Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Allegrijeva pobuna protiv strojeva

Je li taktika “sranje”, kao što tvrdi bivši Juventusov trener?

Edward Ludlam je po svemu sudeći bio sasvim običan radnik iz gradića Ansteya kraj Leicestera. On je 1779., radeći kao šivač, bio kažnjen s pet udaraca bičem zbog ljenčarenja na poslu, a to je u njemu probudilo toliki bijes da mu se učinilo sasvim logičnim čekićem razbiti dva tkalačka stroja na kojima je radio. Tu se rodila legenda o Nedu Luddu.

Crtica u The Nottingham Reviewu iz 20. prosinca 1811. jedini je spomen njegova imena, ali je vrlo važan jer jasno donosi iskaz ljudi koji su pratili događaj koji je isprovocirao Ludlama i detaljno opisuju njegovu nesuvislu reakciju nakon što su ga istukli ispred tvornice. Nakon tog članka ne postoji nijedan dokaz da je Ludlam osobno sudjelovao u daljnjim prosvjedima engleskih radnika. Nije ni trebao jer njegovo je ime već postalo toliko poznato da se svaki razbijeni stroj u okolici šaljivim tonom pripisivao napadu Neda Ludda. Zato je, kad je 1811. počela pobuna lokalnog radništva čija je metoda borbe bila uništavanje tvornica i strojeva u njima, cijeli pokret prozvan ludizam. Svima je odgovaralo da na čelu bude neuhvatljivi duh Neda Ludda koji je postao simbol otpora prema industrijalcima i njihovim tvornicama.

Međutim, stvari su eskalirale u dimenzije koje su vrlo brzo prestale biti šaljive. Pokret je počeo 1811. i u samo godinu dana se proširio cijelom Engleskom. Luditi su se sastajali noću na poljima oko industrijskih gradova i gerilskim napadima uništavali tvornice koje su se ondje nalazile. Ogroman broj tvornica za obradu vune i pamuka je uništen, u većim ili manjim sukobima su izgubljene stotine života s obje strane, a posljedice pobune su bile takve da je čak i britanska vlada bila prisiljena poduzeti zakonske mjere. Prvo su se dogodila dva velika oružana sukoba prosvjednika i regularne vojske pored Burtons’ Milla u Middletonu i Westhoughton Milla, a onda je u Parlamentu donesen zakon po kojem se sudjelovanje u pobuni kažnjavalo pogubljenjem.

Kad god čujete nekoga kako se bori protiv tehnologije, to je neoborivi znak da ga je pregazilo vrijeme i da ga je strah za vlastitu egzistenciju

Ned Ludd je tu poslužio svrsi. Postao je legenda i ušao je u povijest kao čovjek koji je cijelom pokretu dao ime, ali i spasio je glavu barem dijelu vođa prosvjeda koji zbog skrivanja iza Generala Ludda, koji je bio prihvaćen kao simbol borbe, nisu bili niti blizu toliko eksponirani i izloženi progonu.

Pobuna se ugasila sama od sebe nakon pet godina nakon što je izgubila svaki smisao. Obični ljudi su joj se bojali pridružiti zbog represije zakona koji je prijetio smrtnom kaznom, kao i zbog stotina špijuna koji su se infiltrirali u pokret i prokazivali one koji su dolazili na sastanke, a s druge strane pobuna nije donosila nikakve opipljive pomake. Industrijska revolucija je gazila dalje, poslovi koje su zamijenili strojevi više nisu mogli biti plaćeni kao što su bili plaćeni prije nego što su strojevi ubrzali proizvodnju, ali su se pojavili novi zahtjevi u proizvodnji koji su tražili vještine kakve su u tom trenutku bile toliko rijetke da su postale dobro plaćene.

Na kraju krajeva, to je bila poanta svega. Ludizam nije bio pokret protiv tehnologije kao takve i strojeva koji su zamjenjivali radnike. U pozadini svega je bilo nezadovoljstvo radnika plaćama i uvjetima rada. Tvornice su naglo postala prevelika konkurencija seljacima i obrtnicima koji su imali svoje zanate. Posao za strojem u tvornici je bio brži, efikasniji i tražio je manji stupanj vještine, tako da su veliki industrijalci mogli plaćati manju satnicu. To je onda uvelo stvari u začarani krug jer su zanatlije postajali nezaposleni ili prisiljeni raditi u tvornicama pod lošim radnim uvjetima, još dodatno spuštajući cijenu rada i stvarajući još teže uvjete za rad te nepošteniji odnos.

Pa čak ni sam Ludlam nije čekićem razbio tkalački stroj zato jer je mislio da je taj komad stroja utjelovljenje zla koje mu uništava život, nego zato što je bio revoltiran ponašanjem šefa koji ga je prebio jer je nepravedno ocijenio kako ljenčari na poslu.

Točno ta perspektiva Neda Ludda daje ispravan pogled na intervju koji je dao Massimiliano Allegri.

“Taktika je sranje“, ispričao je Allegri u intevjuu Jamesu Horncastleu za ESPN. “Nogomet je umjetnost, a vrhunski igrači su umjetnici. Što imate naučiti Cristiana Ronalda, Paula Dybalu, Andreu Pirla ili Ronaldinha? Nemate ih što naučiti, možete im se diviti. Samo ih trebate dovesti u najbolje fizičko stanje da mogu raditi svoj posao. Federico Tesio, jedan od najvećih dresera konja, uvijek je govorio kako morate vidjeti konje ujutro i promatrati kako im se pomiču noge. Isto vrijedi za igrače kako bi znali jesu li spremni ili nisu. Sa svojim asistentima uvijek inzistiram na tome da gledaju kako naši dečki pomiču noge, da ne gledaju kompjuter. Ja uopće nemam PC, koristim tablet koji mi je dao Juventus, ali samo da bih na YouTubeu gledao sjajne poteze koje vrhunski nogometaši izvode u obrani i napadu.“

Allegri je potpuno u pravu kad kaže da je nogomet umjetnost i da su igrači umjetnici. Isto tako, djelomično je u pravu kad kaže da se Ronalda i Ronaldinha nema što naučiti i da im se može samo diviti. Uostalom, Maurizio Sarri i njegova muka koju ima u Juventusu jako su dobar dokaz da je vrlo teško čovjeka koji je osvojio toliko toga na jedan način i postao najbolji igrač svijeta jednom metodologijom, uvjeriti da igra sasvim drugačiji nogomet sa sasvim drugom logikom u taktičkim ciljevima.

Samo, problem je u tome što je Allegri u udobnom Juventusovu naslonjaču zaboravio neke važne stvari.

Još 2003. u sklopu talijanske Serie C2, što je u tom trenutku bila četvrta liga, susreli su se Sangiovannese i Aglianese. Rezultat je bio 0:0, a nijedna momčad nije uputila niti jedan udarac unutar okvira gola. Zanimljiva je činjenica kako je tada na Sangiovanneseovoj klupi sjedio Sarri, a protiv njega je s Aglianeseove klupe utakmicu vodio baš Allegri. Njih dvojica su na toj utakmici prije 17 godina igrali jedan protiv drugoga i imali su točno nula udaraca unutar okvira gola. Tada je Allegri imao što objašnjavati, jer u Aglianeseu — ali i u SPAL-u, Grossetu, Sassuolu i Cagliariju koje je Allegri vodio — nema Ronalda. Ronaldo, zapravo, igra samo u Juventusu, a da se od Aglianesea trener popne do Juventusa gdje taktika možda i je sranje, treba preskočiti puno stepenica.

Zbog toga je Allegrijeva izjava došla iz istog razloga zbog kojeg je Ludlam razbio tkalački stroj.

Čovjek je povrijeđen načinom na koji se Juventus ponio prema njemu. To je, donekle, sasvim logična reakcija ljudskog bića jer način na koji se Juventus rastao od Allegrija nije bio pošten. Nakon pet naslova koje je osvojio u nizu, Allegri je zaslužio puno više od odbacivanja i implicitne optužbe kako je igrao dosadan nogomet i kako Juventus zahtijeva više od nogometa. Prirodno je biti povrijeđen. Uostalom, Allegri je jako dobro svjestan zašto je Juventus umjesto njega doveo baš Sarrija, što u klupskoj upravi misle o njegovu pristupu, a njegove izjave u tom kontekstu onda nisu nimalo slučajne nego dolaze kao obrana.

“Oni žele naučiti ptice letjeti”, opisao je svoj problem s ljudima poput Sarrija — kojeg nije imenovao, ali ga je vrlo očito prozvao u kontekstu analitičara i ljudi koji u nogomet dolaze s laptopima. “Žele da se igra vrti oko njih, ne oko igrača. Bio sam igrač 20 godina i znam kako se osjećaju.”

Antonio Conte je komentirao Allegrijeve izjave kao ponižavajuće i produžio dalje, ali se nakon par koraka vratio do novinara kako bi naglasio kako to nije samo ponižavajuće, nego i opasno, jer Allegri bi trebao biti autoritet čije izjave sluša stotine mladih trenera, ne samo u Italiji nego diljem svijeta.

Svoditi nogomet na Ronalda je upravo to – ponižavajuće i opasno. Uostalom, i taj Ronaldo se stvara. Ovaj Ronaldo, kojeg je Allegri dobio u Juventusu i koji je prošle godine zabio 28 golova i dodao 10 asistencija, nije isti čovjek kao onaj prištavi dječak u Sportingu. S njime su radili, intenzivno ga oblikovali brojni treneri, pa i laptopaši kao što je Marcel Lucassen kojeg je Sir Alex Ferguson doveo u Manchester United kako bi radio s Cristianom Ronaldom i koji ga je na temelju biometrijskih parametara i duboke analitike usmjerio na put na kojem je više puta postao najbolji igrač na svijetu.

Ali glupo je uopće razgovarati o tome, jer i sam Allegri je svjestan da taktika nije sranje. Svjestan je toga jer mu je u Aglianeseu taktika bila jako korisna kako bi napredovao i upravo ona ga je dovela u Juventus.

Kad god čujete nekoga kako se bori protiv tehnologije, to je neoborivi znak da ga je pregazilo vrijeme i da ga je strah za vlastitu egzistenciju. To je stvar i kod Allegrija, ali i kod stotina drugih koji u javnom prostoru govore protiv tehnološkog napretka kao potencijalne opasnosti za nogomet. U središtu svake tehnologije je isključivo čovjek, ljudski mozak koji tehnologiju može iskoristiti kao dodatni alat koji će mu pomoći da napravi bolji i efikasniji posao. Treba se samo prilagoditi, što nije uvijek lagano.

Recimo, mom ocu je toliko godina da se čovjek našao u vremenu kad nije bilo televizora i u vremenu interneta. Sasvim je razumljivo da koristi mobitel, ali isto je tako razumljivo da, premda ga ima od 1997., još nije naučio pisati SMS poruke. Nekad stvari idu prebrzo i previše drastično da bismo sve pohvatali, a otpor prema nepoznatom je sasvim normalna psihološka reakcija kojom se štitimo.

To je stvar i u nogometu koji je danas neusporedivo kvalitetniji nego je bio prije 50-ak godina, između ostalog i zbog bolje tehnologije. Od boljih travnjaka, lopti i kopački, do boljeg korištenja tehnologije u analizi utakmica i metodologiji treninga, od bazičnih pokazatelja fitnesa do naprednih statističkih podataka, sve je to unaprijedilo nogomet — ali i dalje igraju igrači. Ništa se neće promijeniti ni u budućnosti, osim što će metodologija rada ići naprijed, a to je ponekad jako teško popratiti.

Uostalom, uništavanje strojeva je prestalo kad su ljudi shvatili kako su strojevi možda ukinuli niz poslova, ali su otvorili druge poslove za koje je bilo potrebno razviti nove vještine i prilagoditi se. Ista stvar će se dogoditi i s nogometom, a dotad će se mjestimično pojavljivati ludizmi kao što je ovaj Maxa Allegrija.