HEP logo generalni partner Telesporta

Teorija ravne lopte

Sedam, magični broj

O igranju lopte i sedmicama, posebno jednoj Veležovoj

Davno, u vrijeme prvobitne nogometne zajednice, kada su ljudi još uvijek naivno vjerovali u to da je Zemlja okrugla, broj koji je igrač nosio na dresu označavao je njegovu poziciju na terenu. Takav je, naime, red vladao u to smiješno i naivno doba prije kraja budućnosti na čije postojanje ljude danas podsjeća još samo ime kluba iz Podgorice.

Informacije nisu bile dostupne kao danas, ali već po broju na dresu, i ako mu nisi znao ime, mogao si pretpostaviti tko je najbolji igrač u momčadi. Najmaštovitiji, tehnički najbolje potkovan igrač u čijim nogama lopta pripovijeda, pjeva i izmišlja viceve obično je nosio dres s brojem 10.

Uostalom, koliko god ta rasprava bila besmislena, najbolji igrač svih vremena u većini slučajeva traži se između dvojice igrača koji su na dresu nosili broj 10. Pele i Diego Maradona konkurenciju su zadnjih godina dobili u još jednoj desetki. Ona je znak posebnosti na leđima Buhe, Lionela Messija. Neki se zaklinju u Zinedinea Zidanea, neki pak u Ronaldinha. A sve njih povezuje isti broj na klupskoj i reprezentativnoj opremi. Desetku se i danas spominje u vapajima za pravim fantazistom i koristi u istom starom kontekstu. Kada se priča o kreativcu, često će novinari i nogometni poslenici reći kako momčad treba “pravu desetku”. Još jedino taj broj sjeća na vremena kada su brojevi značili i ugled u momčadi i poziciju na terenu.

Ali baš kao što je rasprava o tome tko je najbolji igrač svih vremena besmislena, tako je, barem u mom slučaju, i priča o magičnom broju dresa uvjetovana spletom maglovitih sjećanja i emocija koje uz te uspomene vežem.

Činilo mi se da je Kajtaz svaki put uslišio želje tribina. Opkoračio bi loptu i počeo je valjati sve dok čuvar ne bi uletio u prazno ili se ukopao kao da je hipnotiziran

U navijačkoj mitologiji nekih svjetskih klubova različiti se brojevi smatraju svetinjom koje su dostojni isključivo najbolji igrači momčadi koju podržavaju. Sedmica koju je nosio King Kenny svetinja je Liverpoolovim navijačima, pa čak i onima koji se Dalglisha sjećaju samo kao jednog od neuspješnih trenera koji nije uspio prebrisati dugogodišnje frustracije prije nego što je iz Njemačke na Anfield stigao trenerski karizmatik i nogometni prorok Jürgen Klopp. Ista je stvar sa sedmicom koju je ispod podignute kragne na leđima nosio Eric Cantona u doba kada se o Old Trafordu još nije govorilo kao o Teatru snova. Tu je sedmicu naslijedila druga klupska ikona, David Beckham, od njega ju je preuzeo Cristiano Ronaldo, a nakon Dalglisha vjerojatno je tek Luis Suarez bio dostojan kraljevske sedmice s Merseysidea.

Za navijače nije dovoljno da igrač koji će ponijeti “sveti dres” njihova kluba ima izvanredan set nogometnih vještina. Taj igrač mora imati karakter koji oslikava duh kluba. Njegova pojava i ponašanje trebaju predstavljati najromantičnije predstave navijača o njihovu klubu i zajednici koju taj klub predstavlja. On je time spona između uvijek slavne klupske prošlosti i sadašnjosti. Ujedno je i garant budućnosti koja, osim u Podgorici, eto, postoji i u navijačkoj mitologiji. Osoba je to koja će predati baklju novim naraštajima čiji je zadatak predstavljati duh grada iz kojeg potječu. On mora zrcaliti ljude s tribina, biti personifikacija načina na koji oni vide sami sebe i na koji ih njihov klub treba predstavljati pred očima svijeta.

Dinamovi kroničari, koliko sam primijetio, uvijek pokušavaju u nekom nadarenom klincu pronaći igrača koji će zavrijediti nadimak Plavi 9. Puno je vrhunskih centarfora prošlo kroz zagrebački klub, ali devetka je u mitologiji kluba s Maksimira legendarna posebno zbog Slavena Zambate, Dražana Jerkovića i Cice Kranjčara. Kao nogometnom zaljubljeniku koji sa strane promatra događanja u Dinamu, čini mi se da je posljednji igrač koji je imao šansu biti istinski Plavi 9 bio Andrej Kramarić.

Nema taj epitet, zapravo, veze s mjestom rođenja. Jerković i Zambata su rođenjem bili Dalmatinci, ali malo je igrača koji su poput njih u povijesti zagrebačkog kluba bilo personifikacija slike koju dinamovci imaju o sebi samima. Čudno je to ipak, trebali bi se zamisliti današnji navijači dvaju najvećih hrvatskih klubova nad činjenicom da je po mnogima najbolji Hajdukov igrač svih vremena rođeni Zagrepčanin, Bernard Bajdo Vukas. Tako je, na izvjestan način, duh najvećeg dalmatinskog kluba, između ostalih, stvarao jedan Purger, dok je duh zagrebačkog kluba protkan karakterima jednog Šibenčanina i jednog rođenog Sinjanina.

Pored broja 10 još jedino možda ta devetka ima isto značenje koje je imala i u vrijeme kada je broj dresa označavao dio terena koji pokriva igrač koji ga nosi. Statistika, ta znanstvena metodologija u službi pretvaranja sporta u bitnu gospodarsku granu, kaže da i danas pogotke najčešće postižu igrači s brojem 9 na leđima, centarfori. Iza njih najviše golova postižu “poslovođe”, igrači s brojem 10 na dresu.

U godini pred svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014., prvo veliko natjecanje na koje se plasirala reprezentacija Bosne i Hercegovine, radio sam na biografiji Ivice Osima. Desetljeće i koju godinu prije toga, prigodom obilježavanja 50 godina od osnivanja europske nogometne federacije, sve su UEFA-ine članice birale najbolje igrače u prošlom stoljeću, a samim tim i u povijesti nogometa u tim zemljama. Najboljim igračem BiH svih vremena proglašen je Safet Sušić. On je bio jedan od onih igrača koje je Osim favorizirao u vrijeme kada je kao izbornik predvodio reprezentaciju Jugoslavije. Iako na zalasku karijere, Pape je uživao puno Švabino povjerenje. Njega je dobrim dijelom opravdao igrama na Mundijalu u Italiji, ali za Osima Sušić nije bio najbolji igrač Bosne i Hercegovine svih vremena.

U razgovorima koje smo vodili više je puta naglašavao kako Bosna i Hercegovina nije imala boljeg igrača od, vjerojatno, najboljeg igrača u povijesti kluba za koji navijam otkad znam za nogomet, mostarskog Veleža. Riječ je o istinskoj ljudskoj i nogometnoj veličini, Muhamedu Mujiću zvanom Hamić.

Mujić je bio jedan od prvih jugoslavenskih reprezentativaca koji nije igrao za klubove tzv. Velike četvorke. Kao Veležov igrač postao je i prvi kapetan jugoslavenske reprezentacije koji je dolazio iz Bosne i Hercegovine. Predvodio je prvu veliku Veležovu generaciju, onu koja se izborila za ulazak u tadašnju prvu saveznu ligu u kojoj je klub i ostao do raspada bivše države. Mujić i njegovi tadašnji suigrači postali su oličenje mostarskog duha. Oni su stvorili ideju onog šarmantnog, duhovitog Veleža koji je igrom simulirao život na sunčanim mediteranskim ulicama. Način na koji su, “igrajući lopte“, varali suparnike prema kojima često nisu imali milosti neodoljivo je podsjećao na lucidan i često — spram predmeta, a pogotovo subjekta zajebancije — surov mostarski humor.

Da, u Mostaru se igralo lopte, to je izraz kojim bismo mogli imenovati stil Veležove igre.

Bilo je tu toliko igre i kenjčijanja* da su, u svojoj južnjačkoj nadmenosti, i najbolje generacije koje je Velež imao ponekad zaboravljale da je potrebno pobjeđivati ako se želi osvajati trofeje. To mogu potvrditi i navodne taktičke upute koje je jedan Mujićev kolega, za ovu priču bitniji i od Hamića samog, davao nekom novopridošlom igraču kojemu nije bilo jasno što točno treba raditi na terenu. Legenda kaže da je Sulejman Sula Rebac tom igraču rekao da, ako suparnik postigne tri gola, Velež mora postići četiri. Obje spomenute Veležove legende spadaju među one koji su svojim igrama i ponašanjem obilježile i povijest dvaju najvećih hrvatskih klubova.

*kenjčijanje — mostarizam, smišljanje i provođenje spački; dobronamjerno podvaljivanje s isključivim ciljem da se zabavimo na nečiji račun i smijemo zajedno s osobom koju smo, jel’, namagarčili

Mujić je i legenda zagrebačkog Dinama. Smatra ga se najboljim igračem iz Bosne i Hercegovine koji je nosio Dinamov dres. Poslovično borbenom Hajduku Rebac dao je notu boemštine sličnu onoj koju će sa sobom početkom 1980-ih iz Mostara u Split ponijeti i drugi belaj beg, Blaž Baka Slišković. Prema onome što mi je pokojni Duje Lucić rekao, Rebac je onodobnim navijačima Hajduka bio na srcu na jednak način na koji se drugoj generaciji hajdukovaca pod kožu uvukao Baka. Pričajući o njihovom doprinosu mitologiji i povijesti splitskog kluba, Duje ih je nazvao belaj begovima. Iz Hamićeve i Suline generacije jedan je igrač obilježio i povijesno razdoblje jednog od dvaju najvećih srpskih klubova. Riječ je o legendarnom vrataru Ivanu Ćurkoviću zvanom Ćure, koji je postao legenda beogradskog Partizana.

Gore navedene činjenice govore u prilog tezi da se s Mujićevom generacijom u Mostaru začelo nešto posebno, pristup nogometu koji će dati poseban šmek jugoslavenskoj nogometnoj kulturi. Ipak, kako bi Velež osvojio prvi veliki trofej u povijesti, na klupu Rođenih morala je sjesti Plava čigra, legendarni Miloš Milutinović. On je nekako uspio dodati potrebnu dozu profesionalnog pristupa izvrsnim igračima te Baku, Vahu, Tarambu, Dadu Matijevića i ostale naučiti kako se osvajaju trofeji.

Milutinović je nekako prirodno pripadao tom ambijentu. Mogao razumjeti Veležov pristup i duh. Sličan duh je i njega krasio kao igrača. To je bilo bitno da bi Mujićeve i Suline, tehnički perfektno obučene pulene pretvorio u kompaktnu natjecateljsku momčad. Naprosto je govorio njihovim jezikom, pa su ga razumjeli i slušali. U suprotnom, one 1981. Kup ne bi došao u Mostar, već bi prvi trofej u trenerskoj karijeri osvojio Osim sa svojim Željezničarom.

Mostarsko poimanje nogometa, moram to spomenuti kako bih dodatno potkrijepio tezu o posebnosti “lopte” kao nogometne filozofije, prenosilo se i na mali nogomet. Njega su Jugoslavenima predstavili mostarski hakleri odrasli, kao i većina Veležovih igrača, na čuvenom malonogometnom turniru Mahale. Pod imenom Mostarske kiše potapali su suparnike na tadašnjem neslužbenom prvenstvu države u malom nogometu, kultnoj Kutiji šibica. Oni nisu samo pobjeđivali; bilo im je bitno potezima oduševiti i zabaviti publiku, što su svojim vještinama i činili. I danas je živ poneki stariji malonogometni kibic koji s ushićenjem govori o toj prilično razbarušenoj skupini nogometnih uličara.

U Veležu nema institucije svetog broja dresa.

Enver Marić mi je s punom odgovornošću tvrdio da je Velež imao tehnički najobučenije igrače u bivšoj državi. Na tome se i zasnivala filozofija Sulejmana Repca, koji je svojim trenerskim radom stvorio taj posebni, mostarski stil nogometa. Kako bi lopta klizila po zemlji — od vratara, preko halfova i bekova prema polutkama i krilima, a od njih prema centarforima — kako bi se sve to odvijalo tečno i precizno, za suparnike neuhvatljivo, morao si imati igrače u čijim nogama lopta oživi i postane razdragani planet pun izvanzemaljskih oblika života koji plešu i zabavljaju se do iznemoglosti, kotrljajući se putanjama koje odrede nogometni čarobnjaci, tvorci nekih svjetova zabavnijih od ovog u kojemu igru zaboravljamo čim nam se razviju sekundarne spolne karakteristike.

Uostalom, kako su to radili mostarski čarobnjaci možete vidjeti, recimo, na snimci utakmice između Veleža, kojeg je s klupe predvodio baš rečeni Marić, i Crvene Zvezde u sezoni 1987./88. Pred odlazak na noge Borussiji Dortmund, na utakmicu Kupa UEFA, Veležova se momčad zagrijala tako što je buduće europske prvake u glavni grad vratila s paketom od pet primljenih pogodaka.

Često je tih sezona s tribina Bijelog brijega odzvanjala socrealistička navijačka pjesmica: pet komada, pet komada to je naša nada! To je bio magični broj u navijačkoj pjesmici, njihov mokri san, a zbog velikog broja istinskih čarobnjaka nogometne igre na svim mogućim pozicijama nijedan broj nije stekao status kultnog među navijačima.

Uostalom, valjalo je po svemu biti poseban pa su, recimo, poslovođe u Veležu često nosile dres s brojem osam. Kulje Vladić poznat još kao Kompjuter, Vladimir Skočajić Taramba, Blaž Baka Slišković trojica su među njima za koje vjerujem da su iz priča i navijačkih predanja poznati i mlađim generacijama zaljubljenika u povijest Igre.

Među, bit ću mostarski skroman, 10 najboljih vratara u povijesti bivše zemlje sigurno su dvojica iz Veleža. Spomenuo sam već imenima i Ćurkovića i Marića. Marić, vjerojatno, spada i među najbolje svjetske vratare u povijesti. Ali nema kluba kojemu je jedinica svetinja, osim možda Hajduka, zbog Vladimira Beare.

Čak je jedan čudesan, i za ono vrijeme prilično neobičan Veležov bek bio proglašen najboljim igračem jugoslavenske lige. Čovjek je kasnije postao i legenda Swansea Cityja, a riječ je o Džemalu Čorbi Hadžiabdiću. Čorba je u svakom smislu gradska i općejugoslavenska legenda, pa je završio i u pjesmi Kemala Montena Kod crvene trojke. Ali tko je još čuo za klub čijim je navijačima svetinja dres s brojem tri? Doduše, za Velež takvo što ne bi bilo neobično niti neopravdano, jer je taj dres kasnije dužio i Goran Goca Jurić koji je, na svoju nesreću, na onu spomenutu utakmicu došao s pogrešnim klubom. Baš od te 1987. postao je igrač Crvene Zvezde.

Tu je utakmicu igrao i čovjek zbog kojeg je sedmica za mene postala onaj magični broj što je još uvijek, bez obzira na silne digresije, tema ovog teksta. Igrač zbog kojeg ću u svakoj momčadi uvijek prvo obratiti pozornost na ljude koji na teren izlaze u dresu s brojem 7 nosio je nadimak Fitilj. Njegovo ime je bilo Sead Kajtaz. Specijalitet mu je bio dribling među navijačima poznat kao “biciklo”. U njegovim nogama lopta bi se razmnožila, pa se činilo kao da se pred suparničkim bekovima okreću kotači bicikla radosno se pokoravajući kružnim pokretima Kajtazovih stopala. Zbog te je iluzije mnogi bek startao na nepostojeću loptu dok bi Kajtaz s onom jedinom pravom otišao uputiti centaršut kojeg bi Predrag Peđa Jurić pospremio u protivničku mrežu.

Kao i do mnogih drugih fascinacija, i do ove moje je došlo pukom igrom slučaja.

Prvu utakmicu u životu na koju sam otišao gledao sam sa “Stajanja” — istočne, ‘navijačke’ tribine stadiona Pod Bijelim brijegom. Starija raja me podignula na ogradu s koje sam s divljenjem promatrao sve oko sebe. Od navijačkog huka od kojeg je vibrirao beton dobio sam blagu vrtoglavicu. Sve je izgledalo kao radosni crveni san u kojemu se poput čamca malo prema sjeveru, malo prema jugu, naginjao zeleni travnjak. Nikada ništa istinitije zeleno od tog travnjaka ni prije ni kasnije nisam vidio. Taj osnovni kontrast između crvene i zelene koji je dominirao prizorom pojačavao je dubinu i nestvarnost obje boje.

Onda se s razglasa začuo glas stadionskog spikera koji me vratio u budno stanje. Dok je najavljivao utakmicu, igrači su izlazili na teren. Ne mogu se sjetiti tko je te nedjelje gostovao u Mostaru niti mogu pitati svjedoke, jer ljudi koji su me vodili na tu utakmicu odavno nisu među živima. Mene je ionako isključivo zanimao Velež. Vršnjaci s kojima sam se u to vrijeme družio još nisu odlazili na utakmice, pa mi je bilo posebno važno upamtiti detalje vezane uz našu momčad kako bih se sutra mogao hvalisati pred rajom.

U prvom poluvremenu Velež je napadao na sjeverni gol. To je značilo da se i mi prebacujemo što bliže suparničkom golu. Takav je bio običaj, uvijek bismo utakmicu gledali s pozicije koja je bliža suparničkom golu kako bismo, iz što je moguće veće blizine, pratili završnice Veležovih akcija. Tih nas godina suparnici nisu zanimali. Pet komada je bila naša nada. Dušan Bajević je s klupe predvodio novu generaciju mostarskih nogometnih spadala. Čak sam i ja, makar tek dijete, mogao osjetiti vjeru cijelog grada da je konačno došlo vrijeme da Velež po prvi put uzme šampionsku titulu.

Stajao sam na ogradi sjevernog dijela istočne tribine. Od travnjaka me je dijelila tek atletska staza. Na prvoj utakmici koju sam pratio uživo, igrač koji mi je bio najbliže i čiju sam igru mogao pratiti do najsitnijih detalja na leđima je nosio broj 7. Bio sam opčinjen njegovim driblinzima za koje mi danas nije nikako jasno kako su mu prolazili.

Naučili su me da broj 7 na dresu imaju igrači koji igraju desno krilo. Tadašnje desno krilo zvalo se, kako već rekoh, Sead Kajtaz. Već na toj prvoj utakmici ozario bih se svaki put kada bi netko od navijača prema njemu povikao: “hajmo, Sejo, biciklo, biciklo!”. Činilo mi se da je Kajtaz svaki put uslišio želje tribina. Opkoračio bi loptu i počeo je valjati među nogama sve dok njegov čuvar ne bi uletio u prazan prostor koji bi ostao iza njega ili se ukopao kao da je hipnotiziran kotrljanjem lopte među Kajtazovim stopalima. Ta ista utakmica bila je razlog što mi je jedan od omiljenih igrača postao i čovjek koji je Kajtazu čuvao leđa. Bio je to mlađi Čorbin brat Mili Hadžiabdić, koji je kasnije postao Hajdukov igrač.

Već nakon te prve ‘žive’ utakmice bio sam čvrsto riješen. Ako ikada budem trenirao i igrao nogomet, jedina dva broja koja ću pristati nositi na dresu bit će dvica i sedmica. Dešnjak sam i pokrivat ću desni bok. U Veležu, dakako. Ali moj se dječji san nikada nije ostvario. Treniranje nogometa sam batalio kada je počeo rat. Velež nije bio aktivan i samim tim za mene je treniranje nogometa postalo potpuno besmisleno. Na utakmicama koje sam, kao kadet i junior, odigrao za klubove nižeg ranga nosio sam broj 7. Svega u dva ili tri navrata trener me stavio na poziciju desnog beka. Tada bih na sebe navukao dres s brojem 2.

U zadnjoj utakmici koju sam na velikom terenu odigrao za neki klub sve je otišlo k vragu. Trener me stavio na poziciju centralnog veznog i dodijelio mi dres s brojem 4. Moja Radobolja je izgubila od Bjelopoljca dva prema jedan. Gol je za Radobolju je postigao Arnel Stupac, koji je kasnije postao Veležov igrač: ugurao je u gol jednu loptu koju sam napamet ispucao što dalje od svog područja djelovanja. Poslije utakmice sam na stopalima imao ogromne žuljeve i već dok sam izuvao kopačke u ustima mi se dimila cigareta. S Kuglom Đukićem sam dogovarao da idemo na pivo.

Bez obzira na tu osobnu, stereotipnu gubitničku priču i dalje sam, kako vidite, fasciniran igrom i prvim senzacijama koje je u meni izazvala. Još uvijek u svakoj momčadi prvo obraćam pozornost na igrače koji nose broj 7. Danas to zvuči nekako suludo. Poštivati kult nekog broja. Teško da će takvi više nastajati. To je stvar daleke prošlosti u kojoj je, kolaju takve priče, planet bio okrugao. Zamislite kultni nogometni dres s brojem 99. Johan Cruijff je u ono vrijeme bio neka druga priča. On je bio dupla sedmica. Njegova četrnaestica je mogla postati kultna jer i Ajax i Nizozemska su tada igrali taman tako da je djelovalo kako ih na terenu ima barem 14.

Prošlo je, bogami, i 35 godina otkako je 7 postao moj osobni magični broj. Bio sam valjda jedini klinac u Mostaru kojemu je Kajtaz bio draži igrač od Semira Tuce. Nisam mario što su mi prijatelji govorili da nemam pojma. Uostalom, meni su od legendarnog Guze bili draži Mili Toza Hadžabdić i Vladimir Dada Matijević, kapetan momčadi zbog koje kada govorim ili pišem o trčanju za loptom koristim pridjeve kao što su magično, čarobno ili majstorski. Zbog njih se i u svojim 40-ima još uvijek, barem na trenutke, osjećam kao dijete i poput djeteta se oduševljavam, radujem i rastužujem.

Teško da u životu treba raditi išta drugo osim igrati se. Tome treba težiti. Granicu treba povući tamo gdje prestaje igra i zahtijevati da se pravo na igru proglasi elementarnim ljudskim pravom. Dok se igraju, ljudi prave nepodopštine. Kada odrastu, uozbilje se i, osobito ako sami sebe shvate ozbiljno, čim dobiju prigodu prave velika, odrasla, nepopravljiva sranja.

Uz Neretvu, koja me naučila da se može živjeti bez vremena, za stvaranje i održavanje magije djetinjstva u mom životu posredno je odgovoran čovjek koji je kao igrač i trener izgradio Veležov stil i filozofiju igre. On je u sve te igrače i trenere usadio specifični odnos prema igri, jer odnos prema nogometu je odnos prema životu. Način na koji klub igra predstavlja način na koji živi sredina koju predstavlja. Tako je bilo u ono pretpotopno vrijeme. Velež je odražavao bistri i veseli duh Mostaraca. Umnogome je tako i danas. Velež igra tvrdo, pobjeđuje teško i kao da se stalno traži. Baš kao što ljudi u Mostaru žive. Znao je vrlo dobro da stvari stoje upravo tako onaj stari nogometni mangup i kozer, koji je nogometnu filozofiju i sustav gradio prema modelu bezbrižnog i obješenjačkog života na jugu. Zbog njega je Veležova sedmica posebna i mnogim drugim ljudima.

Naime, i Sulejman Sula Rebac igrao je na poziciji desnog krila. I on je na dresu nosio magični broj. Sedam. Upravo ste potrošili toliko sati na čitanje ove pripovijesti.