Na koncu zime prvi sam put na djelu vidio Blaža Baku Sliškovića, a Mundijal koji se igrao u Meksiku tog ljeta predstavio mi je lika od čije se pojave u mom životu mjeri sve vezano uz osobni doživljaj te igre. Između te čudesne zime i ljeta na jednom sam dječjem rođendanu bio predstavljen i Dušanu Bajeviću, osobi pred kojom sam instinktivno stao u vojnički stav mirno i nijemo slušao prorokovanja starijih kako ću i ja jednog dana igrati u Veležu ali da, prije svega, moram dobro učiti i slušati majku.

Sve u svemu, jasno vam je kako je to godina od koje počinje moje ‘pouzdano’ sjećanje. Prije toga pamtim prvi gol koji sam vidio na televiziji. Bio je to neki otpadak kojeg je u mrežu gurnuo Michel Platini, i to tako traljavo da je lopta tek prešla crtu a da nije ni dodirnula mrežu. Sjećam se i kako Harald Toni Schumacher leti prema Patricku Battistonu i posprema ga na travnjak.

Malo je onih koji uopće razumiju kakvim je visinama hodao El Diego i koliko je bolan bio njegov pad

Meksičko ljeto te daleke 1986. isti je taj Schumacher zapamtio kao toliko vrelo da je trava na stadionu Azteca izgledala kao “spaljeno govno”. Takvim mi ga je opisao i Ivica Osim, koji je utakmice na Mundijalu pratio s tribina s obzirom na to da se njegova i naša momčad nije uopće plasirala na Svjetsko prvenstvo.

Iz tog razloga bio sam slobodan izabrati momčad koju ću podržavati kao svoju. Dilema i unaprijed stvorenih očekivanja nisam imao i bilo je lako odlučiti čim sam prvi put na djelu vidio malenog Argentinca koji je po svemu osim po frizuri bio neobično nalik na omiljenog mi strip junaka iz tog doba, vjernog pratitelja duha sa sjekirom, Chica. Chica sam volio jer me nasmijavao do suza, a Maradonu zato što su me njegovi potezi ostavljali bez daha. Taj dežmekasti čupavi lik lebdio je nad terenom i izgledao toliko superioran i samopouzdan da mi je inače prilično tvrda argentinska momčad odmah prirasla uz dječje srce, kao da se radi o nekakvoj urođenoj srčanoj mani.

Za razliku od svojih vršnjaka, ja sam tog ljeta imao privilegij sudjelovati u tipičnim birtijskim raspravama oko utakmica koje su bile na programu prethodnog dana. Stariji posjetitelji kavane su prepričavali viđeno uz meku lozu i pivo, a ja uz Mirindu i ražnjiće kojima bih bio počašćen svakodnevno, ali tek pošto naizust nabrojim kompletnu momčad, recimo, tada izrazito snažne Belgije.

Najdraže mi je od svega bilo što sam tijekom tog prvenstva najčešće imao prigodu diktirati kompletni tim Argentine, koji je i tada, kao i danas, izgledao kao izabrana vrsta zatvora San Quentin. Tako su i igrali, kao džeparoši i sjecikese jer su uzimali sve što bi im suparnik ponudio. Svaka je njihova pobjeda djelovala kao oteta. Oni utakmice nisu dobivali; otimali su ih jer su imali gard autsajdera, a takva im je bila i strategija. Čak je i on, Diego Maradona, neviđeno superioran talentom, “Božjom“ rukom izdžepario Engleze i time potvrdio taj razbojnički karakter vlastite momčadi — momčadi koja se te godine pobjedom nad Njemačkom okitila naslovom Svjetskog prvaka drugi put u svojoj povijesti.

Već tada mi je bila čudna ljudska sklonost da se genijima, iznimno talentiranima i uspješnima opraštaju svakojake nepodopštine kao što je Diegu bio oprošten taj nimalo sportski i džentlmenski potez kojim se, eto, on, nogometaš, osvetio cijeloj Engleskoj za Falklandski rat. Ta nečuvena budalaština, koju je sklon i dan-današnji ponavljati kad god se povede priča o Božjoj ruci, Maradoni dugo nije uzimana za zlo.

On je ipak El Pibe d’ Oro, nebeski poklon svijetu, nogometni genij koji je put ka vrhu krčio svim mogućim sredstvima.

Kasnije sam, u literaturi pogotovu, našao puno priča sličnih onoj El Pibeovoj. Njegov život je klasična priča o padu genija i sklonosti ljudi da nekog uzdižu u nebesa kako bi ga naknadno provlačili kroz blato najnižih ljudskih pobuda. Maradona i danas zna lupetati svakojake nesuvislosti, ali svaka njegov dramatična gesta, svaka njegova priglupa izjava danas se doživljavaju kao potezi redikula željnog pažnje. Nekada bi njegovo preklapanje ruku preko prsa bilo doživljeno kao ukazivanje astečkog božanstva; danas se taj prizor, pak, doživljava kao ludilo obične narkomančine vrijedne tek podsmijeha. Za negdašnjeg idola svijet nema nimalo empatije.

Njegove ljudske mane nekad nisu bile prepreka da ga se smatra božanstvom. Ali svijet kao da je jedva čekao da ga provuče kroz pakleni tar zluradosti, jer ljudi ne vole kada se netko izdiže iznad prosjeka, bez obzira na to koliku im radost donosio svojim talentom. A malo je onih koji uopće razumiju kakvim je visinama hodao El Diego i koliko je bolan bio njegov pad.

Taj danas smiješni čovječuljak za mene će ipak ostati najveći ikad i moje uspomene kalendarski će se mjeriti od trenutka kada sam prvi put vidio njegovu pojavu na travnjaku. Diego za mene ostaje najveći upravo zbog svojih ljudskih slabosti i usporedba s današnjim robotima, ljudima bez svojstava, u mom srcu i umu nikada nije bila niti će biti moguća. Njegova životna priča zapisana u biografiji Zovem se El Diego jedna je od onih suvremenih hamletovskih storija koja govori o tome tko smo i kakvi smo kao vrsta te kako se odnosimo jedni spram drugih.

Danas onim kratkim razmakom između Šipada i Tepe lebdim u sjećanjima poput El Diega dok pretrčava kompletnu englesku obranu. Svaki spomen Diega Armanda Maradone vraća mirise djetinjstva, vonj na hercegovačkoj vrelini raspuknutog prezrelog voća s mostarske Tepe i miris ražnjića koje mi na tanjuru iz kuhinje Ribarnice donosi pokojna baka ponosna na unuka sveznalicu.