Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

350 dana autodestrukcije

Problem s hrvatskim rukometom

Imam ozbiljan problem s rukometom. Sad nakon što je Europsko prvenstvo gotovo, a srebrna medalja proslavljena, mogu to priznati.

Autodestrukcija obično percipiramo kao kolosalne životne greške koje prerastaju u tragedije epskih razmjera. A zapravo je autodestrukcija sastavni dio naše svakodnevice i sadržana je u malim stvarima, sitnicama i lošim navikama koje ponavljamo bez da smo ih potpuno svjesni. Jasno, događa se ponekad da autodestrukcija kod nekih ljudi preraste u ekstremne slučajeve, ali najčešće ostaje takva da je i ne prepoznajemo ili imamo već unaprijed spremljenu gomilu izgovora zašto to radimo.

Primjer autodestrukcije je hrvatski rukomet.

Volim taj sport. Ne mislim da je glup, bavio sam se njime veliki dio svog odrastanja, dijelom paralelno s nogometom, dijelom koncentriran baš na njega. Redovno pijem kavu s ljudima koji su u njemu na najvišoj razini, družim se s entuzijastima koji ulažu nevjerojatan napor u rad s djecom, imam kontakte s ljudima s kojima sam trenirao i koji su danas u reprezentaciji ili neposredno oko nje. Kvragu, relativno često idem i na utakmice, tako da postoji i emocionalna involviranost.

Otprilike 15 dana siječnja rukomet je bitan sport, a ostalih 350 dana godišnje se guši u vlastitoj autodestrukciji

Usprkos svemu tome, često se uhvatim kako sam tekst počeo raditi traljavo i da mi treba jako puno truda kako bih uhvatio pravu koncentraciju. Izravna posljedica je to da mi je za rukomet potrebno neusporedivo više vremena i truda nego obično.

To je, valjda, sasvim prirodna reakcija na okruženje koje jednostavno ne pruža kontinuirani izazov. Zahrđaš, jer površno je u hrvatskom rukometu u ogromnom dijelu slučajeva standard ponašanja. Zapravo, površno je u suštini jako puno, jer u rukometu ne funkcioniraju niti one najobičnije stvari koje bi se trebale podrazumijevati kao osnovne. Glupo je zamarati se detaljima jer traženje finesa ondje gdje ne postoje temelji ionako je tek varanje samog sebe.

Da bih to objasnio, dovoljno je pogledati domaću ligu.

PPD Zagreb i Nexe oslobođeni su gnjavaže igranja glavnog dijela sezone jer su veći dio sezone posvećeni igranju privatne SEHA lige. Odrade obaveze u regionu, pokupe novac koji je pripremio Gazprom kao sponzor i onda se uključe u završnicu sezone kako bi razigrali za trofeje, iako je i to tek formalnost čiji ishod ionako svi već znamo. Međutim, poanta nije u rezultatu nego u procesu i poruci koja se šalje time da Zagreb i Nexe godišnje igraju po 10 utakmica u domaćem prvenstvu.

Hrvatski rukometni savez strateški interes u razvoju hrvatskog rukometa očito vidi kroz regionalnu ligu, ignorirajući što se dogodilo košarci kad je donesena ista odluka. Domaće natjecanje je sistemski zanemareno nauštrb dvaju klubova — iako se, zapravo, radi o jednom — i sve je podređeno interesu manjine.

Te četiri utakmice koje će neki manji klub odigrati protiv Zagreba i Nexea sigurno neće biti ključne niti će same po sebi spasiti ikoga, ali igranjem prvenstva bez najboljih klubova šalje se poruka kako je ta liga drugorazredni proizvod. U takvoj atmosferi nemoguće je dobiti pošteni TV ugovor, a malim klubovima i napuniti tribine ili privući sponzore, jer tko uopće želi gledati ligu u kojoj ne igraju najbolji? Tko može pronaći marketinški interes u ulaganje u nešto što čak i HRS smatra sporednim, iako bi se kao osnovno trebalo podrazumijevati da je domaća liga osnova razvoja nekog sporta?

Definicija autodestrukcije je da je hrvatskom rukometu očito isplativije to da PPD Zagreb igra ligu u kojoj sudjeluje momčad Beijing Sport University, koja ima 10 čistih poraza i koja u tih 10 utakmica ima gol razliku -123, ili moskovski Spartak koji ima jednu pobjedu i gol razliku -73, nego da igra domaće prvenstvo s konkurencijom koja je, eto, preslaba za razliku od kineske mlade reprezentacije koja gubi utakmice s prosječno 12 golova razlike ili Rusa koji gube sa sedam golova razlike.

Doduše, i mađarski Veszprém igra SEHA ligu. S obzirom na skup kadar kojim raspolaže i nagomilane igrače koji konkuriraju za ograničen broj minuta, Veszprém je odlučio da će mu SEHA liga biti dobra izvannastavna aktivnost kako bi igrači dobili dodatan podražaj i kako bi zvijezde koje igraju nešto manje ostale u formi. Matični savez je dopustio sudjelovanje u privatnoj ligi, ali Veszprém nije oslobođen domaće, premda je rezultat vrlo predvidljiv.

Nemzeti Bajnokság je osnovno natjecanje koje Veszprém igra. Liga prvaka i SEHA liga — u kojoj često igra utakmice s mađarskim igračima i juniorima kako bi oni dobili podražaj jačih utakmica u sporednom natjecanju u kojem porazi nisu toliko bitni — prilike su da klub zaradi dodatni novac i gradi svoj internacionalni imidž. S time se podiže imidž mađarskog rukometa i nitko neće Veszprému braniti da nastupa u SEHA ligi, ali domaće prvenstvo je osnova svega.

To je i normalno jer savez tako štiti interes malih klubova i sredina koje stvaraju igrače.

Gostovanje Veszpréma ili MOL-Pick Szegeda u Gyöngyösu znači da će svih 2.000 mjesta u dvorani biti rasprodano. Te utakmice su prilika da B|Braun Gyöngyös bude na televiziji, da bude dostupan cijeloj Mađarskoj, a to je platforma na kojoj klub može privući sponzore jer može obećati takav doseg. Sukladno tome, klub može uložiti i dovesti bivšeg hrvatskog mladog reprezentativca Mirka Hercega, koji je prvi strijelac momčadi i koji posredno podiže kvalitetu natjecanja. Ili zato Tatabánya može dovesti Jakova Vrankovića, koji je lani igrao u reprezentaciji na Svjetskom prvenstvu i osvojio zlato na Mediteranskim igrama 2018.

Hrvatskim klubovima koji igraju domaću ligu to je nemoguća misija. Tatabánya ili B|Braun Gyöngyös mogu razmišljati o detaljima, mogu se zamarati finesama i birati rubne hrvatske reprezentativce po potrebama jer je osnova postavljena i neke stvari se podrazumijevaju. Kao što se, recimo, podrazumijeva to da svi mađarski rukometni klubovi moraju igrati mađarsko rukometno prvenstvo. HRS to ne radi jer kod nas je rukomet generalno sveden na traljavost i površnost. Otprilike 15 dana siječnja rukomet je bitan sport, a ostalih 350 dana godišnje se guši u vlastitoj autodestrukciji u kojoj su najbolji klubovi oslobođeni domaćeg natjecanja koje se tako sustavno slabi i obezvrjeđuje.

Nastavak 24 Paket Premijer lige — prvenstva imenovanog po sponzoru koji je u ovom slučaju Hrvatska pošta — bit će znak da je završilo reprezentativno ludilo i da se stvari u našem rukometu vraćaju u ružnu stvarnost. Prema RTL-u, utakmice hrvatske reprezentacije u završnici Eura pratilo je preko milijun ljudi. U pet utakmica lige koja će se već sutra odigrati zajedno neće biti više od 2.000 gledatelja. Što je i normalno, jer tko je glup da troši svoje vrijeme i novac na nešto prema čemu se i HRS ponaša kao prema drugorazrednom natjecanju.

U tom kontekstu je srebro s Europskog prvenstva uzaludni trud Line Červara i reprezentativaca.

Oni su svoje napravili. Prije tjedan dana je jedan profesor u osnovnoj školi napravio malu anketu. Djeca su ga molila da ih pusti da zadnji školski sat gledaju polufinale protiv Norveške. On je poslao učenicu da provjeri u ostalih 12 učionica na tom katu jesu li drugi učitelji pustili utakmice, pa ako bude sedam onih koji gledaju, obećao im je upaliti utakmicu na projektoru. Kad se ova vratila, ispalo je da 11 od 12 razreda umjesto zadnjeg sata gleda rukomet i profesor je održao svoje obećanje.

Hajp koji se digao na valu vrhunskog rezultata je već prošao, a nitko nije došao toj djeci predstaviti rukomet. Zainteresirali su se za sport, privukao ih je, ali izostala je reakcija sustava i već su ga zaboravili. Nitko iz HRS-a nije organizirao program u kojem bi se dogovorilo sa školama da toj djeci koja su redom gledala utakmicu s Norveškom na sat tjelesnog dođu treneri koji će im približiti sport, koji će s njima odraditi nekoliko besplatnih treninga i pokušati ih privući rukometu.

Oni koji i dođu – a jedan dio će ih doći po inerciji, jer veliki rezultatski uspjesi uvijek privuku djecu na treninge — bit će osuđeni na rad u klubovima koji su svedeni na amatersku razinu jer o njihovim interesima nitko ne skrbi. Njima je već poslana jasna poruka da su drugorazredni i da je strateški interes hrvatskog rukometa u tome da dvije najbolje momčadi igraju regionalnu ligu, a ne domaće prvenstvo.

Hrvatska ima talent, ima tu Bogom danu sposobnost da ni iz čega stvori sportski uspjeh. Nadareni smo građom i fizičkim kapacitetima, imamo taj urođeni gen za kreativnost i snalaženje, tako da u rukometu, koji u puno toga traži manje nego drugi sportovi, to čini osnovu za vrhunski rezultat.

Međutim, nije slučajno da Luka Cindrić, Josip Šarac i Ivan Martinović kao najbolji talenti hrvatskog rukometa, ali i drugi poput Marka Mamića ili Halila Jaganjca, do afirmacije dolaze izvan hrvatskog rukometa, a da oni koji ostaju stagniraju. Autodestrukcija je sastavni dio naše svakodnevice sadržan u malim stvarima i naizgled običnim odlukama koje donosi HRS, a atmosfera traljavosti i površnosti nije okruženje u kojem se talenti mogu razviti u elitne igrače.

Hrvatski rukomet nije samo 15 dana slave, on je i 350 dana autodestrukcije u kojima je traženje detalja varanje samog sebe jer naprosto ne funkcioniraju niti one najobičnije stvari koje bi se trebale podrazumijevati kao osnovne.