Uspomene nisu informacija. Nejasno je zbog toga zašto o njima pisati. Ali može se, valjda, o uspomenama koje još uvijek nisu upisane u registrator sjećanja.
Prošli sam vikend proveo u Rijeci. Sudjelovao sam u kreiranju nečega što me često vraćalo u područje sjećanja i uspomena. Družeći se s ljudima i izvlačeći iz sebe što iskrenije odgovore na pitanja, one koji ne ovise o ovome što danas jesam ili nisam, povremeno mi se činilo da gubim tlo pod nogama, kao da me realne vrijeme-prostor koordinate izdaju. Svakako, najbitnije je bilo to da se svakog dana vratim u zadanu ulogu. U nedjelju navečer sam zaspao s olakšanjem. Mislio sam kako imam cijeli sljedeći dan za provesti posvećen samom sebi i dovedesti se u red. A onda sam, baš kao i svakog jutra, uz kavu otvorio kompjutor.
Vijest o osnivanju tzv. Super lige na mene je djelovala kao objava kraja svijeta. Imao sam dojam da se svaka antiutopija ostvarila. Znači, tako idu stvari, uskoro će, štojaznam, neka kompanija vladati svijetom. Nisam ja, kako bih rekao, nerealan čovjek, ali nada da se kuće koje je čovječanstvo zajednički gradilo desetljećima neće raspasti tek jednom medijskom objavom ono je što me u kaosu u kojemu živimo tješilo. Bilo mi je uvijek bitno znati da ne počinjemo svi s istih startnih pozicija, ali da ipak svi imamo jednake, iste šanse.
UEFA nije neka višestoljetna institucija. Nastala je tek 1954. ali ona je bila pokušaj da se u okviru nogometne igre pronađu zajednički interesi. Godinama se, jasno je, mijenjala, neki od članova su ostvarivali više, a neki manje utjecaja. Nemam ništa ni protiv toga dok god se, recimo, meni dopušta pravo da se izborim za to da igram s najboljima.
Ako nas je 11 na terenu, hajde da svi bar jednom u 90 minuta života dodirnemo loptu
Ako ćemo pravo, tako izgleda EU, tako je posložen svijet, zna se čiji su prioriteti bitniji, ali samo to pravo je već dovoljno da sasvim benigno gledam na sve te pojave koje pokušavaju zbog vlastitih interesa rušiti kuće koje su svi, i mali i veliki, zajedno gradili.
Učinilo mi se, zapravo, da je gotovo s idejom države koja nas nekad čini jednakima, a nekad manje jednakima, ali ipak postoji mogućnost, ovisno o zalaganju da se izborimo za vlastiti status.
Već neko dulje vrijeme to nije isti sport, ali treba težiti izjednačavanju uvjeta, iako se i ideja o novom formatu Lige prvaka meni učinila problematičnom — kao pokušaj da se od određenog, manje bogatog dijela svijeta, stvori tek inkubator u kojem se stvaraju talenti koje će tek prelazak na veliku scenu učiniti zvijezdama — ipak sam s njom bio u miru, jer sam znao da će ispod radara uvijek iskočiti barem netko sposoban dosegnuti u najmanju ruku četvrtzavršnicu lige prvaka. Nema veze o kojem se tu klubu radi, može u pitanju biti Ajax, ali bitno je imati šansu.
Nekima se možda čini da sam u sukobu sa samim sobom. UEFA je odavno postala korporacija koja podilazi onima koji joj donose najviše novca, ali ipak je to, nazovimo je tako, zajednička kuća. Rušenjem te kuće postali bismo beskućnici jer kapital danas sruši nogometnu asocijaciju, a sutra kupi i državu i okvir u kojemu se živi. Nemam ni s tim načelni problem dok god sudjelujem u odlučivanju o tome kako živim. A sa Super ligom svima je odrečeno pravo glasa. Nije li to konačni kraj demokracije, koliko god nesavršena bila? Ako postoji, onda postoji i šansa da je popravimo; ako ne postoji, onda nemamo šanse sudjelovati u bilo čemu osim u pokušaju da pregazimo druge i uvalimo se u među superligaše koje takvima čini jedino dotok novca. A nije li svakome od nas naš lokalni klub cijeli život superligaš?
I novi format Lige prvaka je Super liga, ali je ipak pod krovom naše kuće. Nije to stara kuća; kako rekoh, stara je tek nekih 66 godina, ali je ipak zajednička, europska. I mogu mi prigovarati ovdje kako je FA znala negodovati zbog sudjelovanja engleskih klubova u europskim natjecanjima, ali to je bila potpuno druga priča. Tada je bilo potrebno ogledati se s drugima. Sada nije posrijedi ništa drugo nego uzeti 99 posto financijskog kolača. A ako je to svijet i ako je to nogomet koji želimo, onda pljujem na njega. Jer tu je doveden u pitanje sam europski integritet.
Što je Europa, ako nema tih tradicija i ako dopušta da ih svaka bankarska šuša razvali? Može li se o njoj pričati o uopće? Ili je suština tek da se dovedemo do gomile beskrupuloznih likova koji se učtivo obraćaju jedni drugima i samo zbog pristojnosti ne podliježu zakonima? Ako smo uzeli pravo na novac, to znači da smo u pravu? Svaka čast, svijetu i Europi koja nas je, zasad, kratkoročno zaštitila od toga da budemo izbačeni iz priče o nogometu.
Ispričavam se svima kojima treba proširenje bazena i novi auto, ali drago mi je da se sve slegnulo. Iako više nikad neću na jednak način gledati ni klub, koji je za ljude ostavljene bez posla potkraj 1970-ih i početkom 1980-ih bio jedini način da pokažu velikoj Maggie da su i oni bitni, koji im je značio više od svega. Makar je odavno stvoren sustav koji onima koji tonu pomaže da potonu do kraja, a onima koji su na vrhu pomaže da se popnu još više, još uvijek je to pod ingerencijom naše jadne korumpirane zajedničke kuće. A tko bi gori, sad je doli i tako u krug. I to je grozna ideja.
Zato je nejasno kako tzv. veliki ne kuže koliko nama malo treba. Ne tražimo ništa što imate, već samo šansu da igramo protiv vas i pobijedimo. Barem ponekad. Tržište ionako boli spolovilo za to što mi pričamo, ali hajde da odgodimo vladavinu algoritma što je moguće dulje.
Elem, htjedoh reći da se sve već promijenilo samom objavom, jer u virtualnoj stvarnosti i nema ničega nego objava, ali povlačenje ipak donosi nadu da će se tradicije sačuvati barem dok sva djeca na svijetu ne budu imala jednake uvjete. Može se nekoj budali koja nije šutnula loptu učiniti da trk preko grbavog terena čini nekoga boljim, ali probajte ga u tim uvjetima naučiti pravilnom dodavanju lopte. A nije li bit kolektivnog sporta upravo to, dodavanje? Luka Modrić u odnosu na Ronaldove rekorde? Ili Messi bez Xavija? Ili, štogod. Nije bitno. Tko god ovo čita, zna što mislim. Ako nas je 11 na terenu, hajde da svi barem jednom u 90 minuta života dodirnemo loptu.
Iskreno, prepao sam se da je to konačna pobjeda ega nad željom da svatko tko je rođen na ovom planetu ima jednaku šansu. I još uvijek sam uplašen. A možda jednostavno ne kužim stvari. Staromodan jesam, ali za drugo ne znam. Možda samo teško podnosim da je mojoj generaciji došao kraj.
