Laički pogled na stvari je uvijek emotivan. Tako je i navijački pogled na nogomet uvjetovan emocijama. Zbog toga nam se u šturim izjavama profesionalaca najčešće i prodaju sve one šuplje priče o “srcu na terenu” i slično.
Stvar je jednostavna — koliko god utakmica u životu pogledali, uživo ili u prijenosu, koliko god njih odigrali u nižim ligama u tinejdžerskim godinama ili na malim terenima, mi o nogometu znamo prilično malo. Lako je vidjeti da je Leo Messi genijalan igrač ili da je Cristiano Ronaldo zvijer, ali, moramo to svi priznati, trebao nam je popriličan broj godina da shvatimo istinsku veličinu, recimo, Luke Modrića. Bez obzira na to, svi mi koji pasionirano pratimo nogomet utvaramo si da znamo, na primjer, kako bismo popravili igru svoje omiljene momčadi. To je ona čuvena floskula o milijunima izbornika u svakoj zemlji.
Kada sam bio klinac, nisam volio Ivicu Osima. Smatrao sam nepravdom da u reprezentaciji, i to u startnoj postavi, ne igraju barem tri Veležova igrača. Ubacio bih ja lako još dvojicu-trojicu da mi je itko dopuštao da na silu u momčad uvrstim i onaj obožavani napadački trozubac Sead Kajtaz — Predrag Jurić — Semir Tuce. Gledajući sva mučenja reprezentacije sredinom 1980-ih bio sam siguran da bi svi problemi bili riješeni samo kad bi onaj tvrdoglavi Sarajlija — kojeg su iz meni nepoznatog razloga novinari, ali i starija raja, u komentarima nazivali Straussom s Grbavice — pozvao ubojiti Veležov trio među Plave. Nisam u to vrijeme baš bio siguran ni u to tko je taj Strauss, ali zvučalo je nekako njemački pa je morao biti neki važan tip.
Potkraj 2013. spremao sam se za svoj prvi susret sa zadnjim jugoslavenskim izbornikom. Ispisao sam u bilježnicu bezbroj pitanja. Zatim ih selektirao. Potom sam sva pitanja podijelio u grupe. Među njima nije bilo pitanja koje me mučilo od djetinjstva: zašto Kajtaz, Jurić i Tuce nisu redovito igrali za reprezentaciju koju je vodio? Činilo mi se besmislenim trošiti dragocjeno vrijeme na neke stare boljke iz djetinjstva. Uostalom, kanio sam napisati ozbiljnu publicističku knjigu, a pitati starijeg gospodina o stvarima koje su samo meni važne zvučalo je pomalo i nepristojno. Naravno, prvo pitanje koje sam mu postavio bilo je upravo ono kojeg nije bilo na listi.
“Luka Modrić. Ti mu daš prljavu loptu, on je uzme, obriše o dres i vrati ti je čistu…”
Poznat kao “majstor nedovršene mudrosti” Osim mi je odgovorio kao da govorimo o sadašnjosti.
“Zvao je mene pokojni Jole Musa… Kaže ima neki mali, lijevo krilo, moram ga pogledati uživo… Dođem ja u Mostar, odemo u ložu Pod Bijeli brijeg… Imam šta vidjet’… Ovaj mali izdušio nakon 45 minuta.”
Uskoro se sam nadovezao.
“Tako su me zvali i za Baku Sliškovića… Imali smo trening na Poljudu, a ovaj mi dođe na trening u Boroletama… Nema ti od toga ništa.”
Naravno, u vrijeme o kojem je govorio mediji su ga žestoko kritizirali. Iz svakog nogometnog centra bivše države upućivane su mu oštre kritike što ne poziva određene igrače. A ponajviše ga se kritiziralo jer favorizira svoje Sarajlije.
Poseban razgovor smo vodili o pripremama za Mundijal u Italiji.
“Stavi Prosinečkog, Savićevića, Stojkovića… A ja njih pitam: a ko će tu trčat?”
Uistinu, Osimova momčad obilovala je brnovićima i baždarevićima, a među najdražim igračima bio mu je uporni i vrijedni Srečko Katanec.
“Eto, samo da smo njega imali protiv Argentine…”
Previđao je Osim tada da će vrlo skoro tempo kojim se igra vrhunski nogomet biti podizan iz sezone u sezonu; njemu su trebali igrači zadatka, radnici, onaj nogometni proletarijat koji već u petoj minuti ima prljav dres i ogrebotine na leđima. Bio je to mentalitet njegovog, radničkog Željezničara i više je vjerovao igračima koji će obaviti zadatak nego onima koji “mogu sami riješiti utakmicu jednim potezom”. Za takvo što njemu su bili dovoljni tada već vremešni Safet Sušić i Dragan Stojković.
Na Piksija je bio posebno slab, osjetio sam to kad god bi ga spomenuo. Svaku moju primjedbu na teorije koje mi je iznosio govorio bi — a ko će trčat? Tvrdio je kako ranije velike generacije koje je jugoslavenska reprezentacija imala nisu uspijevale upravo zato jer su bile pretrpane “umjetnicima”. Svašta, mislio sam, a njega su zvali Strauss. Kao treneru mu je očito više pristajao onaj drugi nadimak — Švabo.
Jednog nedjeljnog popodneva sjedili smo u stanu obitelji Osim na sarajevskim Ciglanama. Na programu je bio prijenos neke nevažne utakmice domaće lige. Stvarno se ne mogu sjetiti tko je igrao. Igra je bila takva da se činilo kako s ekrana snažnije dopiru krici izmučene nogometne lopte nego žamor navijača. Netko je traljavo predao loptu 30-ak metara od protivničkog gola. Osim mi je usput rekao: “evo sad belaja!”.
Igrač koji je došao do lopte vratio ju je natrag prema vrataru.
Kakvog crnog belaja, čudio sam se u sebi.
Vratar je ispucao dugu loptu. Netko ju je glavom proslijedio na krilo i nakon jednog umornog centaršuta netko je traljavo ugurao loptu u gol. Zinuo sam u nevjerici.
“Jesam ti rek’o”, otpuhnuo je Švabo.
Nastavili smo razgovor na neku sasvim drugu temu, a ja sam svo to vrijeme razmišljao kako taj stari i veliki nogometni mudrac potpuno drugačije vidi igru nego bilo tko od nas. On je od samog početka u svakom poluamaterskom potezu na terenu vidio uzročno-posljedičnu vezu. Sve što sam ja vidio bila je obična zamarajuća, “prava prvenstvena” utakmica.
Kasnije sam čuo neke anegdote koje su drugačije obrazlagale zašto Tuce nije često igrao za reprezentaciju. Ali to sada nije važno. Zbog pitanja o njemu i Švabinog prihvaćanja da mi odgovori na to pitanje moja knjiga je dobila drugačije usmjerenje i pretvorila se u jednu osobnu, ljudsku ispovijest u kojoj su se preplitali moje djetinjstvo i životna priča Straussa sa Grbavice. Iako rado prihvaćam takve razgovore, otada su mi smiješni svi oni, katkad vrlo žučni i vatreni izbori na temu kako bi izgledala reprezentacija bivše zemlje danas i tko bi tu sve igrao. Kada sam mu te 2013. postavio to pitanje, Osim nije dvojio ni sekunde.
“Luka Modrić i još 10 igrača… Ti mu daš prljavu loptu, on je uzme, obriše o dres i vrati ti je čistu…”
Sjećam se da smo se i mi čudili kada smo 18-godišnjeg Modrića prvi put vidjeli u dresu Zrinjskog. Pitali smo se koja je budala pustila takvog igrača u BiH!? Dečko je jednostavno odskakao od svih igrača u ligi. Ali tada to i nije bilo teško, barem smo mi mislili tako. Uglavnom bismo gledali utakmice i zaključivali kako bismo mogli na tribini skupiti jedanaestoricu koji su u stanju odmah pobijediti obje one tobožnje profesionalne momčadi koje su mučile i nas i loptu.
Uglavnom, mene što se tiče, najbolju jugoslavensku momčad svih vremena čine: Peter Schmeichel, Lars Olsen, Torben Piechnik, Kent Nielsen, John Sivebæk, Kim Christofte, John Jensen, Kim Vilfort, Henrik Larsen, Brian Laudrup i Flemming Povlsen. Pojma ja nemam ali duša mi pametovat’. Kao da je bitno, samo se igramo. Za razliku od milijuna epidemiologa, milijun izbornika ne pravi nikakvu štetu.
