S takvim imenom nije mogao drugo nego biti najbolji. Dapače, morao je biti najbolji ako nije htio da mu vlastito ime postane rugalica. S takvim imenom nije mogao nego zaintrigirati dječake nekih novih generacija i raspaliti im maštu koja se počne dovijati koliko li je morao biti dobar čovjek koji se preziva Best. Zbog njegovog imena često si tražio od rahmetli daidže i pokojnog oca da ti pričaju kakav je igrač bio George Best.
— Bio je bolji od Guze i Fitilja zajedno!
Nakon tih daidžinih riječi zinuo si nijemo i glupo kao riba jer nisi mogao vjerovati da je netko mogao biti bolji i od Semira Tuce i Seje Kajtaza skupa. U tom trenutku njih su dvojica za tebe bili nedostižna nogometna božanstva, igrači kojima nitko na svijetu nije ravan.
Eh, sad, sastaviš njihove kvalitete, pripišeš ih jednoj osobi i onda pokušaš zamisliti da je netko bolji od tog zbroja… Neumitno ostaneš u nevjerici, i to takvoj da ona sigurno ostavi dugoročne posljedice na razvoj tvoje mašte pa joj se ni u tvojim 40-ima ne nazire kraj.
George Best nikad ne bi pristao igrati pred praznim tribinama
A sve je krenulo od običnog imena i neobičnog prezimena, to je sve što te je ponukalo da se zainteresiraš za igrača za kojeg si jedva znao kako izgleda po rijetkim fotografijama izrezanim iz tiska, do kojih si mogao doći isključivo zahvaljujući darežljivosti nekih pasioniranih kolekcionara nogometnih časopisa i svega drugog vezanog uz najvažniju sporednu stvar na svijetu. Internet onodobne dječurlije bila je njihova osobna mašta. Zamišljao si kako mora biti moćan osjećaj da se prezivaš Best. Pogotovo nakon što postigneš neki fenomenalan gol i proslavljaš ga ispred prepune tribine. Pokušao si čak i zamisliti te golove. Snimke nisu postojale, a sve da si ih i imao, teško bi ih reproducirao jer su u ono vrijeme tek rijetki imali osobni videorekorder.
Zahvaljujući daidžinoj kolekciji gramofonskih ploča prilično redovito si slušao vokalno instrumentalni sastav The Beatles. Obožavao si njihove razigrane vesele i kratke glazbene brojeve. Neke su ti njihove ploče, pak, djelovale sablasno ,pa si ih izbjegavao. Zbog nevještog rukovanja pločama i gramofonom najviše si preslušavao kolekciju jednostavno nazvanu The Best, a koju je specijalno za tebe, kako ne bi uništavao daidžine vinile, na kazetu snimio njegov prijatelj, nažalost i on odavno među pokojnicima, kojeg si zvao po nadimku Deba.
— On ti je bio peti Bitls!
Očeve riječi su te zapanjile. Taj ne samo da je bio najbolji nogometaš nego je bio i dijelom najboljeg r’n’r banda ikad! Pa da, s onakvom frizurom komotno je mogao mahati glavom lijevo-desno i dovoditi, pored prepunih tribina, i gomilu djevojčica u kolektivni delirij. Dotad si u televizijskom programu nekoliko puta vidio snimak nastupa banda The Beatles, ali uvijek bi ih izbrojao tek četvoricu.
— Zvali su ga tako jer je bio popularan kao oni.
Tim riječima otac je pojašnjavao zašto je tvrdio da je George Best peti član momčadi zvane The Fab Four.
Bio je kratkonog i krivonog, ali, kako znamo, nogomet je jedini sport u kojemu možeš postati vrhunski igrač i ostvariti velike uspjehe bez obzira na neke tjelesne ‘nedostatke’. Dapače, u nogometu oni znaju biti prednost — poput Garrinchine kraće noge, zbog koje njegovi čuvari nikako nisu mogli dokučiti u koju će stranu krenuti njegov dribling. Sula Rebac je imao jednu iskrivljenu ruku zbog koje, jednako kao u Garrinchinu slučaju, čuvari nisu bili kadri shvatiti u kojem će pravcu krenuti. Maradonina stopala su imala neprirodnu sposobnost rotacije i zbog toga je praktički mogao loptu okretati oko vlastitog stopala cijelih 360 stupnjeva. Ono što mu se moglo pripisati kao hendikep predstavljalo je prednost u igri. Puno je takvih primjera u povijesti nogometa.
George Best ne spada među njih, ali ti je njegova figura djelovala nekako čudno s onim kratkim i krivim nogama. Taj si dojam mogućno dobivao zbog tadašnjeg dizajna opreme koju je nosio. Svejedno, obrni-okreni, dok si bio dječak, mogao si tek maštati kako je igrao Best — a morao je, nije bilo druge nego s takvim prezimenom biti najbolji; iako, kada pitaš starije, one koji su se nagledali nogometnih velikana u svojim životima, da nabroje pet najboljih igrača svih vremena, nikad ne spomenu Besta. Sukladno navijačkim sklonostima među pet najboljih netko ubaci i Dragoslava Šekularca, netko Kulju Vladića ili Hamića Mujića, treći Bajdu Vukasa, neutralni i nazovi-objektivni Joška Skoblara, ali baš nitko ne spomene čovjeka koji se prezivao Najbolji. A nomen est omen.
Kasnije shvaćaš koliko je stara latinska izreka točna u slučaju velikog Georgea Besta. Kako se obrušavao na protivničke obrane, tako se, tijekom i nakon prerano završene karijere, strovaljivao u životnu propast. Naprosto, nije imao izbora (kao da ijedan život završi drugačije nego strovaljivanjem dva metra pod zemlju) jer ime mu je bilo znamen. Bio je najbolji nogometaš, najveća zvijezda među estradnjacima, najveći pijanac među pijancima, najbolji ljubavnik, najveći rasipnik, mogao je što god zamisli, a sve si je to omogućio na terenu — pa čak i kredit da mu se prelazi preko svega što se običnom smrtniku zamjera, makar je i odležao nešto sitno u zatvorima, ali ipak ne onoliko koliko je kasnije odležao u bolnicama.
Rodio se s velikim božjim darom i najvećom manom naroda kojemu je pripadao. Bio je previše strastven, pa je nogomet igrao dok mu je srce gorjelo za loptom. S istom je strašću kasnije pio i trošio novac. Kako rekoh, nije ni imao puno izbora. Ta od rođenja je bio Best. Nije morao čak ni svirati da bi postao peta ‘Buba’. Tako to ide kod najboljih. Lijepo je Johan Cruyff rekao: to što on ima je jedinstveno, ne možeš nikoga naučiti tome.
Neki si dan shvatio kako ti je sve manje napeto gledati utakmice koje se odigravaju u trening uvjetima. Gledaš smjenu generacija, novi budući rekorderi i popravljači statistika najavljuju svoje doba, ali nema tu uzbuđenja, nema onog huka, bujice, strasti koja sve to čini životnim.
Čini se ipak kako akterima cijelog sportskog nazovi-spektakla ta ružna ogoljenost nimalo ne smeta. Oni kao da ne primjećuju svu sporednost svojih napora. Nogomet, naime, jest najvažnija sporedna stvar na svijetu upravo iz razloga što je najvažnija stvar na svijetu — život. Bez života na tribinama događanja na travnjaku uistinu djeluju sporedno.
Best je zasigurno bio svjestan toga. Zato je bio najbolji u životu. Išao je do kraja, jer nema se u životu kuda nego do kraja. Kada si rođen najbolji, onda stoički odživiš svoju sudbinu. Tako to radiš kad si Best. Sve mora biti strast, ludost, apsurd, životnost u svoj punini mora biti prisutna u svakom trenutku. Zabavljaš se, igraš, kockaš dok se razbolijevaš pred očima svijeta. Ako nema strasti, onda napuštaš teren, kačiš kopačke o klin. Ako nas ne pokreću strast i ljubav prema životu, igra nije ništa drugo nego proizvodnja, a proizvodnja je težak rad i muka.
George Best nikad ne bi pristao igrati pred praznim tribinama. U to je danas uvjeren onaj davnašnji dječak. Statistika, trofeji i svjedoci govore u korist drugih velikana, rasprava o tome tko je najbolji ikad trajat će dok traje vrijeme, a proizvedeni rekorderi će proizvoditi rekorde iz generacije u generaciju jer su opsjednuti time; njih ne zanima publika, pitajboga s kim se oni natječu i u ime čega.
Nije to ni bitno; oni će, jadni strojevi, sve morati postizati na terenu, ali samo je on bio rođen Best.
