U beogradskom NIN-u, informativnom tjedniku, 29. 5. 1992. godine u jednoj kratkoj ispovijesti Ivica Osim je, tada već duboko razočaran čovjek, još jednom dijagnosticirao naše najveće boljke, kojih se, ako ćemo pravo, do danas nismo oslobodili, jer kod nas ni rat ništa ne rješava.
“I moralo je tako biti kad smo godinama bili najpametniji, sve smo najbolje znali: i fiziku i biologiju i hemiju. Najbolji smo fudbal igrali, bili najljepša nacija i najbolji ljubavnici, a u školama smo učili kako smo nepobjedivi i kako nam niko ništa ne može…”
Švabo je dvaput odbio klupu Real Madrida. U razgovoru koji smo vodili nije bio raspoložen pričati o tome: “Bilo je, ali kao da nije ni bilo, nema smisla pričati o nečemu što nije bilo”, odgovorio je na moje pitanje o interesu Real Madrida za njegove usluge. “Čim nisam bio, znači da me nisu tražili. Pretjeruju ljudi, može svako reći da ga je Real tražio… “
Sredinom devedesetih njegov dolazak u Real zagovarali su tada neki od najbitnijih igrača Real Madrida, svi odreda bivši Švabini igrači: Peđa Mijatović, Robert Jarni i Davor Šuker. Okolišao je i na koncu nisam dobio previše detalja o njegovu nerealiziranom angažmanu za Real. No, u intervjuu koji je dao Marjanu Mijailoviću iskreno se osvrnuo na tu epizodu svog života. Bio je krajnje prostodušan, bez imalo srama priznao je što ga je točno mučilo oko odlaska u Real Madrid.
Bio je svjetionik i putokaz u mračnim vremenima, dokaz da se isplati ostati čovjek i kada se cijeli tvoj svijet pretvara u običan zvjerinjak
“Iskreno rečeno, boj’o sam se, nisam znao šta ću tamo. Da me neko tad pit’o što ideš? Ipak je to dobra stvar, čast je to, samo lud čovjek može odbit’. Jednostavno sam sebe pit’o a šta ću sad tamo. Toliko je velikih imena, toliko je velik klub da se moraš pitat’, ako si malo korektan, šta ću, šta ću ja sad govorit’, šta ja znam, Butragueñu ili Sanchezu ili Hierru ili drugim igračima, šta treba da rade. Onda sam se raspitiv’o kako to igraju, šta rade, kakvi su momci, sasvim normalno. A onda, pošteno govoreći, prep’o sam se više tih obaveza nekakvih, tog nastupa, jer nije lako nepripremljen otić’. Lako je reći da. Kad imaš priliku za tako nešto, onda je lako reći jah, da, hoću. Ali pitaš sam sebe — zašto?”
Malo je ljudi koji će uspjeti u jednom takvom trenutku, pred jednim takvim izazovom ukrotiti vlastitu sujetu i pohlepu, koja čuči u svakom od nas. Švabo je svoju trenersku veličinu volio dokazivati na drugačiji način, zaobilaznim putem, radeći, isprva, daleko od reflektorskog svjetla i velikih pozornica. Švabo je učitelj i on je volio podučavati.
xx
Ovi kratki ulomci iz Osimove biografije koju potpisujem, naslovljene Utakmice života, donekle ilustriraju kakav je čovjek do jučer živio među nama.
Čovjek koji je mogao zatomiti taštinu u trenucima kad ga u svoje redove zove Real Madrid. Sasuti ljudima istinu u lice u vremenima kada je istina prva žrtva manipulacije masama mogu isključivo hrabri i časni ljudi. Zato su se pred njim sklanjali i likovi poput poslovično bahatog Milorada Dodika; nitko ne zna o čemu su razgovarali, ali nakon kratkog sastanka Osima i Dodika nogometni su funkcionari iz Republike Srpske prestali blokirati rad Nogometnog saveza BiH. Osim je tada, 2011., bio predsjednik komiteta za normalizaciju pri Savezu.
Dok je svojevrsni krizni stožer vodio Savez, stvari su bile konačno posložene kako treba i to je na koncu rezultiralo jedinim dosadašnjim plasmanom nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine na neko veliko natjecanje. Nakon svjetskog prvenstva u Brazilu opet je sve pošlo naopako. Reprezentativni trendovi su isključivo silazni. A Osim je dokazao da se stvari, ukoliko postoji dobra volja i nešto znanja, mogu posložiti za tili čas. Zato mi je, valjda, i za političke odnose u BiH rekao: “Mali, da oni hoće, sve se ovo sredi za pet minuta!”.
No, odavno ljudi ovdje ne uče od najboljih i onih koji znaju kako. A da se i s minimumom resursa može napraviti puno pokazao je vodeći s klupe Sturm iz Graza kada je tijekom 1990 od mediokritetske provincijske momčadi stvorio sudionika Lige prvaka. Tada je, umjesto da vodi Real, izabrao od temelja graditi mali Sturm. To mu nije ni dodalo niti oduzelo išta od njegove veličine. Zbog svega što je radio i govorio do zadnjeg je dana ostao podsjetnik na vrijeme kada su među nama hodali divovi. S njim nije otišao tek svjedok epohe jer on je bio epoha.
Ivica Osim je uvijek bio primjer, nipošto običan nogometni trener. Bio je svjetionik i putokaz u mračnim vremenima, dokaz da se isplati ostati čovjek i kada se cijeli tvoj svijet pretvara u običan zvjerinjak. Takvi su uvijek bili rijetki i sve se rjeđe proizvode.
Zbogom, Švabo, Straussu s Grbavice, učitelju!
