Ali ljepota nije sama sebi svrha. Friedenreich je dribling izmislio iz nužde. Morao je, naime, pronaći način kako da izbjegne batine na terenu jer je njegova tamna put posebno budila nasilne porive suparničkih igrača. Zbog toga bi se s loptom u nogama oslobađao njih, a usput sačuvao zube i kosti na mjestima kojima pripadaju. Kada kažemo da se Friedenreich driblingom oslobađao, onda mirne duše možemo reći da je dribling zapravo bijeg u slobodu. Najbanalniji primjer nam poručuje da je sloboda, između ostalog, ono što osjetimo neposredno nakon što izbjegnemo potencijalnu ugrozu. Ali kuda to s loptom u nogama nastavlja trčati slobodan čovjek? Nije li sloboda cilj ili je možda tek sredstvo?

Postoji mnoštvo filozofskih definicija slobode, ali svaka je od njih određena neki specifičnim okvirom — dakle, ograničena je. Može li onda nešto uvjetovano, a definicije su uvijek nečim uvjetovane, uopće biti razmatrano kao slobodno? Liberalni mislilac John Rawls, recimo, shvaća da je sloboda djelovanje izborom između različitih alternativa. Prema tome, slobodni smo odbaciti Rawlsovu definiciju slobode u korist neke druge što bi opet potvrdilo definiciju koju odbacujemo.

Nema, zapravo, ničeg slobodnog u slobodnom udarcu

Često sam pribjegavao maštanju različitih scenarija vlastitog života. Bio sam dječak i najčešće sam maštao o velikoj nogometnoj karijeri. Jedna od stvari u kojoj sam u tim maštarijama bio najbolji bilo je izvođenje slobodnih udaraca. Postizao sam u mislima golove iz nemogućih pozicija, putanja lopte je kršila zakone fizike. Lopta je zaobilazila svaku prepreku i sretna završavala u mreži, a ja sam poput čovjeka koji se osjeća slobodnim nakon obavljenog posla sumanuto trčao prema tribinama koje su se ugibale od slavlja.

Već na prvim utakmicama koje sam gledao Pod Bijelim brijegom shvatio sam da publika naročito cijeni i lijepima naziva golove postignute iz slobodnog udarca. Precizan i snažan šut se smatrao jednim od vrhunaca tehničkog umijeća. Zbog toga sam u maštarijama, u uvjetima ograničene tjelesne slobode kada bi me roditelji otjerali na spavanje, postigao nebrojeno mnogo golova iz slobodnih udaraca.

Prateći kasnije sportske preglede i gledajući prijenose utakmica uvidio sam da u pravilu slobodne udarce uvijek izvode najbolji igrači momčadi. To je za mene imalo savršenog smisla.

Prvi gol iz slobodnjaka kojeg sam vidio uživo postigao je Semir Tuce, poznat po razornom i preciznom udarcu. Normalno je onda što je u Dinamu slobodne udarce izvodio Marko Mlinarić, a za Juventus i Francusku Michel Platini. Ali uzalud svima njima sve, jer ja sam u životu uživo vidio pogodak koji je iz slobodnjaka postigao Blaž Slišković. O tom sam potezu napisao i jedan od svojih prvih tekstova za Telesport.

Lijepo je to radio Platini, djelovalo je kao da jedva dodiruje loptu. Svejedno, bio je igrač kojeg nikada nisam volio jer je u njegovoj pojavi bilo nečega što je kod mene izazivalo nelagodu kakvu bih osjećao kada sam morao dotaknuti nešto sklisko i ljigavo. Godinama poslije pokazalo se da me dječji instinkt nije varao. Bilo je to kada je Platini zabio životni autogol i iz redova nogometnih velikana prešao u redove najvećih svjetskih ljigavaca u povijesti.

Kao pojava više mi je imponirao, recimo, Zico — iako u toj brazilskoj momčadi nitko u mojim očima nije bio ni blizu Socratesa. Njegova pojava zračila je nečim plemenitim. I dijete poput mene bi iz prve vidjelo da je zbog nečega potpuno drugačiji od drugih. Socratesa, recimo, nema na silnim rang listama najboljih izvođača slobodnih udaraca u povijesti, dok su i Zico i Platini uvršteni na gotovo svaku od njih. A recite vi meni, tko vama izgleda kao čovjek koji zna više o slobodi, koji uopće razmišlja o jednoj od najvećih ideja u povijesti čovječanstva?

Nema, zapravo, ničeg slobodnog u slobodnom udarcu.

Lopta mora stajati na određenom mjestu. Živi zid se nalazi na točno određenoj udaljenosti od nje. A vi kao izvođač imate tri opcije. Izbor između njih je sloboda, rekao bi Rawls. Možete uputiti direktan udarac na gol, centaršut ili dodati loptu najbližem suigraču. Osim toga, ne možete se skriti među suigrače i protivnike.

U svakoj drugoj situaciji gledamo gdje se nalazi lopta, jedino kod izvođenja slobodnjaka gledamo u čovjeka koji se sprema izvesti udarac. Svjesni da su sve oči uprte u vas i opterećeni time teško da se osjećate slobodno. Tako dolazi do paradoksalne situacije da ti igrači, koji su zbog svoje tehnike srasli s loptom i žele je imati u posjedu što dulje, žude za onim trenutkom koji uslijedi nakon što upute udarac. Tek tada se osjete slobodnima.

Ako lopta završi u mreži, taj se osjećaj pretvara u kolektivnu razularenost koju također možemo smatrati slobodom. A tim pogotkom ste metaforički pokorili suparnika, što nas može navesti na zaključak ne može postojati trenutak u kojemu se svi ljudi osjećaju slobodnima. Kolektivni osjećaj slobode, kao i onaj osobni, uvijek je tako ostvaren na štetu nekog drugog. Tako su postavljeni svi ljudski zakoni i pravila od pamtivijeka.

Nitko još, barem nisam čuo za takav slučaj, zbog pritiska uoči izvođenja slobodnjaka ili zato što žali suparnika nije izabrao četvrtu opciju, poslao sve u materinu i izašao s terena. Nogomet je ionako samo igra. Zato se i igrač koji promaši gol iz slobodnog udarca hvata za glavu zbog propuštene prigode, iako se upravo oslobodio tereta od milijun kilograma pogleda i očekivanja. Svi žele biti heroji. Takvi ljudi ne osjećaju pritisak ni u bezizlaznim situacijama. Znaju da će ubrzo uslijediti onaj osjećaj ushićenja kakav se u nama probudi, kako rekoh, kada izbjegnemo potencijalno opasnu i nelagodnu situaciju.

Igra bi trebala biti sloboda. Bez osjećaja odgovornosti prema novcu. A svjedoci smo toga da se igrači osjećaju slobodno tek kada obave težak svakodnevni posao. Pobjednici su malo slobodniji od poraženih, kao što su i neki ljudi jednakiji od drugih. Slobodom možemo zvati različite segmente igre, samu igru možemo nazvati slobodom, jedino ono što u okviru igre nazivamo slobodnim nikako ne možemo tako zvati. Osim ako slobodom ne smatramo okvir u kojemu nas nitko ne ometa. U tom slučaju je i udarac slobodan.

Tko je najveći među onima koji su najbolje izvodili slobodne udarce? Tko ima pravo da odlučuje o tome i tko ima pravo da mu ne daje za pravo kada sastavi rang listu na kojoj nema Bake Sliškovića i Roberta Prosinečkog, kao što nema ni Piksija Stojkovića ili Miralema Pjanića? Jedini s ovih prostora koji se nalazi na svim rang listama najboljih izvođača slobodnjaka u povijesti je Siniša Mihajlović.

‘Objektivne’ rang liste vode se statistikom, ali ako je jedino slobodno kod slobodnjaka onaj osjećaj koji dolazi nakon što je slobodni udarac izveden, onda statistika ne bi trebala biti mjerilo. Ne možemo, jebiga, izmjeriti koliku je ekstazu izazvao pojedini gol iz slobodnog udarca, ne možemo dokučiti koliko je važan bio za izvođača i navijače u nekom trenutku, a upravo je taj nemjerljivi i iracionalni dio nogometne igre po meni najbitniji jer želimo da nas igra i golovi raspamete do nevjerice.

Zato gunđam na ekipu koja utakmice prati na teletekstu zadubljena u listić iz kladionice. Posve zaboravljamo da je nogomet ono što se događa kada se lopta kreće po terenu, da je ono što se može dogoditi važnije od onoga što se dogodilo. Draž je u iščekivanju i napetosti. A igrači na terenu i oni kojih još uvijek nema na tribinama čekaju trenutak olakšanja, trenutak oslobođenja koji uslijedi nakon što su izbjegnute prepreke. Ne smijemo iz naših života kao nebitno isključiti ono iracionalno i nemjerljivo. Isključili bismo time iz života mogućnost igre i maštu.

A želim i dalje biti slobodan da na osnovu jednog viđenog slobodnog udarca istog trenutka zaključim kako je Baka najbolji izvođač slobodnih udaraca ikad. Nikada se više u životu nisam tako zaprepastio i to je ono što me i dalje drži u istom uvjerenju. Zbog takvih stvari tvrdim da nas objektivni pokazatelji ne smiju isključiti iz rasprave o budućnosti nogometa. Ako su oni s listićima ili oni koji žele vidjeti samo zadnjih 15 minuta utakmice jedini koji su bitni za budućnost nogometa, onda bih samo zamolio da se iz nogometa izbaci dribling — da ima što manje praznog hoda, onih za statistiku nevidljivih i nebitnih stvari, a kod demode ljubitelja igre izazivaju ushit koji, kako znamo, nije nikakvo platežno sredstvo niti ima kakvu drugu uporabnu vrijednost.

Možda bismo nešto o nogometu mogli naučiti kad bismo pitali Arthura Friedenreicha kuda on to trči s loptom kad se driblingom već oslobodio pogibelji? Bježi li i dalje od nečega ili pak hrli nečemu drugom?

A možda je jedino to ono što nije važno u cijeloj ovoj priči. Možda nema poruke i smisla, nema konačne, objektivne istine. Zašto bi je moralo biti kada smo toliko smiješna bića da sudbinski važnim smatramo trčanje za predmetom koji šutnemo nakon što se za izborimo njega. Možda je bitna samo igra. Riječima ili loptom, svejedno.