Teorija ravne lopte

Kako me je Baka odvratio od klađenja

O jednom ljetu, sladoledu i igraču s brojem 8

S nekim ljudima sam prestao gledati utakmice jer mi buljenje u teletekst nikada nije bilo napeto. Jednako mi je nezanimljivo utakmicu gledati s nekim tko stalno provjerava rezultate i doživljava živčani slom zbog derbija kola finske lige. Gledanje utakmica za mene predstavlja svetkovinu. Tako je otkad sam počeo pratiti nogomet. Nesuvislo ponašanje koje je sastavni dio te svetkovine, deranje na stotine kilometara udaljenog sudca, intimizaciju s članovima igračkih obitelji i tome slične stvari doživljavao sam, i danas doživljavam, kao nešto krajnje bezazleno, pače blagotvorno za duševno zdravlje. Ali kockanje kao sastavni dio praćenja sporta jednostavno nikad nisam i sumnjam da ću prihvatiti kao dio rituala.

Novac teško zarađujem i lako ga trošim. Rano sam postao svjestan sebe u tom smislu. Ne vjerujem da će mi se sudbina okrenuti preko noći, nakon što završi kolo neke od nogometnih liga. Od svih mogućih poroka kockanje je onaj koji me gotovo u potpunosti zaobišao. Povremeno kuckanje po poker aparatu nikada nije postalo navika koja bi okupirala većinu mog vremena. Listić sam uplatio samo jednom. Radio sam tada u jednoj splitskoj knjižari. Prijatelj koji je radio u kavani nadomak knjižare predložio je da zajedno odigramo listić. Ne znam zašto sam pristao. Ne sjećam se. Vjerojatno sam shvatio da je besmisleno opirati se tom prijedlogu.

Znam da je bila 2007. godina jer je Liverpool tada igrao jednu od utakmica Lige prvaka u kojoj mu nitko nije davao puno izgleda za pobjedu. Moj uvjet je bio da igramo fiks na Redse. Pobijedili su i te godine stigli do onog nesretnog finala u kojemu se Pippo Inzaghi upisao u povijest matematike jer je uspio s jednim udarcem prema golu postići dva i odvesti Milan do sedme titule europskog prvaka. Jedan je ušao nakon što ga je lopta, koju je Andrea Pirlo uputio iz slobodnog udarca, očešala po leđima i prevarila Pepea Reinu. Na koncu su statističke rubrike sadržale čudnovat podatak pored Inzaghijevog imena. Jedan udarac prema golu, dva postignuta pogotka. Naravno, to je tada, a i danas čudno samo onima koji nikada nisu čuli i na djelu vidjeli Inzaghija.

A ja sam prvu i zadnju okladu u životu izgubio upravo zbog lika za kojeg do tog dana nisam ni čuo.

Smiješni, čupavi tip spuštenih štucni, s nezainteresiranim izrazom lica i brojem 8 na leđima, uzeo je zalet. To je bio taj daidžin Baka

Da sam imao više godina, bilo bi me sram zbog toga. Ali početkom te davne 1986., o kojoj će na ovom mjestu bit riječi i u nekim narednim pričama, bilo mi je svega sedam godina i išao sam u prvi razred Osnovne škole Osman Đikić u Mostaru. Već sam uveliko bio inventar na svim Veležovim domaćim utakmicama. Za mog daidžu i njegove prijatelje koji su me vodili na utakmice gotovo sam bio maskota, neka vrsta žive igračke i talismana istovremeno. S obzirom na to kakvu je generaciju Velež tada imao, bilo je to predivno vrijeme.

Tih se sezona očekivalo da će titula konačno doći u Mostar. U mojim su očima ti igrači bili nepobjedivi. Bilo je samo pitanje vremena kada će to shvatiti i svi drugi u bivšoj državi. Ali ti su se sni raspršili i generacija Semira Tuce, Seada Kajtaza, Peđe Jurića, Vukašina Patranovića, Toze Hadžiabdića i drugih, predvođena legendarnim kapetanom Dadom Matijevićem, osvojila je tek pokal koji pripada pobjedniku kup natjecanja, drugi i zasad posljednji u klupskoj povijesti.

U veljači 1986. prvi sam put kročio na zapadnu tribinu Veležova stadiona. Stajanje s kojeg sam navikao gledati utakmice nije bilo otvoreno. Igrao se tradicionalni — koliko god značajan, ipak revijalni — Veležov februarski turnir. Dan je bio neuobičajeno sunčan za to doba godine. Grad je još bio mokar od višednevne kiše kakva u veljači neprestano pada na Mostar. Blatno grumenje u vratarskim zonama presijavalo se na zimskom suncu kao da su u njemu zarobljeni komadići zlata.

Tog je dana pod Bijeli brijeg došao Hajduk.

Nisam u to vrijeme puno mario za suparnike. Tko god da su i kakvima god ih smatrali, za mene su bili samo slučajni prolaznici, ljudi koji su tu tek da bi Velež uz malo više muke dolazio do pobjeda. Moji su heroji na teren izašli u crvenim dresovima. Svakome od njih sam znao ime, prezime i nadimak. Igrači u bijelim dresovima tu su bili samo bezimeni budući stradalnici u igri koju smo mi igrali bolje i ljepše od bilo koga drugog. Moja su velika očekivanja i uzbuđenje ubrzo smireni dosadom i trening rutinom prave prijateljske utakmice. Lopta je uglavnom išla u širinu kroz linije obiju momčadi i većina je napada i jednih i drugih završavala u bijelom krugu koji opisuje središte igrališta. A onda je jedan Hajdukov igrač pao i blatom umrljao onaj kao posteljina bijeli dres na više od 30 metara od Veležova gola.

Daidža je rekao: “E, sad će ga Baka dat’!”

Ja sam rekao: “Nema šanse! Odavde ga niko ne može dat’ Vuki Petranoviću.”

Daidža je rekao: “Ajmo po sladoled?”

Ja sam rekao: “Može!”

Rukovali smo se, a netko je od daidžinih prijatelja presjekao stisnute dlanove. Oklada je time postala pravovaljana po nepisanim zakonima ljudi koji su nekad do riječi držali više nego do pisanih zakona.

Smiješni, čupavi tip spuštenih štucni, s nezainteresiranim izrazom lica i brojem 8 na leđima, uzeo je zalet. To je bio taj daidžin Baka. Lopti je prišao lagano, kasom, ali kad ju je udario, odmah sam shvatio da, eto, i u Hajduku ima neki tip s magijom u nogama. Nikada nisam vidio takvo nešto. Iako je šut izveden s ogromne udaljenosti, nitko se nije uspio pomaknuti prije nego što je lopta zaparala mrežu iza leđa Vukašina Petranovića. Danas mi se čini da se sve odigralo u takvoj tišini da smo razgovjetno mogli čuti onaj svuuuuouš nakon što snažno upućena lopta klizne niz zategnutu mrežu.

Blenuo sam u tog tipa u bijelom dresu s brojem 8 kao ponavljač u kvarkove i leptone. Zinuo sam i gledao ga kao svjetsko čudo, iako je dao gol Veležu i zbog njega sam izgubio prvu okladu u životu. Taj je gol teško pao na moju dječju dušu. Malo ga je olakšalo naknadno saznanje da je i Blaž Baka Slišković do prije par godina bio Veležov igrač. A opet, kako onda tek tako može zabiti Petranoviću, kako ga nije stid? Ništa tada još nisam shvaćao. Mislio sam da igrač može igrati samo za jedan klub i da to tako i treba biti naročito kad je Velež u pitanju. Bio sam dijete i bio sam dužan sladoled svom daidži. Tek bi me ponekad podbadao na tu temu i zahtijevao od mene da ispoštujem opkladu. Moja su primanja dijelom ovisila i o njemu, pa nije ni inzistirao, osim za potrebe tog povremenog izvrgavanja podsmijehu namrgođenog djeteta.

Čudno je da se i danas sjećam da sam mu ostao dužan sladoled. Poslije 1992. godine više nisam ni imao prigodu da ispunim pogodbu. Ali pamtim je, kao i moj prvi susret s Bakom, koji je najizgledniji krivac što se nikada nisam primio na klađenje i što vrlo staromodno gunđam na uplitanje igara na sreću u rituale ostarjelih dječaka. Stvar je prosta, kada buljiš u teletekst ili telefon možeš propustiti magiju kakvoj sam svjedočio u izvedbi Blaža Sliškovića te davne 1986. pod Bijelim brijegom.

Jedan se drugi čudotvorac i mađioničar tek spremao prosuti svoju magiju na nogometne terene u Meksiku. Ljudi svašta pričaju, a neki su me mrtvi ozbiljni uvjeravali da je Baka dugo važio za boljeg igrača od tog kojemu do ljeta 1986. godine također nisam znao ni ime. Ali nije mu se dalo, što ćeš, znaš kakvi smo mi. E, baš takvi, a Baka je jedan od nas.