Topnički dnevnici

Adut koji je nedostajao

Što Borussia Dortmund dobiva s Lucienom Favreom

Najbolji strateški potezi koje nogometni klubovi vuku se najčešće manifestiraju za tri do pet godina. Uspjeh je proces, traje i zahtjeva trud, ali najviše vrijeme. S druge strane, loši se potezi materijaliziraju odmah. Dvije greške, dva kriva strateška poteza sposobna su uništiti 15 godina napornog rada.

Borussia Dortmund je to naučila na teži način.

Ono što je građeno godinama, ponajprije na ideji Matthiasa Sammera koji je kasnije otišao na mjesto Bayernova sportskog direktora, u samo godinu dana je dovedeno u pitanje. Prvo je došlo do loše komunikacije i potpunog nepovjerenja između trenera Thomasa Tuchela i uprave kluba koja se u suštini sastoji od predsjednika Hansa-Joachima Watzkea te sportskog direktora Michaela Zorca. Tuchel je tražio veću kontrolu u dolaznim transferima, ulazio je u konstantne sukobe sa šefom skauta Svenom Mislintatom, a njegov intimus i savjetnik Olaf Meinking je novinarima odavao tajne iz svlačionice, blateći upravu i računajući učvrstiti Tuchelovu poziciju u očima javnosti.

Negdje drugdje bi to prošlo. Zapravo, svugdje drugdje bi to prošlo jer Tuchel je radio fantastičan posao. Međutim, njemačka nogometna kultura je bitno drugačija. Tračevi tamo ne prolaze kao dio mainstreama, iskakanje iz hijerarhije nije nešto na što se gleda blagonaklono i treneri nikad ne postaju veći od kluba.

Rezultat je bio jasan: Tuchel je morao otići, iako je svima bilo jasno da Borussia gubi nevjerojatno talentiranog mladog trenera, facu koja je u mjesec dana priprema potpuno promijenila identitet igre cijele momčadi i tom stroju za gegenpressing pružio sustav gotovo savršene pozicijske igre. Popratio je to i rezultat. Njegova je Borussia je osvojila rekordni broj bodova za drugoplasiranu ekipu, nešto slično kao i Napoli koji je ove sezone vodio Maurizio Sarri. Sve što je trebao je još malo vremena da dočeka Bayernovu pogrešku i onda bi ga napokon prepoznali i oni koji prepoznaju samo prvo mjesto, oni kojima je nogomet dovoljno pratiti preko teletexta i Wikipedije.

Borussiji je bio potreban trener koji će vratiti radost igranja nogometa. Favre je idealan čovjek za to. On je razvojni trener koji ima ideju

Tuchel je bio siguran recept za uspjeh i njegov odlazak je bio prva greška kluba.

Doduše, greška nije nastala u tome što su ga Zorc i Watzke pustili da ode. To je bila nužnost. Greška je bila u tome što su dopustili da stvari izmaknu kontroli do te mjere da odnosi postanu nepopravljivi.

A onda su u upravi na pogrešku vezali još jednu pogrešku. Valjda opijeni Ajaxovim dolaskom do finala Europske lige, bez da su vodili računa kako čovjek zapravo igra, doveli su Petera Bosza i za njega platili masnu odštetu. Od samog starta, dok je Bosz u Bundesligi slagao pobjede, bilo je jasno da je njegov model igre neodrživ i da to tako neće ići. Bosz je izdržao samo 24 utakmice na klupi, nije dočekao Novu godinu i Borussia je dala priliku Peteru Stögeru da dovede sezonu do kraja. Trebalo je spasiti ono što se spasiti da, uhvatiti nekako plasman u Ligu prvaka jer kako je Bosz krenuo nije daleko bio ni onaj raspad kad je Jürgen Klopp u jednom trenutku dotaknuo dno ljestvice.

Zato je, očito godinu dana prekasno, novim trenerom imenovan Lucien Favre — čovjek koji bi trebao spasiti proces izgradnje momčadi sposobne privući elitne talente koji obećavaju trofeje, ali i reputaciju o kojoj ovisi budućnost kluba. Treća uzastopna greška bi bila kobna i od nje bi se Borussia oporavljala još godinama. Kako nije uspjela uloviti Juliana Nagelsmanna, Sammer – koji je napustio Bayern i vratio se u klub kao savjetnik uprave – je inzistirao na Favreu. Jednostavno, u ovom trenutku Borussia nema bolji izbor i on je adut koji nedostaje, ono što u Borussiji traže u špilu trenera.

„Favre je senzacionalan trener“, izjavio je Marco Reus nakon prelaska u Dortmund 2012. „Razgovarao je sa mnom, otvorio mi je nove vidike i jedini me je shvaćao kad sam bio ozlijeđen. Zahvalan sam mu jer on je osoba od koje sam najviše naučio u svojoj karijeri.“

I kasnije, u svakom oporavku od ozljede, Reus je zvao Favrea. Jednostavno, razumio je. Kao igrač, Favre je bio kreativac, mekani playmaker koji je proizvodio magiju na terenu. Međutim, nakon što je bio glavna figura u osvajanju švicarskog prvenstva sa Servetteom u sezoni 1984./1985., već na početku iduće sezone se namjerio na Pierre-Alberta Chapuisata. Umjesto da ga je povijest upamtila samo po tome što je otac Stéphanea Chapuisata, koji je baš u dresu Borussije Dortmund zabio 102 gola u 218 nastupa, Pierre-Albert je grubijanski uletio u Favrea i slomio mu nogu. Sav trud i višegodišnji proces je uništila jedna katastrofalna odluka koja se materijalizirala odmah.

Kosti su zacijelile, ali psiha nikada nije. Lucien se vratio, ali strah u igri je bio prejak. Jednostavno, u takvim situacijama prednost imaju oni koji ne razmišljaju, a Favre to nikad nije bio u stanju. Njegov mozak je radio non-stop. Dok su se kotačići u glavi pokrenuli i dok je naučio kako prebroditi nelagodu koju je osjećao kad se vratio na teren i koja ga je kočila da igra onako kako zna, njegova je karijera već završila. Bila su to neka druga vremena, metode treninga su bile drugačije i igrač s 34 godine i teškom ozljedom iza sebe je bio stari starac. Više nije mogao stvarati višak onako kako je navikao, a njegove ideje u igri su rijetko sjedale njegovim trenerima.

Vratio se doma u Saint Barthélemy, selo od nekih 1.000 stanovnika čija je jedina znamenitost ustanova za osobe s psihičkim poteškoćama, selo koje je kasnije postalo poznato po tome što je u njemu odrastao Stanislas Wawrinka. A kad vam mozak ne prestaje raditi, Saint Barthélemy postane još manji nego što jest. U njegovoj glavi nikad nije bilo mjesta za ništa osim nogometa, a nije bio velik obožavatelj rada na obiteljskoj farmi. Stoga je odlučio iskoristiti to što je naučio kako bi postao trener.

„Još kao igrač je bio daleko ispred svih“, ispričao je Ludovic Magnin, čiji je otac još od tinejdžerskih dana bio prijatelj s Favreom. „Uvijek je trenirao prema zadnjim znanstvenim saznanjima i prilagodio je prehranu. Ništa nije prepuštao slučaju, ni onda ni sada.“

Doduše, neke stvari nije mogao kontrolirati, poput Chapuisata i njegovog divljačkog starta. Međutim, mogao je kontrolirati svoje momčadi i pokazati im kako prebroditi neke stvari, baš kao što je to radio kod svake Reusove ozljede, čak i kad mu više nije bio trener. Znao je od igrača izvući više od ikoga drugoga; njegov mentalni pristup se bazirao na razvoju ličnosti, a metode na treningu su bile toliko napredne da se većina njegovih igrača nije ranije susretala s njima. Odrazilo se to na rezultatima.

Onako, taksativno, za one kojima je stalo do toga: prvi seniorski klub Yverdon je iz druge lige doveo do petog mjesta u prvoj, najvećeg uspjeha u povijesti. Uzimao je trofeje sa Servetteom i Zürichom. Doduše, kad je došao u Zürich, prve dvije sezone nije bilo uspjeha. Međutim, Favre je znao da je rezultat tek umnožak rada i vremena. U trećoj sezoni, u drami protiv Basela Iulian Filipescu je golom duboko u nadoknadi donio naslov. Prva titula u 25 godina kao nagrada za strpljenje, a nakon druge uzastopne titule na krilima tek punoljetnih igrača otišao je u Njemačku. Nakon prve sezone u Herthi, bio je na tek 10. mjestu. Ali strateškim potezima treba malo da se manifestiraju. Iduće sezone je jedno vrijeme bio vodeći, a onda je završio kao četvrti. Uprava je rasprodala većinu glavnih nositelja igre i umjesto da je dala Favreu vrijeme da ponovo posloži kockice, dobio je otkaz nakon samo sedam kola. Naravno, uslijed tako genijalnog poteza klub je završio zadnji i glatko ispao iz lige, a Favreu se otvorila nova prilika, Borussia Mönchengladbach. Nju vodi do trećeg mjesta, što je najbolji rezultat u zadnjih 25 godina, a nakon toga ide u Nicu s kojom osvaja treće mjesto, najbolji rezultat u klupskoj povijesti.

Ali puno važnije od rezultata, Favreove momčadi igraju sjajan nogomet. Kad je cijela Bundesliga zajahala na val presinga, on je usporio tempo, pokušao kontrolirati igru i spajati dodavanja kako bi igrao kroz taj presing. Gdje god je radio, razvio je mehanizme igre, našao je načine kako uključiti momčad u proces stvaranja i maksimizirati ono što je imao na raspolaganju. A Borussia treba upravo to. Trenera koji prati trendove, koji nije tvrdoglav i koji uvijek ima ideju.

„Na utakmici smo pokušali poteze koje smo radili na treningu, za koje nismo vjerovali da će biti korisni. I upalili su“, ispričao je Blerim Džemaili, kojeg je Favre trenirao u Zürichu. „Kako su svi bili uključeni u napad, to je s vremenom stvorilo nenadmašan timski duh i radost igranja nogometa. Njegove metode su jedinstvene.“

Upravo je to potrebno Borussiji, trener koji će vratiti radost igranja nogometa. Potrebna je kvaliteta, jer budućnost kluba ovisi o reputaciji i mogućnosti da privuče mlade elitne talente. Favre je idealan čovjek za to. Adut koji je nedostajao. On je razvojni trener koji ima ideju, netko tko će pokrpati pokidane spone između uprave i momčadi, netko tko će popraviti stvari koje ove sezone nisu funkcionirale.

Za to će Favreu trebati vremena, jer – iako je glupim odlukama nevjerojatno lagano uništiti godine odličnog rada – uspjeh u nogometu je proces koji traje.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.