio je naš stari nogometni usud — nedostatak sreće. A dio krivnje pada i na umorna i ozlijeđena leđa čovjeka kojem smo u ono doba često znali sve naše nade i snove natovariti na kralježnicu koju je pokrivao crveni dres s brojem 11. Zvao se Semir Tuce.

Čovjek koji je te sezone naslijedio dobro uhodanu Bajevićevu momčad sličio je Charlesu Bronsonu i, kažu ljudi, bio jednako zajeban. Leteći Mostarac Enver Marić nastavio je putem koji je ucrtao Bajević, a davno prije njega kao postulate postavio Sulejman Rebac. Velež nije samo pobjeđivao, Velež je šarmirao igrom. Jedina krava svetija od rezultata u Veležu bio je način na koji se do pobjeda dolazi.

A kakvi su igrači stvarali takvu igru na travnjaku govori i to da se u intervjuu Slaven Bilić od svih driblera bivše države kao najnezgodnijeg na prvu prisjetio upravo našeg svetog lijevog krila, spomenutog Semira Tuce, od milja zvanog Guza. Jest bio on iz svemira, ali je imao nesreću meteoritom sletjeti baš u Mostar, pa je fasovao nadimak Guza. Nije važno odakle si, ali u Mostaru će se pobrinuti da ti uvijek daju do znanja kako si sletio na zemlju, gdje će se potruditi da te i zadrže. Nigdje drugdje, valjda, ljudi nisu toliko opsjednuti gravitacijom. I nigdje drugdje neće 30 soma ljudi krenuti na stadion nadajući se rutinskoj domaćoj pobjedi s tri gola razlike. Tako valjda na ljude utječe život na ekstremno visokim temperaturama pored ekstremno hladnih rijeka.

U tih par sezona, teško je to danas vjerovati, dobar dio publike bi se hvatao za glavu kad bi trener u igru uvodio Kodru. Nekako, činilo nam se da nije dovoljno dobar da bude dijelom te moćne momčadi. Djelovao je nekako nenametljivo; bit će da ga je to nekoliko godina kasnije preporučilo Johanu Cruyffu i Barceloni, tek u Veležu mu nije pilo vode. Naknadno sam shvatio da je svaki mladi igrač na početku karijere morao pretrpjeti izvjesnu dozu blagorodnog mostarskog humora, pogotovo ako nije bio baš iz Mostara, štogod to značilo. Ja sam, recimo, znao slušati uvrijede ponekog ozlojeđenog mostarskog pijanca koji mi je govorio da sam seljak zato što sam rođen u Ljubljani. A sad zamislite kako je bilo momku s Dubrava.

Počelo je drugo poluvrijeme uzvratne utakmice protiv Borussije kada je Avdu Kalajdžića zamijenio Kodro.

Moralo se još jače jurnuti po pobjedu. Nije bilo druge nego uvesti i trećeg klasičnog napadača. Od početka su na terenu bili Predrag Jurić te Vanja Gudelj, koji je igrao nešto povučenije, ali je bio izrazita špica. Rečeni Vladimir Gudelj, treći najbolji strijelac u povijesti Celte iz Viga poslije Iaga Aspasa i Aleksandra Mostovoja, u Veležu nije bio prvi izbor. Na utakmici protiv Borussije bio je vjerojatno najbolji igrač momčadi.

Kodro je u 67. minuti utakmice doveo tribine do eksplozije. Gol sam vidio tek kasnije na televiziji. U trenutku sam bio izbezumljen jer se planet nagnuo za par stupnjeva zbog reakcije tribina na gol. Nije moglo bolje. Vremena je bilo još sasvim dovoljno da se pregazi suparnik i nos digne u nebo. Ali i Nijemci vole podsjetiti ljude na gravitaciju. Pogodak Peđe Jurića za jalovu pobjedu u posljednjim sekundama utakmice bio je još jedan poguranac ka očaju, gdje se obično i završi nakon pretjerane nade i uobraženosti. Mogli smo ih pobijediti i pobijedili smo ih, ali to nije bilo dovoljno.

Čovjek koji je tih sezona ostvario mnoge naše snove, čovjek u kojeg smo polagali nade, nije bio tamo neki budući Barcelonin centarfor. Taj čovjek je sredinom prvog poluvremena stavio loptu na bijelu točku i sve je bilo kao u maštarijama kojima sam se uspavljivao. Nosim broj sedam na leđima, nitko osim mene nije spreman preuzeti odgovornost. Uzimam loptu, mirno, kao čovjek koji nema što izgubiti prilazim bijeloj točki, stavljam loptu, uzimam zalet i rutinski pokazujem Borussiji gdje će se u toj utakmici najčešće sretati s loptom. Tuce je imao rijetko precizan i snažan šut. Ali baš tada se vratar Wolfgang De Beer zvan Teddy, bacio tamo gdje ne treba i obranio njegov udarac s bijele točke. Kasnije sam to shvatio, puno kasnije, događa se to i najboljima kada pored broja 11 na leđima nose nade i snove cijelog grada i cijele jedne zemlje.

Nisam čovjek koji pamti sve u detalj. Preciznije se sjećam općeg dojma, atmosfere, jer to sam kasnije nosio u sebi. Ali zapamtio sam da je Gudelj odigrao sjajnu utakmicu. Možda zato što to nisam očekivao. Iznenadio me, kao i Kodro, koji je učinio ono što sam ja činio u svojim uspavankama. Kakav je bio Kodrin gol morao sam se prisjetiti gledajući snimku utakmice koja mi je potvrdila i koliko je dobru utakmicu odigrao Gudelj.

Ali onaj penal nisam morao gledati.

On mi je ostao u sjećanju kao prvi pokazatelj kako se u životu rasprši balon snova. Za jednog dječaka i za odraslog čovjeka previše su i njegovi snovi; a čak i kada si Semir Tuce, od snova koje ti natovare tisuće drugih ljudi mogu ti kleknuti koljena. Takav dojam na mene je, kao zaljubljenika u nogomet, ostavilo još samo čuveno proklizavanje Stevena Gerrarda u onoj utakmici protiv Chelseaja kada je upravo on trebao ostvariti snove generacija Liverpoolovih navijača. Bili su s kapetanskom vrpce oko mišica, i on i Tuce. Bili su izabrani.

Još uvijek se pitam bi li naši životi bili drugačiji da su nam u tim trenucima ti igrači ostvarili snove. Odgovor nisam našao, ali nekako me takva razmišljanja raduju. Sjete me koliko sam djetinjast i djetinje naivan, ali i da se treba nadati. Obraduje me spoznaja da još uvijek sanjam iako se odavno, ni ne sjećam se više otkada, uspavljujem čitajući knjige dok ne umorim oči. Živjeti znači sanjati. A sanjati treba dok god smo u igri.

Jebeš jedan penal. I oni drugi imaju svoje snove. Davno je zapisao Sergej Dovlatov: život je apsurdan, a na apsurd se može odgovoriti jedino apsurdom. Život je baš zato san.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.