Teorija ravne lopte

Kraljeve suze

Novi Netflixov dokumentarac otkriva nam pravu Peléovu veličinu

U vremenima ukinute budućnosti čovjeka lako obuzima nostalgija. Dogodilo mi se to početkom tjedna. Slabo sam spavao u noći s nedjelje na ponedjeljak. Sanjao sam neke čudne snove. Derviše koji sve što se događa na svijetu mogu vidjeti gledajući u mali šareni broš u ruci. Sokolove koje su poslali da stražare nad svijetom. Kada sam se probudio zapitao sam se tko je danas umro. Naime, u vremenima ukinute budućnosti događa se da serijski umiru simboli naše prošlosti.

Na vijest o smrti Cice Kranjčara nisam znao što reći. Stalno sam razmišljao o tome zašto sam uvijek imao dojam da se iza mangupskog, šeretskog osmijeha krije neka tuga koja otkriva plemenitog čovjeka. Sjetio sam se onda jedne pjesme koju nikada nisam napisao. Od svega je ostao njezin naslov: tužni se ljudi najljepše smiju. Cicina generacija Dinama vjerojatno je bila posljednja prava zagrebačka. Većinom su to bili dečki skupljeni iz zagrebačkih kvartova. Otuda i onaj haklerski šmek kojim je odisala njihova igra.

Zbog toga su, uvjeren sam, ti dečki i odigrali najljepše utakmice protiv Veleža mog djetinjstva. Tadašnji Velež isto je bio sastavljen od kvartovskih i mahalskih nogometnih spadala. Zato su utakmice između tih momčadi izgledale kao dobar tulum, druženje. Ili je su samo moje uspomene iskrivljene? Tko bi znao. I u ‘normalnim’ uvjetima sklon sam sentimentalnostima, a one su uvijek potaknute uspomenama. Zato u ovim ‘nenormalnim’ vremenima imam dojam da se krećem kroz foto-album do suza dirnut uspomenama koje me zaskaču s njegovih stranica.

Isti dan kao i Cico otputovao je i Ian St. John, Liverpoolova legenda i jedan od heroja mog prenatalnog sjećanja. Za doba u kojem su otočki nogometaši mogli zastrašiti suparnike već svojim izgledom, jer su engleske i škotske momčadi redom izgledale kao reprezentacija Wakefileda, St. John je djelovao neobično pitomo sa svojim dobrodušnim licem. S osmijehom Zlatka Kranjčara i dječjim licem Iana St. Johna nebesa su dobila i više nego pristojan napadački tandem.

Danas je on djedica kojeg je istinski tužno vidjeti u kolicima. Sav apsurd i ironija ljudskog života sadržani su u tim prizorima

Ne znam što to čovjeka koji tone tjera da još uzme i kamen u ruke. Puno je stvari koje ne umijem objasniti u zadnje vrijeme. Možda se čovjek ne može othrvati vrtlogu uspomena. Kada ga povuče ta matica, čak i najbolji plivač može se truditi tek da drži glavu iznad vode i nada se da će ga struja sama izbaciti na kopno.

Sada mi nije jasno ni kuda sam krenuo s ovim, a htio sam reći kako sam navečer istog dana kada je objavljena vijest o St. Johnovoj smrti upalio novi Netflixov dokumentarac o Peléu.

Postoji nešto što mi se nikada nije dopadalo u vezi s Peléom. U vrijeme kada se Diego Maradona bunio protiv FIFA-e i “onog vaterpolista” Joãa Havelangea, Pelé je bio maneken te iste firme. U ovom filmu je potvrdio moje sumnje. Naime, on se nikada nije htio miješati. Narodu je radost donosio samo na terenu. Držao se toga čak i u vrijeme najtvrđe i prilično brutalne diktature generala Emílija Garrastazua Médicija. Pele prilično prostodušno govori o svom druženju s Medicijem: kad god bi me netko od poznatih ljudi htio upoznati, ja bih se odazvao.

Svejedno, film me dirnuo.

Ponajprije je žalosno vidjeti nogometno božanstvo u kolicima. Pelé je sada djedica koji plače kada mu puštaju snimke njegovih utakmica. I njega, kao i mene, uspomene lome, ali kakve su samo njegove uspomene, to je teško opisati. Unatoč svoj razvijenosti medija, danas mi se čini da ne postoji tako velika sportska zvijezda kakva je Edson Arantes do Nascimento bio u svoje vrijeme. Njegov se uspon poklopio s trenucima kada su masovni mediji zavladali svijetom. To je jedna od činjenica koja ga je učinila najvećom sportskom zvijezdom onog vremena. Zapravo, Pelé nije bio zvijezda, on je bio nogometno božanstvo. Među nogometašima je samo još Maradona imao takav status.

U filmu možemo vidjeti i zbog čega je bilo tako. Prvi put su nam dostupne neke snimke koje pokazuju kakav je igrač bio Pelé. Njegovu veličinu najviše pokazuju igre na Svjetskom prvenstvu u Meksiku 1970., zadnjem koje je odigrao u svojoj karijeri. Tu je pokazao da ima kičmu, karakter, da ga slava i bogatstvo nisu do kraja smekšali. Jairzinho, Gérson, Tostão, Rivelino samo su sporedni glumci Kralju. A Kralj je pokazao zašto nosi krunu i pored takvih veličina. Bilo ga je po cijelom terenu. Nitko mu ništa nije mogao. A tukli su ga bjesomučno. On je, iako naknadno doveden u momčad, gotovo po naredbi generala Medicija, bio taj koji je cijelu momčad podignuo na višu razinu i ulio joj nesalomljiv karakter.

Koliko je velik bio govori i to što je baš zbog njega dva mjeseca pred Mundijal u Meksiku Brazil promijenio izbornika. Pelé se nije slagao s izbornikom João Saldanha. U toj borbi nastradao je Saldanha. Zamijenio ga je Mário Lobo Zagallo, koji je bio Peléov suigrač u reprezentaciji na svjetskim prvenstvima 1958. i 1962. Sve da se kralj osjeća kraljevski. Pelé je 1970. potvrdio krunu, a Zagallo postao prvi čovjek koji je osvajao svjetska prvenstva kao igrač i kao izbornik.

Pelé je bio kralj i možemo mu donekle oprostiti to što je cijeli život pristajao biti maneken raznih moćnika samo zato što je brazilskom narodu u najtežim trenucima donosio veliku radost. Mogao je ipak nešto reći. Imam dojam da bi u ono vrijeme Britanija i Amerika izvršile invaziju na Brazil da se Pelé dogodilo išta loše.

Pričam o filmu s Vladom: “Ali što je on mogao reći, nastradao bi?”; “A kako je Sócrates mogao, a zbog njega se ne bi baš cijeli svijet digao na noge?”.

Priča o Peléu je priča o nogometašu koji je po ukusu tupsona Zlatana, čovjeku koji je šutio i radio ono što najbolje zna. Danas je on djedica kojeg je istinski tužno vidjeti u kolicima. Sav apsurd i ironija ljudskog života sadržani su u tim prizorima.

U filmu se ne spominju dvojica igrača s ovih prostora koji se na neki način tiču Peléa. Čovjek koji je obilježio njegovu oproštajnu utakmicu na Maracani bio je iz Splita. Jure Jerković, koji je u toj utakmici ušao kao zamjena, zabio je spektakularni gol s nekih 30 metara od brazilskih vrata. Kraljev dres ipak je pripao Draganu Holceru. Jerković je majicu zamijenio s Rivelinom. Pored Peléa, jedna od zvijezda New York Cosmosa bio je Ćela Topić, legendarno Veležovo desno krilo, koji je tvrdio da su pobjede slavili uz Skalinadu Olivera Dragojevića.

Uz prizore Peléovih suza lako možemo zamisliti i melodiju i one stihove: “tu se penje, tu se pada, to je sudba, to je nada…”. Savršen soundtrack za odmotavanje uspomena.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.