Teorija ravne lopte

Broj 1

Golmanski misterij i radost igre

Kada se u djetinjstvu i ranoj mladosti čovjek bavi sportom, može se iz prve ruke lako uvjeriti u to koliko većina ljudi sebe vidi iskrivljeno i nerealno.

Recimo, u mom djetinjstvu su čak i oni koji su doslovno padali pri svakom pokušaju trčanja, stajanje među vratnicama smatrali poniženjem. Uvjereni su da ima netko lošiji od njih, pa zašto onda taj, obično nepostojeći netko, ne bi branio? Uvijek bi tako jedan dio vremena namijenjen igranju nogometa otpao na svađanje tko treba stati na gol. Jedino u rijetkim slučajevima da se na terenu pojavi višak igrača bili bi potpuno ignorirani i ostavljeni izvan igre.

Uzalud je bilo i to što ih se nikad nije biralo za reprezentaciju razreda, generacije ili škole, opet bi na satu tjelesnog ili u subotu popodne oni uvjeravali sve oko sebe da su dostojni igranja u polju. Vratari školskih selekcija su redom bili dječaci koji su bili najslabiji igrači. Ali i oni su za razredne i školske šeprtlje bili El Diego ili barem Predrag Spasić.

Nije bila rijetkost da upravo smotanderi imaju najbolju loptu za rekreativno igranje iza škole ili na kakvoj livadi na kojoj bismo improvizirali nogometni teren. Tada ne bi bilo druge nego pustiti ih da igraju. Oni koji su u vlasništvu sredstava za proizvodnju uvijek su bili privilegirani čak i da komandiraju onima čiji posao nikako ne razumiju i ne mogu obavljati. U tim slučajevima nitko ne bi gubio vrijeme uvjeravajući ih da je njihovo mjesto, kad već moraju igrati, između vratnica. Proveo bi tada vlasnik kožne lopte sat, dva na terenu sa svojim vršnjacima sve derući se na suigrače: sam, sam, dodaj, dodaj! Ali lopta nikako ne bi stizala do njega pa bi se poslije bunio, ponekad i vrijeđao suigrače: glupane, sam sam bio, što nisi dodao!?

Njihovi potezi sličili su nekom meni neznanom šarenom svijetu lišenom egzistencijalnih briga. Sličili su slobodi i slavljenju čuda života

Nisam te vidio, uslijedio bi hladan i kratak odgovor.

Šeprtlje bi rano završavale nogometnu karijeru, a ako bi se kojim slučajem dogodilo da su se nastavili rekreativno baviti nogometom, opet bi se bunili kada bi ih na terminu slalo među vratnice. Kako ljudi stare, tako bivaju skloniji kompromisima, a i gube kondiciju pa vole odmoriti, zbog čega se vratarski problem rješava tako da svatko u momčadi brani po jedan primljeni ili postignuti pogodak. Rijetko se među rekreativnim nogometašima zadese ljudi koji na termin dođu kako bi u vratarskoj opremi stajali među vratnicama.

Da se razumijemo, nikada profesionalni vratari nisu bili potpuni igrački analfabeti, ali nikada se od njih nije očekivalo da toliko sudjeluju u igri kao u novijoj povijesti nogometa. Njihove bi vještine zato vremenom zakržljale i svele se na snažno i donekle precizno ispucavanje lopte prema suparničkoj polovici terena. Danas izgradnja napada praktički počinje od vratara. Tražeći načine da stvore višak u polju, treneri su vremenom počeli od vratara sve više tražiti da se uključuju u iznošenje lopte ili da kod suparničkih kontri, ako procijene da mogu presjeći loptu, odglume zadnjeg igrača obrane.

Nekad je najbitnije bilo da vratar ima dobre reflekse, priličnu dozu hrabrosti te da zna komandirati obranom kada je to potrebno. Naslušao sam se priča o vratarima koji cijelu karijeru nisu napuštali liniju između vratnica, toliko su dobre reflekse imali. Glasine koje su iz prošlosti doprle do današnjih dana kažu da je takav bio vjerojatno najveći vratar u povijesti na ovim prostorima — Vladimir Beara.

Neki su me nepopravljivi romantici uvjeravali da kod slobodnih udaraca nije postavljao živi zid i da nikada u karijeri nije izlazio na centrirane lopte jer je, naprosto, imao toliko dobre reflekse da to nije ni morao raditi. Bio je neprikosnoven braneći pravokutnik površine 17,8 kvadrata od napadača koji bi pobjegli njegovim kolegama iz obrane. Mnogi su uvjereni da su Bearine vratarske osobine model zbog kojeg su splitski vratari donedavno redom bili sjajni linijski vratari, ali i iznimno loši u izlaženju na centaršutove. Pojma nemam, valjda su treneri u Hajdukovim mlađim kategorijama htjeli stvoriti novog Bearu, atraktivnog linijskog vratara sjajnih refleksa čije će obrane biti divne poput najljepših golova.

Ne znam puno o stvaranju vratara. Znam da su oni koje sam trenirajući u djetinjstvu i kasnije rekreativno se baveći nogometom, redom bili vrlo osebujni. Nekad bi to bili namrgođeni likovi oštrog jezika, ponekad šutljivi i ozbiljni tipovi hladne glave, a često i pravi obješenjaci — što bi rekli u Bosanskoj krajini, ljudi vesele pameti.

Jedini grad u kojem sam živio, a gdje smo uvijek imali vratare koji bi na termine dolazili u punoj opremi, bio je Split. Opet je to, pretpostavljam, zbog kulta Vladimira Beare. Zbog njega, vjerujem, u Splitu nikoga nije bilo stid stati među vratnice. Splitski su klinci, za razliku od vršnjaka drugdje, očito od malih nogu bili svjesni važnosti dobrog vratara.

Uostalom, kult vratara u Splitu seže u vrijeme puno prije velikog Vladimira. Vjerojatno najbitnija očinska figura splitskog nogometa i jedna od najvažnijih hrvatskih i jugoslavenskih, Hajdukov prvi domaći trener, za igračke je karijere i sam bio vratar. On je, gledajući igru iz čučećeg položaja, prvi shvatio ne igra igrač u posjedu lopte, nego onaj bez nje. I dan-danas, kada govore o njemu, ljudi koji ga ne pamte ni kao trenera njegovo ime izgovaraju s poštovanjem, ne zaboravljajući njegovu titulu Barbe, mudrog očinskog autoriteta. Luka Kaliterna je čovjek koji je možda i važniji od Beare u stvaranju tog specifično splitskog kulta vratara.

Kada sam bio dijete, kako već rekoh, stajanje na golu je bila kazna i dužnost koju smo uz dogovor nevoljko prihvaćali pa sam i one prave, profesionalne vratare koje sam gledao Pod Bijelim brijegom uzimao zdravo za gotovo. Nikada nisam razmišljao o tome kako se dogodi to da netko izraste baš u vrhunskog ili barem profesionalnog vratara. Ni danas mi to nije najbistrije.

Enver Marić mi je pričao da je njemu sudbinu vjerojatno odredilo to što je rastao u susjedstvu tada poznatog, velikog Veležova vratara Ivana Ćurkovića. Ali prvo dječačko ushićenje doživio je kad je prvi put uživo vidio Bearu, sjetio se njegove stature, crnog dresa koji je nosio. Kada je bio dječak, čekao je da kroz susjedstvo naiđe Ćurković, a onda bi se počeo bacati po betonu i kamenju, uvjeren da ga ovaj gleda. Ćurković ga nikad nije pogledao u prolazu; bio mu je idol, a Marić je kasnije doživio da mu taj isti idol bude rezerva na jednoj utakmici protiv Sovjetskog Saveza.

Ni razgovor s jednim od najboljih vratara u povijesti nije mi razbistrio golmanski misterij. I za Alissona danas mislim isto što sam mislio, recimo, za Vukašina Petranovića. Vjerojatno nisu bili dovoljni dobri za igranje u polju, a bili su dovoljno ludi i očajni da žele ostati na terenu makar u vratarskoj ulozi. Kako bi drugačije Brazilac završio kao golman?

Velež je, osim Ćurkovića i Marića, velike vratare imao i u Žari Barbariću i Gordanu Iroviću. Poslije njih, Petranović je vjerojatno najbitnija pojava među vratnicama mostarskog kluba.

Nemalo me je šokiralo kada sam saznao da Vuko Petranović nije iz Mostara, već da se rodio u Cetinju. Ne znam s koliko godina su mi priuštili taj šok, ali do tog trenutka sam mislio da za svaki klub igraju isključivo igrači rođeni u gradu iz kojeg klub dolazi. Velibor Pudar, Petranovićev nasljednik, jedan je od onih koji bi, da nije bilo rata, vjerojatno napravili puno uspješniju nogometnu karijeru, ali i ovako je uspio postati Veležova legenda, jedan od rijetkih koji je klupske boje branio prije i poslije nesretnog rata u Bosni i Hercegovini. Njega isto pamtim iz ranog djetinjstva kao čovjeka koji pripada meni neobjašnjivom fenomenu nogometaša s brojem 1 na leđima.

Već sam na ovom mjestu pisao kako mi je jedini istinski simpatičan sovjetski igrač na europskom prvenstvu 1988. godine bio veliki Rinat Dasajev. On je zaslužan što sam prilično rano čuo i za jedinog vratara u povijesti koji je dobitnik Zlatne lopte, velikog Lava Jašina. Kada sam spomenuo da mi se sviđa kako brani Dasajev, starija mi je raja rekla da je to ništa u usporedbi s legendarnim Jašinom, pa su mi kao dokaz toj tvrdnji podastrli informaciju o jedinom vrataru osvajaču Zlatne lopte. Tako sam preko današnjice naučio nešto o prošlosti koja joj je prethodila.

Koliko sam malo mario za vratare dokazuje i to da sam Tomislava Ivkovića doživio tek kada je postao prvi izbor na vratima reprezentacije. Pitao sam se otkud taj lik pored živih golmana koje sam svake druge nedjelje gledao Pod Bijelim brijegom. Ivković je, kada sam ja postajao svjesniji sebe i svijeta oko sebe, već branio u inozemstvu a kako su informacije o europskom nogometu do nas dolazile na kapaljku, nikad nisam čuo za njega prije nego što sam se zapitao: tko je sad pa ovaj? A i on je u karijeri, baš poput Petranovića, prije nego je dospio u moj uski dječji vidokrug, bio Dinamov vratar.

Ponekad, gledajući Ivkovića kao studijskog komentatora utakmica, pomislim kako na njegovom mjestu ne bih u životu radio ništa drugo osim što bi među klincima tražio žrtve kojima ću svaki dan pričati kako sam dvaput obranio penal Maradoni. Samo zbog toga čovjek je, ako se mene pita, zaslužio neki počasni status i državnu penziju ili nešto tome slično. Takvo nešto sam pomislio i nekidan kada sam vidio Tarambu Skočajića kako pomalo izgubljeno hoda s jednog na drugi kraj Radićeve ulice, ali to je neka druga priča.

Ipak, od svih vratara, koje sam, bilo uživo bilo posredstvom televizijskih prijenosa i reportaža, gledao u djetinjstvu najdraži mi je bio onaj čije mi je ime zvučalo nekako egzotično i cool. A nije ni bio loš golman. Njegovo ime je zvučalo gotovo jednako cool kao i ono Marca van Bastena. Ta su imena u mojim ušima nalikovala onim aristokratskim iz avanturističkih i povijesnih petparačkih romana koje sam tada voli čitati. Odudarala su od socijalističke stvarnosti kao da su zvuk nekog šarenijeg, opuštenijeg svijeta u kojem su imena takva da ljudi koji ih nose ostaju zauvijek mladi.

On se zvao Michel Preud’homme.

Pred’homme je na najdosadnijem svjetskom prvenstvu u povijesti osvojio nagradu koja nosi ime legendarnog sovjetskog kralja među vratnicama, Jašina. Dogodilo se to 1994. na Mundijalu u Sjedinjenim državama, na kojem je Brazil prodao dušu za pozlaćeni pehar.

Neke Preud’hommove bravure bile su atraktivnije od akcija nakon kojih je slavni Brazil postizao golove. Time je unosio i nešto života u smrtno dosadno Svjetsko prvenstvo na kojem je i reprezentacija Italije, poslovično sklona pragmatizmu, bila na momente atraktivnija od Brazila na Dungin pogon. Uzalud su Romario i Bebeto njihali nevidljivu novorođenčad nakon postignutih golova. Brazil mi zbog te momčadi više nikada nije bio blizu srca. I danas zazirem od momčadi koje se zarad uspjeha potpuno odreknu sebe. Lekciju o ljudskom licemjerju i prevrtljivosti već sam bio naučio iz nekih drugih povijesnih obrata. Brazilci su mi tada došli samo kao još jedno razočaranje vrijedno gađenja i prijezira. Još uvijek sam vjerovao da barem igra može i treba ostati čista, da nogomet koji neka momčad igra treba odražavati način života u kutku svijeta iz koje dolazi.

Odavno sam shvatio da u svijetu odraslih stvari stoje ponešto drugačije. Uspjeh, kažu, nema cijenu. On se pamti bez obzira na metode kojima je postignut. Pomirio sam se s tim. Ali i dalje sam naivan, oduševljava me jednostavni način na koji sam razmišljao kao dijete. Zabavlja me to što sam za Liverpool počeo navijati zato što su im dresovi iste boje kao Veležovi. Zabavno mi je i to što mi je iz istog razloga Benfica postala drag klub.

Čak i tako sulude stvari, kao što je činjenica da sam omiljene igrače birao po zvučnosti njihova imena, meni se čine ljudskijim i poštenijim, pa i suvislijim od suhe pragmatične logike uspjeha pod svaku cijenu. Neki igrači na koje sam počeo obraćati posebnu pažnju samo zbog imena donijeli su mi trenutke čistog ushita i radosti neokaljane zluradošću zbog tuđeg neuspjeha. Njihovi potezi sličili su nekom meni neznanom šarenom svijetu lišenom egzistencijalnih briga. Sličili su slobodi i slavljenju čuda života. Igra za mene nije i ne treba biti ništa drugo.

Van Basten mi je, recimo, radost donosio golovima. A tko zna da li bi mi ti golovi bili toliko životno važni da ga nisam pukim slučajem zbog imena smjestio na posebno mjesto. Isto je i s tim davno umirovljenim vratarom. Michel Preud’homme radovao me je obranama. Nisam uvijek navijao za Belgiju, ali on je ionako bio moj, a ne vratar tamo neke Belgije. Tu nema veze što ni danas ne znam kako se stvaraju vratari i što se dogodi u ljudskom umu pa dječak ode i dobrovoljno stane među vratnice.

Ništa nema veze dok se igramo i dok nas sama igra raduje.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.