Teorija ravne lopte

Život i njegova sjena

Sličice iz karijere velikog Muhameda Mujića

Priča o bilo čijem životu nikada nije potpuna i rijetko kad je preslika svakodnevice. Poput krpež prekrivača od iskidanih trenutaka šije se šarena cjelina dovoljna, po mogućnosti, da prekrije našu radoznalost i potrebu za sjećanjem na neki neobično važan život. Taj se život većim dijelom, zapravo, odvio baš između i daleko od trenutaka za pamćenje, u onoj izostavljenoj običnoj, obiteljskoj svakodnevici, tamo gdje naši životi umnogome nalikuju jedni na druge. Trenuci od kojih šijemo priče o životima u biti govore malo, često ništa, o onome kako ih je pritajen u dnevnoj rutini proživljavao junak priče. Takve trenutke baš tamo proživljavamo bezbroj puta, gubimo se u sumaglici uspomena pomoću kojih nas drugi tumače, znajući o tim trenucima i ono što smo mi zaboravili, ali malo o tome kako smo ih proživjeli i kako ih iznova doživljavamo.

Dogodi se, nerijetko, da za tumače nas i naših života stanemo u jedan ili dva trenutka, koja tako za nas postanu ključna makar ih htjeli zaboraviti, makar željeli da se nikada nisu dogodili. Tako su u životu junaka naše današnje priče, recimo, baš dva trenutka dvaput u njegovu životu zatrubila povlačenje. Na osnovu tih i nekoliko drugih događaja možemo sastaviti mozaički krpež priče pa na osnovu nje tek pokušati proniknuti u ono što je naš junak nosio u srcu.

Jedno je sigurno, uvjerio sam se na raznim stranama — bez obzira na sve, a svega je bilo, ništa nije niti danas može zatamniti auru gospoštine Muhameda Mujića.

U samo jednom trenutku život se iz igre pretvori u užas. Napose, u trenutku se i gasi. Drugi i finalni put u životu Muhameda Mujića zvanog Hamić truba je zasvirala povlačenje nakon što je saznao vijest o smrti unuka. Mujić je obolio od rata na ulicama svog grada. A kud će rat nego na džentlmensko srce. Operiran je a, kažu, zadnja operacija na Mujićevu srcu trajala je cijelih sedam sati. Teško da je tako izmučeno srce moglo preživjeti smrt unuka. Godine 2016. tekla je 83. zima njegova života kada se 20. veljače povukao u vječnost.

Mujić je na godinu dana suspendiran od jugoslavenskog saveza. To je istina. Međutim, istina je i to da je Savez Mujića suspendirao na njegovo inzistiranje

Kada se udaljio od nogometa, prestao je davati izjave za javnost i uopće se povukao iz javnog života. Zbog toga su ga neki uvrijeđeni poslenici sedme sile označili kao čangrizavca, misleći valjda da nekome poput Mujića treba biti čast što se i poslije karijere neki novinari i javnost interesiraju za njega. A pričao mi je Ivica Osim kako je Hamić jednostavno smatrao da se čovjek koji se povukao sa svih nogometnih funkcija nema zašto oglašavati u javnosti.

Isti taj Osim neobično je cijenio Mujića. Nije malo onih koji Hamića smatraju najboljim igračem u povijesti Bosne i Hercegovine, ali je Osim zasigurno najveći nogometni autoritet među njima. Tvrdio je za Mujića da je bio daleko ispred svog vremena, čovjek koji je mogao s loptom što želi, a to potvrđuje i činjenica da je jedan od rijetkih nogometaša onog vremena koji je po potrebi igrao na svim pozicijama u navali i to jednako dobro.

Koliko je veliki igrač bio govori i njegova biografija na službenim stranicama zagrebačkog Dinama. Autori ovog kratkog biografskog članka Mujića smatraju najboljim bosanskohercegovačkim nogometašem koji je ikada zaigrao za Dinamo. A mnoge su Dinamove legende u Zagreb dolazile baš iz BiH, mnogi su od njih u klubu igrali dulje i ostavili dublji trag od Mujića ali njega se, eto, smatra najboljim među njima. Zvonimir Magdić Amigo u jednoj je crtici Mujića opisao kao velikog nogometnog umjetnika i nezaboravnog gospodina.

Upravo je protiv Dinama Mujić odigrao jednu od najboljih utakmica svoje karijere. Te je sezone, a govorimo od 1955./56., uz Todora Veselinovića i Tihomira Ognjanova bio najbolji strijelac lige. Bila je to Veležova druga najveća pobjeda u povijesti protiv Dinama — tada, doduše još uvijek prva. Pod Bijelim brijegom Dinamo je izgubio 6-1, a Hamić je postigao pet golova. Poslije utakmice je Dinamov vratar Vladimir Majerović tvrdio kako mu se u jednom trenutku pričinjavalo da prema njemu idu tri Mujića.

Vratar jednog drugog hrvatskog kluba skupa s Mujićem je bio koautor jednog od najbizarnijih pogodaka viđenih na nogometnim travnjacima bivše države. U 10. minuti utakmice između Veleža i Hajduka vratar splitskog kluba Radomir Vukčević ispucavao je loptu. Na 20-ak metara od njegovih vrata i prema njima okrenut leđima nalazio se Mujić. Vukčević je ispucao loptu nespretno, ali toliko snažno da se ova od Mujićeva potiljka, napravivši luk, odbila ravno u Hajdukovu mrežu. Mujić je prevezen u mostarsku bolnicu, a za pogodak je saznao tek kad mu se povratila svijest.

Knjiga pod nazivom Tri posjete egzotici Istoka objavljena je 1957. u nakladi mostarske Slobode. Autor, putopisac bio je Muhamed Mujić koji je u ovoj knjizi čitateljima dokumentarnim stilom ispripovijedao dogodovštine s turneja jugoslavenske reprezentativne momčadi. To je jedna od neobičnosti vezanih za nogometaša po kojemu se danas zove nogometna škola FK Veleža. U Veležu je bio autoritet i vlastitoj i generacijama koje su stasale poslije njega.

Njegov autoritet nije dolazio samo iz njegove vještine s loptom. Cijenili su ga kao izuzetno ugodnog, duhovitog i pametnog čovjeka kojeg su svi redom nazivali pravim gospodinom. A često se uz njega veže i ona paradoksalna floskula o intelektualcu u kopačkama.

Bio je prvi igrač izvan takozvane Velike četvorke koji je zaigrao za reprezentaciju. Osim toga bio je i prvi igrač iz Bosne i Hercegovine pozvan u državnu momčad. A tvrdnje o njegovu autoritetu dokazuje i činjenica da je dvije godine bio kapetan legendarnim igračima poput Vlatka Markovića, Dragoslava Šekularca, Milana Galića, Josipa Skoblara, Fahrudina Jusufija i drugih.

Upravo je s tim ljudima Mujić otputovao na svjetsko prvenstvo u Čile 1962. Ondje je prvi put u njegovom životu truba svirala povlačenje.

Povijest nogometnih mečeva između Sovjetskog saveza i Jugoslavije već je bila prilično burna. Prije utakmice prvog kola na Svjetskom prvenstvu u Čileu ove su dvije reprezentacije odigrale finale Olimpijskih igara u Melbourneu i finale Eura u Francuskoj. Sovjeti su oba puta bili bolji. U Arki u Čileu ponovno je Sovjetski savez odnio pobjedu, ali utakmicu je obilježio nespretni Mujićev start na Eduardu Dubinskom. Sovjetski reprezentativac napustio je teren na nosilima. Noga mu je bila slomljena, a Mujiću prvi put slomljeno srce. Sudbina se grubo našalila s čovjekom kojeg su smatrali oličenjem fair playa. Upravo je on otvorio festival grubosti koje su obilježile Mundijal u Čileu.

Teško mi je uopće napisati što se dogodilo s Eduardom Dubinskim. Njegova sudbina više je puta opisana u pričama o Mujiću nego o njemu o samom. Cijenim da je to nepravedno i prema jednom i prema drugom. Lom noge kojemu je kumovao Mujić bio je jedan od uzročnika sarkoma koji se razvio na slomljenoj kosti. Sedam godina poslije Mundijala u Čileu Dubinski je preminuo. Teško mi je zamisliti kako se Mujić osjećao nakon što je čuo tu vijest. U člancima dostupnim na internetu piše kako je Mujić na godinu dana suspendiran od jugoslavenskog saveza. To je istina. Međutim, istina je i to da je Savez Mujića suspendirao na njegovo insistiranje. Odluku da ta nesretna utakmica u Čileu bude njegova zadnja za reprezentaciju donio je sam Mujić.

Sveo sam jedan život pun ljepote i užasa na svega nekoliko priča. A nema nijednog od onih dana kakvih je u svakom životu najviše — običnih, mirnih dana provedenih u krugu obitelji. Stariji su mi govorili da je nakon prvenstva u Čileu neka tamna sjena naselila oči tog profinjenog nogometaša i čovjeka. Kao da ga je jedan trenutak potpuno promijenio. Ne možemo znati koliko je istine u tim nijansama. A sve su priče sastavljene od slojeva vremena i nijansirane manjom ili većom vještinom pripovjedača.

U ovoj priči dva su užasa prekidala Mujićevu životnu igru. Onaj drugi je to učinio zadnji put. Ne znam, nisam brojao koliko ih je bilo između ta dva koja sam ovdje, ne bez izvjesnog osjećanja stida, postavio kao graničnike. Teško mi je zamišljati čovjeka koji u jednom od takvih trenutaka nalazi svoj dom ispražnjen od uspomena. U opustošenom stanu nalazi tek dvije fotografije, jednu klupsku i jednu reprezentativnu. Sjećao se tih trenutaka, a sve ono drugo, koliko će se puta još sve to dogoditi?

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.