U sceni iz Amazonove serije All or Nothing, koja prati Manchester City kroz sezonu 2017./18., Txiki Begiristain i Ferran Soriano na sastanku raspravljaju o ozljedi koju je Vincent Kompany vukao i tome kako Pep Guardiola ne može ostati na Eliaquimu Mangali kao jedinoj zamjeni. Svima je bilo jasno da će City morati kupovati pojačanja i svima je bilo jasno da je Virgil van Dijk prva meta. Čovjek je odigrao sjajnu sezonu u Southamptonu i bio je sve ono što je Pep traži od stopera: toliko brz da je bez problema mogao pokrivati prostor koji ostane kada se bekovi priključe napadu, a tehnički toliko dobar da je mogao voditi igru. Jedini je problem bio u tome što ga Southampton nije želio prodati. Guardioli je trebao stoper i već iduća scena u seriji pokazuje kako se direktori okreću dovođenju Aymerica Laportea kao alternativnom rješenju.
Liverpool se odlučio za drugačiju strategiju, onu kojoj bi puno bolje stajao naslov All or Nothing. Momčad je bila potpuno posložena i trebao joj je samo stoper. Kada je Southampton odbio ponudu, Jürgen Klopp nije tražio alternativu. Odlučio je čekati jer je znao da mu treba baš Van Dijk. Mogao se odlučiti za istu što i City te pokušati dovesti alternativu u Milanu Škriniaru, Leonardu Bonucciju ili Antoniju Rüdigeru koji su te sezone bili dostupni na tržištu. Sve su to odlični stoperi koji bi u tom trenutku apsolutno bili pojačanje za Liverpool, ali nitko od njih nije bio Van Dijk. A Klopp nije trebao stopera, trebao je Van Dijka. Otišao je toliko daleko da je prekršio pravila Premier lige. Tajno se sastao s igračem u Blackpoolu kako bi razgovarao o transferu, a kada je priča izašla u javnost, Liverpool se morao ispričati i ohladiti — do zime, kada je završio posao.
Nenad Bjelica je svog Van Dijka našao u Kristijanu Lovriću.
“Nije lako pojačati momčad koja je jako dobra”, rekao je trener na prozivci prije zimskih priprema, nakon što je Gorica odbila prve ponude za Lovrića. “Ne želimo dovoditi bilo koga. Ovi dečki su pokazali kvalitetu u zadnjih godinu i pol dana, na vrhunskoj razini se nose s najboljim hrvatskim klubovima, to treba poštovati. Za pojačati takvu momčad treba kapitalac.”
To je Bjelica tražio s Lovrićem, tu dodatnu dimenziju koja će spriječiti da se dogodi blamaža kakva je bila Kizilžar. A nje sinoć još jednom nije bilo
Karte su bile potpuno otvorene. Bjelica je želio Lovrića, javno je to komunicirao i slao je ponude u Goricu. Nije iscurilo u javnost da se nalazio s njim po restoranima, ali svima je bilo jasno da treba baš Lovrića. Na kraju krajeva, rečenica da nije lako pojačati momčad koja je dobra odlično opisuje cijelu situaciju. Da bi dobru momčad napravio još boljom, nije dovoljno dovesti malo boljeg igrača. Osijeku trenutno ne bi ništa značilo da dovede za nijansu boljeg stopera od Danijela Lončara, jer on i Mile Škorić ionako odrađuju odličan posao. Da biste pojačali momčad koja je već prilično dobra potrebno je dovesti igrača koji donosi nešto novo.
Lovrić je trebao biti taj kapitalac. Prije nego što je došao u Osijek, za Goricu je u polusezoni skupio ukupno 10 golova i pet asistencija. Sezonu prije je imao 18 golova i sedam asistencija, a još sezonu ranije 16 golova i sedam asistencija. U onoj prvoj sezoni, kad je svih 90 minuta prvi put odigrao tek u 19. kolu, Lovrić je svejedno zabio 10 komada i asistirao devet puta. On je naprosto konstantna opasnost po suparnički gol. Ima odličan udarac s distance, može sebi stvoriti prostor za šut i suparničke obrane ga respektiraju kada ima loptu na 20-ak metara, što automatski otvara prostor za druge.
I to je ono što ga čini pojačanjem. Lovrić nije puka nadogradnja na Amera Hiroša ili Merveila Ndockyta na račun toga što je talentiraniji igrač u odnosu na njih; on donosi dimenziju više, jer Osijek naprosto nema igrača koji je opasan s loptom u nogama.
Mijo Caktaš je opasan kada napada kazneni prostor utrčavanjem iz drugog plana. Ramón Mierez, ako se ikad vrati u formu kakvu je imao prije dvije godine, opasan je u skoku, baš kao i Mihret Topčagić. Dion Drena Beljo ima brzinu reakcije i odličan osjećaj za gol, ali daleko mu najviše odgovara kada napada dubinu. László Kleinheisler je vezni igrač koji jako dobro može poklopiti povratnu loptu i zabiti gol s distance. Svi oni su dobri igrači koji mogu biti vrlo opasni za suparnika, ali da bi se to dogodilo, potrebno je da im netko drugi kreira šansu onda kad se suparnik povuče u blok na vlastitoj polovici. Kod Lovrića, jedini preduvjet koji momčad mora ispuniti da on postane opasan po suparnički gol je dati mu loptu u noge blizu zadnje trećine terena. Nakon toga ga možete pustiti da prođe suparnika driblingom i sam sebi stvori prostor iz kojeg može uputiti udarac.
Problem je u tome što Lovrić još uvijek nije ni blizu onih izdanja zbog kojih ga je Bjelica toliko želio.
Nije Lovrić krivac za Osijekovu blamažu protiv Kizilžara. Na kraju krajeva, kada je on izašao iz igre, rezultat je još uvijek bio povoljan. Osijek je naprosto u drugom poluvremenu pokazao mane koje postoje već dulje vrijeme. Početak utakmice je bio dobar, ali čim se početni pritisak ispuhao, Osijek nije imao ideje kako stvoriti priliku iz posjeda lopte. Jalovo je kružio oko suparnika, nije imao nikakvu koncepciju kako probiti sredinu terena, a svi pokušaji su se svodili na ubačaje s boka i jedini dojam koji je ostavljao je bio dojam potpune nemoći.
Ukratko, Osijek je bio Osijek. Već smo dovoljno puta vidjeli kako se Bjeličina momčad muči sa suparnicima koji se povuku na svoju polovicu i prisile je da pokuša voditi igru jer dojam je da Osijeku smeta ta lopta kad je ima u nogama, tako da se napadi svedu na krljanje i nasumično bombardiranje kaznenog prostora. Na kraju krajeva, to je razlog zašto Osijek od svih članova velike četvorke HNL-a gubi najviše bodova u utakmicama protiv ostatka lige.
Nije Lovrić Pedro koji mora visiti zbog blamaže. Jedini koji u takvim situacijama može preuzeti odgovornost je trener, što je Bjelica i napravio nakon utakmice. Ali Lovrić je doveden upravo za utakmice kao što je bila ova protiv Kizilžara; za suparnike protiv kojih će Osijek silom prilika imati neku jalovu inicijativu, ali neće imati ideje kako stvoriti šanse iz neke strukturirane akcije. Lovrić treba lomiti takve utakmice trenutkom inspiracije, a on to ne radi.
Za Osijek je odigrao ukupno 14 utakmica. Učinak mu se svodi na jedan gol iz igre, jedan iz slobodnog udarca, jednu asistenciju iz igre i jednu iz kornera, četiri žuta kartona te jedan crveni. Zbog suspenzija je propustio već tri HNL utakmice, Bjelica ga nije stavio u početnu postavu ni u Kupu protiv Rijeke niti na europskom gostovanju u Kazahstanu, a u uzvratu ga je prvog izvadio s terena.
Nije realno očekivati da će Lovrić imati isti volumen akcija kao što je imao u Gorici. Ondje je to bili između 4,5 i 5,2 udarca po utakmici, a pretprošle sezone — posljednje koju je u cijelosti odradio u Gorici — imao je 82 udarca izvan kaznenog prostora u 29 utakmica, koliko je odigrao. Osijek je momčad koja ima više oružja i teško je očekivati da Lovrić može imati iste ovlasti koje je imao u Gorici, gdje se sve podređivalo njemu i gdje je mogao puknuti kad god mu je došla lopta. Ali realno je očekivati da momčadi pruži više od ovoga što daje sad.
Nenad Črnko nekoć je davno za Lovrića izvjesio cijenu između četiri i pet milijuna eura. To nije dobio, jer je riječ o igraču starom 26 godina s očitim manama u igranju obrane, iracionalnošću u donošenju odluka, nedisciplinom i lošim govorom tijela kada mu ne ide te očitoj tvrdoglavosti u igri. Ali sve to se da podnijeti kad Lovrić zabije jedan od onih svojih golova ni iz čega; onih kada ugazi loptu, krene s lijevog krila prema sredini gdje ga čeka šest ili sedam suparničkih igrača, a lopta se svejedno nekako zakoprca u mreži.
To Lovrića čini onim komadićem slagalice koji treba Bjelici. Treba ga u utakmicama baš onakvima kakva je bila ova protiv Kizilžara; kada je Osijek Osijek i potreban mu je netko tko će prelomiti utakmicu trenutkom inspiracije i bljeskom individualne kvalitete. To je Bjelica tražio s Lovrićem, tu dodatnu dimenziju koja će spriječiti da se dogodi blamaža kakva je bila Kizilžar. A nje sinoć još jednom nije bilo.
