Malo što sam znao o svemu tome tih godina. Novine nisam čitao i sve što sam saznavao o nogometu bilo je vezano isključivo za događanja na terenu. Za mene je nogomet koji sam gledao Pod Bijelim brijegom i u televizijskim prijenosima bio čist i nevin koliko i onaj kojeg smo mi svakodnevno igrali na Pržini pored Neretve ili u dvorištu Higijenskog zavoda.

Nekad mi se čini da je tijekom mog djetinjstva u Mostaru vladalo vječno ljeto. Slike s Neretve vrlo su žive, obojene i jasne, osvijetljene suncem koje je uvijek izgledalo kao potpuni gospodar neba iznad mostarske kotline. Europsko prvenstvo 1988. dočekao sam bosonog i opaljen suncem. Jedina briga bila je što će me dočekati za ručak kada se u ranu večer iscrpljen od sunca i puštanja niz neretvanske brzake vratim kući.

Michels se uhvatio za lice kao da će zaplakati od sreće. Svima je bilo jasno da Sovjeti ne mogu učiniti ništa ako i takvi pokušaji Nizozemaca ulaze u gol

Opet sam bio slobodan birati momčad koju ću podržavati tijekom prvenstva. Opet se ljubav dogodila na prvi pogled.

Iako su prvu utakmicu izgubili, Nizozemci su bili ti koji su me osvojili. Njihova imena u mojim ušima su zvonila kao imena vilenjaka iz bajki. A boja njihovih dresova kao da je odavala nekakvu meni nepoznatu lakoću i radost življenja. Sovjeti su naspram njih djelovali kao neka namrgođena vojna postrojba. Zbornaja komanda je u prvoj utakmici tih dviju momčadi odnijela pobjedu, ali mene su osvojili oni poraženi čiji su dresovi bili narančasti kao gazirano piće koje smo ispijali pored Neretve.

Naime, tih se godina u Mostaru proizvodio gazirani napitak pod nazivom Kenijada. Koliko pamtim, bilo je to jedno od onih lokalno popularnih pića za koje nitko drugi izvan mjesta njihova nastanka nije ni čuo. Takvih je napitaka bilo posvuda po bivšoj državi. Kenijada je imala okus manga i bila je jarko narančaste boje. Istu boju su nosili Nizozemci, a između njih pažnju mi je odmah privukao moj imenjak, Marco van Basten. Bilo je to ime idealno za izvikivanje kada uguraš loptu u gol tijekom igre s prijateljima. Pojma tada nisam imao da uopće postoji riječ cool, ali najbolji opis za to kako su nam zvučala imena Nizozemaca upravo je ta riječ. Bili su cool, pogotovu u odnosu na Sovjete.

Ali i tu je bio jedan lik koji mi je privukao pažnju. Zvali su ga Mačak i Željezna zavjesa, i danas ga se smatra jednim od najboljih vratara u povijesti, ime mu je bilo i još uvijek jest Rinat Dasajev. Iz potpuno nepoznatog razloga taj je momak iz Astrahana odudarao od ostatka momčadi Sovjetskog saveza. Dok su svi ostali djelovali kao da se beskrajno muče i kao da su natjerani trčati za loptom, Dasajev je djelovao potpuno nezainteresirano, hladnokrvno poput revolveraša u tada popularnim vesternima. Nakon te prve utakmice između Nizozemske i Sovjetskog saveza nitko nije mogao ni naslutiti da će cijelo prvenstvo obilježiti upravo ponovni susret Van Bastena i Dasajeva.

Jedne smo večeri, kada nije bilo utakmica, igrali nogomet u dvorištu Higijenskog zavoda. Na jednoj strani terena stative su predstavljale dvije agave, a na drugoj je gol bio između dvaju borovih stabala. U jednom trenutku lopta se nekako čudno odbila od nečije noge i krenula prema mojoj glavi. Zatvorio sam oči i spustio čelo, htijući izbjeći situaciju u kojoj me lopta udara posred nosa. Ispao je to savršen naklon glavom jer se lopta od mog spuštenog čela odbila i ušla nisko između dvije agava. Netko od raje je odmah povikao: Marco van Basten! Nikada do tada nisam bio tako ponosan. Pravio sam se kao da sam namjerno izveo udarac i još sam par dana po mahali hodao kao paun.

Nizozemska je iz utakmice u utakmicu bivala sve bolja i lepršavija. Time je samo potvrđivala ispravnost moje odluke da svim srcem navijam za nju. A Sovjeti su prelazili prepreke kao vojska. Kasnije, kada sam trenirao nogomet, znali smo sovjetsku taktiku opisivati kao gnjavljenje lopte dok suparnik ne umre od dosade, nakon čega ga se dokusuri. Kao da su ubrizgavali neki umrtvljujući otrov u suparnike. Tako su igrali.

Pojma ja tada nisam imao tko je Valerij Lobanovski. Baš kao što nisam imao pojma ni tko je Rinus Michels. Za mene su se tada za prvenstvo borili Van Basten, Frank Rijkaard i Ruud Gullit protiv Dasajeva, Sergeja Alejnikova i Olega Protasova. Nisam ni slutio da ono što ćemo gledati u finalu Eura zapravo predstavlja sraz dvaju ponajvećih trenerskih umova tog razdoblja. Lobanovski je bio tvorac onog velikog Dinama iz Kijeva s Olegom Blohinom, a Michels prve velike Ajaxove generacije, one koju je do prve titule europskog prvaka kao kapetan predvodio Velibor Vasović Vaske. Sve to sam saznao puno kasnije, kao što sam otkrio i to da Marco van Basten baš i nije moj imenjak jer mu je pravo ime Marcel. Svejedno, tko bi još nakon postignutog gola trčao okolo i dernjao se — Marcel van Basten!

Ljeto je tek počinjalo, a već se događao jedan od njegovih vrhunaca. Dana 25. lipnja na Olimpijski stadion u Münchenu izašle su momčadi Nizozemske i Sovjetskog saveza. Starija raja me izrazito nervirala jer su me po cijeli dan zadirkivali pričom kako će Zbornaja komanda ponovno pobijediti Tulipane. Nadimak Nizozemaca govorili su posprdno. A ja sam se u sebi zaklinjao kako ću postati najbolji učenik u školi i izbjegavati nepodopštine koje sam radio na bazi iz dana u dan samo ako Nizozemska tog dana pobjedi.

Sve je izgledalo lako, tako mi se danas čini. Nizozemci su djelovali svježije i spremnije. Kao da ih je pobjeda protiv Njemačke podignula na višu razinu do koje Sovjeti nikako nisu mogli dobaciti. Prvi gol zabio je Gullit. Van Basten je bio asistent. Završilo je prvo i počelo drugo poluvrijeme. Nakon jednog lošeg dodavanja Nizozemci su presjekli loptu na sredini terena. Lopta je došla na lijevo krilo do Arnolda Mührena, koji je nakon kratkog trka ubacio jednu dijagonalu prema prostoru u koji je utrčavao van Basten.

Tada se dogodio jedan od najmagičnijih trenutaka u povijesti nogometa.

Lopta je padala gotovo u mrtvi kut, a van Basten je uradio ono što bi malo kome palo na pamet. Iz prve je potegnuo volej, lopta je u luku preletjela Dasajeva i priča je bila završena. Michels se uhvatio za lice kao da će zaplakati od sreće.

Svima je bilo jasno da Sovjeti ne mogu učiniti ništa ako i takvi pokušaji Nizozemaca ulaze u gol, pa se nisam ni uzbudio kada je Igor Bjelanov postavio loptu na bijelu točku. To, naprosto, nije bio dan Zbornaje komande i Hans van Breukelen je obranio njegov šut. Bjelanova nisam žalio, ali jesam pomalo onog revolveraša koji je stajao na vratima Sovjetskog saveza. Često je bio u glavnoj roli i iz duela izlazio kao pobjednik, a kod Van Bastenova je gola bio tu samo kao ukras. Nije mi to išlo uz njegovu pojavu.

Ali Nizozemska je postala europski prvak i to je u tom trenutku bilo puno bitnije od stanja Mačkove slavenske duše. Bio sam uvjeren da su Nizozemci sposobni postati i svjetski prvaci na Mundijalu koji se trebao igrati za dvije godine. Nisam tada još bio siguran hoću li u zamišljenom finalu podržavati Diega Maradonu ili Van Bastena. Pojma nisam imao što će se sve dogoditi u te dvije godine. Ne mislim ni da mi je danas potpuno jasno.

Sjećanje je možda nepouzdano, ali znam da je dotad mojim djetinjstvom vladalo vječno ljeto kroz koje je tekla Neretva od koje sam učio osluškivati i razumijevati svijet koji je ključao nad njenim obalama.