U to sam vrijeme i počeo ići Pod Bijeli brijeg. Bili su to dani velike radosti jer su Sead Kajtaz, Semir Tuce i Predrag Jurić na terenu često odigravali nešto što bi u govornoj formi bio vic koji je u stanju razveseliti i nasmijati i najvećeg mostarskog čiraša. U to davno, danas se čini mitsko vrijeme, u Mostaru nije bilo slobodnog prostora na kojemu se nije igrao nogomet. Koljena su nam stalno bila zguljena.

Samo ispod mog sokaka imali smo tri improvizirana terena. Jedan je bio u dvorištu Higijenskog zavoda, gdje su golove predstavljali s jedne strane dva visoka bora, a s druge dvije agave. Svega pet metara dalje, na jednoj zemljanoj čistini koju smo zvali Džamija, bio je drugi teren gdje smo vratnice obilježavali kamenjem. Preko puta Titove ulice, desetak metara dalje, na Šolinoj bašti golovi su bili metalna vrata garaža. Najegzotičniji teren bio je od sitnog pijeska tik uz plažu Pijesak nadomak Carinskog mosta. Tu se u ljetnim danima igralo bosih nogu i u kupaćim gaćicama, dva na dva, bez faula, s mogućnošću da, ako izgubiš ravnotežu, završiš u drači od divljih kupina. Tek sam kasnije shvatio da su Veležovi igrači svoje vještine vjerojatno razvili zahvaljujući igranju na tako malim improviziranim površinama.

Volim i danas vjerovati da postoji u tom klubu ono što je on usadio u mene, neki duh otpora, bunt, želja da se bude drugačiji, pravedniji, da se ne izdaje ono što je bilo

Nekad mi se čini da se sjećam svakog svog dobrog poteza s tih terena. A opet, nemoguće je znati. U meni je ostao upisan samo ushit koji bih osjetio kad bih na terenu napravio nešto dobro. Sjećam se, recimo, ushita koji sam doživio kad je, ako mi je vjerovati, lopta koja se odbila o moje čelo završila između dviju agava; i duplih pasova zbog kojih smo Nedim i ja uskoro počeli završavati u spomenutim kupinama i kako smo ipak nastavljali igrati dok su se, nakon što bismo postigli dva gola, ekipe preko puta nas smjenjivale jedna za drugom.

Znam i kako Almir, Arma i ja čitavih mjesec dana nismo dopustili niti jednoj sarajevskoj ekipi da nas pobjedi na malom terenu u Hrasnom, gdje smo u to doba živjeli nekakvim studentskim životom. Bilo je to, što se kaže, “na živce”, jer smo sebi, tada u Sarajevu, bili Velež — pa jebiga, bili smo toliko koncentrirani da branimo čast grada da nam nitko nije mogao ništa, iako nitko od nas nije neki veliki majstor. A i sve ono ranije, pa i kad sam igrao mali nogomet u Zagrebu i Splitu, i dok sam trčao vojvođanskim terenima, svugdje, baš svugdje i u svakom trenutku, svaki dodir, svaka uspješna akcija, dodavanje, šut, sve što bih tada osjetio… Kad bi mi se pred očima ukazale tribine, bile su crvene. Da, sve je to, ponavljam, svugdje i uvijek bilo zbog Veleža.

Nismo dosanjali titulu onda kad se to činilo izvjesnim, ali sam svejedno jedino Hajdukovim navijačima dopuštao da pričamo o nogometu na ravne časti. Oni ostali, iz one negdašnje Velike četvorke, pričali su, bajali, podjebavali, ali na to bih samo rekao: nije nas partija osnivala kad je došla na vlast, nego kad je to bilo zajebano! I volim i danas vjerovati da postoji u tom klubu ono što je on usadio u mene, neki duh otpora, bunt, želja da se bude drugačiji, pravedniji, da se ne izdaje ono što je bilo i da se sanja ono što ima doći. Jer igra i život su san, a u tom snu smo svi povezani ovako kako sam ja danas povezan s onim mladićima koji su prije stotinu godina izašli na jednu mostarsku livadu i prvi put pred oči svijeta stali kao Radničko športsko društvo Velež.

Velež je danas stotinu godina mlad i sretna mu ta mladost. I ona koja je bila i ona koja će tek doći.