Uvijek sam znao da je bitno s koje i kakve pozicije se obraćam drugim ljudima. Između ostalog, kolumnu sam nazvao Teorijom ravne lopte upravo zato što sam bio svjestan da ću se obraćati ljudima iz neke pretpotopne pozicije. Uglavnom i pišem o stvarima koje su nekoj novoj publici potpuno strane, o kontekstu koji može razumjeti jako puno ljudi, ali to razumijevanje ima ograničenje; završava, naime, s određenim datumom rođenja.
Otkad znam za sebe — otkad sam, dakle, misleće biće — svijet je propao barem 10 puta. Uzimajući to u obzir, samog sam sebe iznenadio reakcijom na vijest o osnivanju Super lige. Moguće je da će većini vas to biti teško prihvatiti, ali nakon što sam pročitao tu vijest, imao sam dojam da sam konačno, nakon svih drugih najavljenih, doživio kraj svijeta kakav poznajem. Morao sam odspavati jako puno noći kako bih shvatio da je to još samo jedan u nizu od krajeva svijeta koje sam doživio. Ali nešto u meni se ne mijenja, uvijek isto reagiram na suštinski iste najavljene promjene.
Katkad mi se čini da se pobunom borim isključivo za samog sebe, a katkad sam uvjeren da i svi drugi ljudi u tom trenutku bivaju suočeni s krajem svijeta.
Fizika ima puno problema, ali po meni je najveći taj što se parametar vremena doživljava objektivno. Time se svakom od nas, na neki način, odriče pravo na naše subjektivno vrijeme, ono koje kao da nema veze ni s prostorom ni vremenom. A u sklopu jedne velike zabilježene povijesti dogodi se veliki broj naših malih povijesti; intimnih, životnih priča koje gube na značaju u odnosu na ono što se naziva objektivnim. Taj bih problem, u ovom slučaju, ostavio fizičarima. Ono što mene interesira jest to da se uspostavi kontinuitet koji će na koncu postati jedini dokaz naših uvjerenja i pozicija.
Ako ćemo uzeti američki sustav, onda ga hajmo uzeti cijelog i napraviti potpuni restart. U suprotnom samo pljačkate muzej koji je Europa pristala biti
Htio sam reći kako je jako bitno da od mene koji tvrdim da je lopta ravna imamo putanju do druge vrste floskule koja kaže da je lopta okrugla. Jednako tako je od ljudi koji su bili uvjereni da je Zemlja ravna ploča došlo do spoznaje da je Zemlja okrugla.
Kada postanem svjestan tih procesa, gubim volju pisati o tome da su Hajduk i Dinamo, recimo, nekada, ne tako davno, igrali i postojali u nekom drugom kontekstu. Dapače, većinu svojih uspjeha i identitetskih odrednica zaradili su u kontekstu o kojem se danas u Hrvatskoj nevoljko priča i piše.
Uzimajući u obzir sve to, pitam se svako malo imam li prava žaliti se na ideje poput Super lige jer već se dogodilo sve što nam je nekada bilo nezamislivo. Kada pišem o stvarima prije tog sloma navijačkih živaca, onda tek pokušavam staviti stvari u povijesni kontekst jer na koncu veličinu nam određuje kontinuitet. Zbog tog kontinuiteta si utvaram da je bitno i kako će u budućnosti izgledati elitno nogometno natjecanje u Europi. Ono što me zanima jest to hoće li svi superligaški klubovi krenuti od ‘nule’ ili će se i u tom novom natjecanju pozivati na tradiciju i povijest koja ih se više ne tiče.
U smislu vremena pitam se hoće li imati hrabrosti objaviti da krećemo od nulte točke u vremenu ili ćemo, pak, lažno prikazivati prošle uspjehe kao nešto što nas legitimira da se natječemo među najboljima i u budućnosti.
Nedavno je na ovom istom portalu spomenut paradoks košarkaške franšize Utah Jazz. Mormoni i jazz nemaju puno veze, priznat ćete. A dojma sam da sve što se događa u nogometu vodi k tome da bismo mogli uskoro gledati klubove s još većim paradoksom u nazivu, tipa — Liverpool Budapest. Ako niste primijetili, to se već dogodilo jer je Liverpool zbog pandemije domaću utakmicu u Europi igrao u Budimpešti.
Mogu prihvatiti progres; ali progres, ako ga već tako nazivamo, ne bi trebao biti toliko nasilan da itko osjeća ili primijeti promjenu. Zbog toga sam, zapravo, kolumnu i nazvao Teorija ravne lopte. Htio sam se ograditi od promjena koje se događaju na svakodnevnoj razini i pisati iz perspektive čovjeka kojemu se činilo da je kontekst u kojemu živi vječan.
Zna to biti bolno. U kontekstu povijesti period je kratak. Ali u kontekstu intimne, osobne povijesti put između Steaue kao europskog prvaka i činjenice da će se za isti trofej uskoro boriti Manchester City i Chelsea je jako dugačak. Ne znam mogu li to pripisati sljepilu vlastite generacije ili naprosto lijenosti tih istih ljudi, ali opet imam potrebu naglasiti jednu stvar — ako želimo potvrditi vlastitu bitnost, onda se moramo pozivati na kontinuitet. Sve do objave o osnivanju Super lige vjerovao sam da između tih davnih godina i skorašnjeg finala postoji poveznica, titula ide od kluba do kluba pa nema veze što je netko ispao već u pretkolu.
U tom smislu nemam nikakav zaključak, ali mi je važno podijeliti s drugima činjenicu da se pitam — je li to uopće više isti sport? Naprosto, u svjetlu novih događaja osjećam se kao ravnozemljaš uvjeren da priča o progresu time što pokušava drugima obratiti pozornost na kontekst kojeg se olako odriču.
To me je danima mučilo, ali sam shvatio da to tako mora i da ja tako hoću sve do trenutka u kojemu će netko biti pošten, izbrojati do tri i reći da povijest počinje — sada! Inače, nemojte mi prikazivati dio nečega kao cjelinu. Ako ćemo uzeti američki sustav, onda ga hajmo uzeti cijelog i napraviti potpuni restart. U suprotnom samo pljačkate muzej koji je Europa pristala biti.
A pritom nisam siguran tko ste vi, tko sam ja i zašto je tome tako.
