Bio je kraj ljeta. A možda je bio i početak jeseni. Pojma nemam. Znam da smo večer proveli u stanu. Žena i ja sjedili smo i gledali večernji program na jednoj komercijalnoj televizijskoj postaji. Reklame su trajale poput redateljske verzije Apokalipse danas. Ne sjećam se razloga, ali nismo koristili opciju premotavanja. Nastavili smo gledati reklame jednakom nezainteresiranošću kakvom smo gledali tupavu romantičnu komediju koja je bila na programu.

Nakon ljeta koje smo proveli kako-tako normalno, čekali smo neizvjesnu jesen. Kao i bilo tko drugi, mogli smo samo nagađati da se čovječanstvo naučilo ponašati u društvu nevidljivog susjeda koji je nekoliko mjeseci ranije promijenio živote. Reklame su trajale beskrajno dugo i nakon nekog vremena počeo sam zapažati jednu pravilnost. Automobili u reklamama auto industrije redom su vozili kroz potpuno puste gradove. Zgrade, pločnici, kolovozi, prometna signalizacija, sve je bilo potpuno sterilno. Tako sam u djetinjstvu zamišljao gradove budućnosti. Uostalom, tako su bili predstavljani u distopijskim filmovima iz 1980-ih. Razlika je bila u sterilnosti, danas je sve bilo poput zubarskog pribora, a takva su bila i nasmijana lica presretnih ljudi za volanom reklamiranih automobila.

Razmišljao sam koliko je zapravo moguće da smo prošle godine sterilizirali svijet. Ako i jesmo, to bi nas ubuduće moglo učiniti podložnijim zarazama. Koža dlanova nam se istanjila, pitao sam se hoće li biti moguće uopće pisati takvim rukama. Pitao sam se hoće li biti potrebe za pisanjem o sterilnom svijetu u kojemu jedni druge ne srećemo uživo.

Svijet oko nas je duboko tužan prizor. Onaj na ekranima je zastrašujući. Zato se osjećam kao da mi je netko poderao loptu

Iako pod posebnim mjerama, odlazio sam u kazalište, rjeđe na piće s prijateljima, a nogometne utakmice najčešće sam gledao potpuno sam iz udobnosti vlastite fotelje. Stadioni su i dalje bili prazni, rezervni igrači su bili distancirani, većinom pod maskama, dok su jedino sami egzekutori, treneri i igrači na teren izlazili onako kako smo to ranije naviknuti.

Kako je vrijeme odmicalo, sve mi se teže bilo koncentrirati na utakmice koje ne prati spontani huk tribina. Ali virus je ponovno počeo izmicati kontroli, pa i dalje nisam odustajao. Mi smo bića rituala i za naš svijet je užasno bitno da ih održavamo bez obzira na uvjete. Ti su uvjeti učinili da se neke stvari promjene unutar samih rituala.

Prošle smo jeseni mogli svjedočiti nekim istinski iznenađujućim rezultatima. Stalno se vraćam na onaj šokantni Liverpoolov poraz koji je doživio od Aston Ville. Iz Lige prvaka već nakon grupne faze netragom su nestali neki dojučerašnji favoriti. Lopta se kotrljala europskim travnjacima, a virus sve većim brojem svjetskih respiratornih putova. Svijet je počeo poprimati boju nalik onoj iz automobilskih reklama, makar nije ni približno sterilan. Ulice su postajale puste, ali lica koja sam sretao bila su pod maskama ili su djelovala zabrinuto i nepovjerljivo. Mijenjanjem odluka o tome kako bismo se trebalo ponašati ljudi koji nas vode kroz pandemiju počeli su gubiti naše povjerenje i to je bio razlog da se svjetla nad ulicama naših pustih gradova priguše za još jednu nijansu.

Pred kraj godine je postalo izgledno da se nećemo tako skoro vraćati starim navikama. Rituali našeg svijeta su ugroženi. Nogomet, pisao sam o tome već na ovom mjestu, bez stvarne publike na tribinama ravan je igranju nogometa igraćom konzolom. Kao što je šetnja predblagdanskim ulicama na kojima nema ljudi ravna simulaciji šetnje postapokaliptičnim prizorima.

Jedne smo večeri izašli u šetnju centrom Zagreba. Nismo si mogli objasniti kome svjetlucaju svi oni ukrasi nad ulicama i parkovima. Jedino objašnjenje je potreba da stvari izgledaju onako kako smo naviknuti u određeno doba godine. I ta večernja šetnja je bila naš ritual, ali ulični ukrasi nisu uspjeli dočarati onaj ugođaj kakav u to doba godine osjećaju i najveći cinici. Ukrašene ulice bez ljudi nemaju smisla, njihova funkcija je nedokučiva. Nadam se zato da je barem ukrasima blagdanski ugođaj bio potpun kada smo prolazili ispod njih. Oni su nas samo podsjetili na sve što nam nedostaje i plašili nas da bi ubuduće moglo biti još takvih stvari.

Naši su rituali socijalni. Bez drugih ljudi besmisleni su. Možemo mi koliko hoćemo ukrašavati ispražnjen svijet, ali to nije čak ni pokazivanje prkosa. Te nas je večeri sve to više podsjećalo na preuranjeno podizanje spomen-ploče našem starom svijetu.

Planet se zatim zatresao i svjetlo se zatamnjelo za nekoliko nijansi. Božica Gea kao da nas je htjela upozoriti da se ne radujemo unaprijed jer ćemo tek ove godine morati živjeti s posljedicama prošle. Virus ćemo možda staviti pod kontrolu, ali tek tada će se u pravoj veličini pred nama pokazati posljedice godine u kojoj su ulice bile prazne. Nećemo odmah vratiti povjerenje u bliske fizičke susrete. Ako se i vratimo na stara mjesta kako bismo izvodili stare rituale, bit će to pod drugim uvjetima s bitno drugačijim intenzitetom.

Da živimo stvaranje jedne bitno drugačije stvarnosti upozorili su nas i događaji koji su se odigrali u samom središtu bivše nam realnosti — u Sjedinjenim Američkim državama.

U prošloj smo godini svi potpuno izgubili povjerenje u zajedničke institucije. Ostali smo, eto, na samom pragu ove godine i bez središta bivše nam stvarnosti. I zbog toga ona neće biti ista, jer slijedi proces uspostave novog središta. Nama koji živimo na njezinu rubu to se može učiniti nevažnim, ali i mi ćemo biti dijelom tih procesa. Možda ćemo biti tek na drugom polu, onako kako su ljudi ovdje sami pokušali nadomjestiti sustav dok su ga u Americi pokušavali nasilno razobličiti. Kakva će stvarnost biti uistinu ovisi o tome koji će od tih dvaju polova u nama prevladati.

Dok pišem ovo osjećam se jednako kao što sam se osjećao u virusom zaraženom dijelu prošle godine. Osjećao sam se onako kako se osjeća dijete kojemu zlobni susjed novu kožnu loptu vrati u rezancima. Ali sredstvo za igru lako ćemo nadomjestiti. Mene plaši što se događa s terenom na kojemu se igra. Čeka li nas prije nego što sam to mogao zamisliti moje laičko predviđanje da ćemo baš svim ritualima upravljati sjedeći pred zaslonima?

O tome sam razmišljao dok sam proteklih dana šetao pustim mostarskim ulicama. Uvjeti u kojima se igrao nogomet prošle sezone mnoge su podsjetili na grassroots situacije, one u kakvima igraju i samoorganizirana djeca. Mučio sam se takvim stvarima dok sam hodao pored kutaka u kojima smo u djetinjstvu znali igrati nogomet. Njih je bilo posvuda. Doslovno gdje god bismo, bez opasnosti da nas udari automobil, mogli postaviti četiri kamena i zaigrati.

Oprema nam je bila šarolika. Igralo se u tenisicama i u cipelama. Gumenu loptu nabijale su i bose noge, pa i stopala u čarapama. Netko je nosio traperice, netko bermude ili šorc. Ja sam na povratku iz škole znao igrati i u hlačama ‘na peglu’ u kojima sam djelovao kao minijaturna verzija naših gordih djedova koji su kuću napuštali isključivo u jeftinim, ali besprijekorno čistim i ispeglanim konfekcijskim odijelima. Igrali smo na travnjacima, na betonu ili asfaltu, zemlji i pijesku. Praznik bi bio kad su iza škola betonska igrališta s pravim golovima bila prazna. Onamo bismo odlazili u donekle ujednačenoj opremi.

Dok smo odrastali, nismo primijetili kako na onim našim dječjim Anfieldima i Maracanama iz godine u godinu nogomet igra sve manje djece. Danas su igrališta mog djetinjstva pusta ili prenamijenjena u kakvu udžericu i parking. Godinama nisam vidio djecu da igraju nogomet na ulici.

Nestao je cijeli jedan lijepi svijet!, vajkamo se. Malo je uopće komunalnih igrališta pa očevi djeci zakupljuju termine ili se prvim nogometnim koracima uče u školama nogometa. Već od prvih utakmica i treninga imaju pravu opremu i tenisice i kopačke namijenjene za igranje nogometa i ništa drugo. Kada bih naišao na scenu kako današnji klinci igraju nogomet na nekom igralištu od umjetne trave, činilo mi se da više pažnje posvećuju oponašanju svojih idola pri radovanju ili prigovaranju suigračima.

Šetao sam preko mosta ispod kojeg se nalazila Mala Copacabana na kojoj smo igrali ljeti, vraćajući se kući s kožom punom kupinovog trnja. Sjetio sam se da je meni tada bio san da imam pravu nogometnu opremu. Ali nju sam dobio tek kada sam počeo trenirati, i to od kluba. Bila me uhvatila nostalgija pa sam se pretvorio u čangrizavog starca, ali današnjoj djeci su njihovi očevi ostvarili san naših generacija — jednostavni san o posjedovanju opreme, udaranju prave lopte na pravom terenu.

Svejedno, nisam bio sretan zbog toga. Jer su nas ovdje, na mjesto s kojeg pišem, i doveli snovi o hiperprodukciji apsolutno svakog predmeta koji poželimo. Na neki način ovdje smo zbog onoga što smo sanjali u djetinjstvu. To što mjesto i nije baš neko nije razlog da današnjoj djeci oduzimamo ono što smo u njihovu uzrastu i sami željeli. Naš svijet je nestao i nastat će novi, ali ja ne vidim put koji vodi igdje drugdje do pred zaslone telefona, laptopa i pametnih televizora.

Čini se da sam uspio ustanoviti problem. Ni sada, kao ni u nedavnoj večernjoj šetnji, nisam vidio rješenje. Ono što sam vidio činilo mi se kao nerazmrsiv problem. Imam i inače problem za svako moguće rješenje, ali bilo bi predugo da to tumačim ovdje. Tribine stadiona, improvizirana igrališta, riječne plažice, mala gradska dvorišta i druga mjesta našeg dječaštva su odavno prazna. Prazni su i naši uredi i ulice. Svijet oko nas je duboko tužan prizor. Onaj na ekranima je zastrašujući. Zato se osjećam kao da mi je netko poderao loptu.

Kao zlobni susjed koji vam podere loptu, makar je samo dotaknula njegov cvjetnjak. Takav netko određuje pravila igre. Mi smo mu asistirali i ne znajući za to, jer nismo obratili pažnju dok smo preko svojih klinaca pokušavali ostvariti naše snove pukom formom. Možda bi ipak bilo bolje da su se učila suštini na nekom malom ‘wembleyju’. Kad su već s tribina izbačeni ljudi i rekreativna igrališta zjape prazna, ja sam donekle izbacio nogomet iz nogometne kolumne.

U nekom dokumentarcu, jedan od dražih mi filozofa današnjice, Johnny Rotten, s čašom piva sjedi u pubu i obraća se kameri.

“Zabranili su pušenje u pubovima! Sljedeće što će zabraniti bit će pivo!”