Nije to bilo ništa neobično. I Velež je tada bio ozbiljna europska marka. Ekvivalent toj pobjedi bio bi da je ove sezone Velež iz Europa lige izbacio, recimo, Leicester. Tadašnji Derby bio je momčad koju je izgradio vjerojatno najveći engleski trener svih vremena, Brian Clough. Te sezone Clough je zbog nesporazuma s Derbyjevom upravom vodio Brighton & Hove Albion. Momčad je preuzeo još jedan iz plejade velikih škotskih nogometnih učitelja, Dave McKay. U sezoni 1974. na 1975. Derby je postao prvak, ali u Kupu UEFA nije mogao preko Veleža. Sezonu ranije, Velež nije mogao preko gol razlike pa je bio tek viceprvak ondašnje države.

Stari dobri Cloughy imao je dugačak jezik. U njegovu se slučaju to pokazalo kao najveća trenerska mana. Zbog pogrešne procjene i lajavosti otišao je iz Derbyja koji je trebao biti njegovo životno trenersko remek-djelo. Time su i on i Derby izgubili puno toga. Činjenica da je Clough u horoskopu bio lajavac išla je na ruku jednom drugom klubu. ali to te 1974. nitko nije mogao pretpostaviti. Radi otrovne jezičine Cloughu je u jednom televizijskom gegu javno prijetio čak i veliki Muhammad Ali. Bio je toliki lajavac da se čak i Šampion zabrinuo za svoju reputaciju najopakijeg svjetskog jezika.

Archie Gemmill se sigurno se i dan-danas sjeća te utakmice. Pitanje je samo može li se itko od nas sjetiti kako se pobjeđuje engleskog prvaka

Zbog takvog jezika, izravnosti i nezgodnog temperamenta koji se nije sviđao samoljubivim gazdama klubova i nogometnim funkcionarima, izgubila je i engleska reprezentacija. Clough je u zenitu svoje karijere postao “najbolji izbornik kojeg Engleska nikad nije imala”. A zbog arogancije, koja nije impresionirala upravu Ovnova, Clough nije vidio stadion Pod Bijelim Brijegom u zimu daleke 1974. Nije bio tu kada je Velež izbacio Derby iz Kupa UEFA ukupnim rezultatom 5-4.

Ni ja nisam bio tamo. Ali, pošto je nostalgija koju osjećam spram tog vremena stvarna, mogao bih vas mirne duše uvjeravati kako se svega toga sjećam kao da je bilo prekjučer. U životima nekih drugih ljudi s kojima je moje sjećanje povezano preko ljubavi prema igri. Ljubavi su to, kako navijači vole tvrditi, koje su vječne i spadaju u skupinu najopakijih nasljednih bolesti. Da, danas to zvuči kao bajka, ali golovima Bore Primorca, Vladimira Pecelja, Franje Vladića i Dušana Bajevića Velež je Pod Bijelim Brijegom pobijedio s 4-1. Ali onaj gol Kulje Vladića, koji je neobično volio igrati u Engleskoj, gol u gostima, na Baseball Groundu, u nespretnom porazu 3-1, bio je ključan za Veležov prolazak među osam najboljih ekipa tog natjecanja.

Ni Clough niti ja nismo tog dana bili na Baseball groundu. Nismo vidjeli Topićevu magiju niti iznenadno Vladićevo ukazanjeu kaznenom prostoru domaćeg tima. Nismo vidjeli kako Derby preokreće rezultat nakon dvije gotovo identične pogreške Veležove obrane. Znate te pogreške od kojih su sačinjeni mnogi mitski porazi, one koje se doimaju kao da su sišle s tvorničke trake. Greške koje u bunilu gledamo; otupjeloj se momčadi ponavlja jedna te ista situacija, igrači su je svjesni, ali kao da im neka viša sila ne dopušta da bilo što učine po tom pitanju. Srećom, obrana Ramsa svoju je kobnu grešku napravila prije nego je naše igrače svladala čuvena balkanska obamrlost. Kao i svaki pomalo lijeni mangup, Kulje je više volio iskoristiti tuđu grešku nego se sam pomučiti da stekne prednost. Tako je učinio i te blatne noći u Derbyshireu, u gradu na rijeci Derwent.

Svega se, eto, sjećam kristalno jasno, baš kao da sam prije sat vremena pogledao skraćenu snimku utakmice.

Ta bi mi utakmica ostala u još ljepšem sjećanju, svaka čast McKayu, da je Derby s klupe predvodio Clough. Svejedno, od svih utakmica koje nisam gledao najbolje se sjećam upravo te, odigrane na Bajevićev rođendan, 11. prosinca 1974., cijele četiri godine i osam dana prije nego što sam prvi put zaplakao u ljubljanskoj bolnici.

Pod Bijelim Brijegom gostovao je Derby County, ponajbolja momčad tadašnje Prve divizije engleskog nogometa. Na klupi Ramsa već drugu sezonu nije sjedio čuveni Brian Clough, ali na terenu je igrom upravljao čovjek koji povezuje njegovo nesuđeno remek-djelo i ono koje je ostvario svega par sezona poslije protuprirodnog bluda u kojemu je Clough umjesto momčadi iz industrijskog Midlandsa vodio tim iz južnog engleskog turističkog središta. A lijepo mu je dobri Peter Taylor govorio da oni nemaju što tražiti na jugu, jer naprosto ne razumiju taj mentalitet.

Da im ne odgovara južnjački mentalitet pokazalo se i te davne noći u Mostaru, u kojoj je Bajević svoj rođendan proslavio golom iz penala za konačnih 4-1 i putovanje među osam najboljih u Kupu UEFA. Clough, kako rekoh, nije vidio stadion Pod Bijelim Brijegom, ali je u Derbyju zaboravio svoju, što se kaže, produženu ruku na terenu. E, to je nešto što mi posebno budi nostalgiju.

Od Veleža je te noći, između ostalih, izgubio i Archie Gemmill.

Da nije bio profesionalni nogometaš mogao je, zbog odgovarajućeg izgleda, kandidirati za ulogu onog sipljivca iz Ko to tamo peva Slobodana Šijana, a kojeg je, zbog Gemmillove zauzetosti nogometom, glumio Boro Stjepanović. Kada se taj film pojavio u kinima, Gemmill je već igrao u Birmingham Cityju, ali tri sezone prije toga proveo je uz trenera koji mu je obilježio karijeru, Clougha.

Clough i Taylor stvorili su onovremenog europskog nogometnog giganta, Nottingham Forest. U tome im je na terenu obilato pomogao čovjek kojeg nisam gledao Pod Bijelim Brijegom u onoj istoj utakmici koju je propustio i Clough. Dakako, riječ je o Gemmillu, jednom od najdražih mi igrača koje nikada nisam gledao u realnom vremenu.

On se sigurno se i dan-danas sjeća utakmice u kojoj su ih neki južnjaci iz socijalističkog gradića bez puno muke izbacili iz Kupa UEFA. Pitanje je samo može li se itko od nas sjetiti kako se pobjeđuje engleskog prvaka. Gemmill sigurno pamti i Velež i Mostar. Kao što ih i ja pamtim, kao što pamtim partnerstvo Clougha i Taylora i čudo koje su napravili s Nottinghamom. Kao da je bilo danas kad smo golovima Primorca, Pecelja, Vladića i Bajevića pobjedili engleskog prvaka.