Topnički dnevnici

Andy Robertson: Glad

Kako je Liverpoolov bek snagom volje ostvario svoj san

Još kao dijete je Andrew Robertson bio siguran da će biti nogometaš. U glavi mu je bila ona filmska slika kako prima loptu uz aut liniju i ide naprijed, dok je iza njega puna tribina ljudi koji svi gledaju samo u njega i napeto upijaju svaki njegov potez.

Odlazio je na Celticove utakmice, a kad je prošao prvu selekciju i postao dio Celticove akademije, našao se u sedmom nebu. Njegov klub, momčad za koju je emotivno vezan dala mu je šansu da ispuni svoje snove. Međutim, prije nego što su se snovi ostvarili, Andy se morao suočiti s teškom situacijom. Kad mu je bilo 15, treneri u Celticu zaključili su kako je Robertson jednostavno preslab i da neće moći biti nogometaš.

S odbacivanjem se jako teško nositi, pogotovo u toj osjetljivoj dobi. Psihološke studije potvrđuju da takvi oblici odbijanja od strane nekoga za koga si emocionalno vezan aktiviraju iste dijelove mozga kao i na bilo koji način uzrokovana fizička bol. Na magnetskoj rezonanci mozga se vidi kako se vraćanjem uspomena na odbijanje aktivira sekundarni somatosenzorni korteks i stražnja leđna insula, ista neuronska područja koja se javljaju kad je nanesena fizička bol.

Robertson se ipak nije slomio. On je čitavu situaciju s odbacivanjem kluba za koji je navijao odbio prihvatiti kao odraz vlastite slabosti i nedostatnosti, već je to uzeo kao splet okolnosti te stavova i viđenja osobe s druge strane, pa je odlučio pokušati ponovo. Pristupio je Queen’s Parku, lokalnom amaterskom klubu koji je plutao negdje između treće i četvrte lige i ondje nastavio igrati nogomet, odlučan da dokaže koliko vrijedi. Moto njegova novog kluba bio je Ludere Causa Ludendi što znači “igrati radi užitka igre“.

Samo, Robertson je od nogometa tražio nešto više.

“Uvijek je bilo nešto posebno u njegovu odnosu prema igri“, ispričao je Joe Fuchs, učitelj i bivši Robertsonov trener u srednjoj školi St. Ninian u Glasgowu engleskom novinaru Chrisu Bascombeu. “Andy je bio dobar, ali ne nužno i najbolji u razredu. Međutim, nikad nije popuštao. Njegov pristup nogometu je bio drugačiji, uživao je u igri, ali više od svega je imao taj pobjednički mentalitet. Ako bismo izgubili, dosta bi djece samo otreslo taj poraz i nastavilo dalje kao da se ništa nije dogodilo. Andy nije bio takav. Uvijek ste mogli vidjeti koliko mu to znači i koliko ga pogađa, nikad nije podnosio gubiti.“

Kad je Klopp sjeo porazgovarati s Robertsonom, postalo mu je jasno da je on taj. Bilo je talentiranijih, bilo je skupljih, ali nije bilo gladnijih od njega

U inicijalnom planu Robertson je bio tek peti lijevi bek na preliminarnoj listi želja koju su zajedno sklopili Michael Edwards i Jürgen Klopp. Bilo je naprosto jasno da Robertson nije elitni talent i da ima boljih lijevih bekova od njega. Pobogu, u samo dvije godine je došao iz četvrte škotske lige u englesku Premier ligu — jer odigrao je jednu seniorsku sezonu za Queen’s Park, pa jednu za Dundee United u škotskom Premiershipu, a zatim 2014. došao u Hull City kao 20-godišnjak.

“Svaki transferni rok pripremamo osam mjeseci unaprijed”, objasnio je Edwards Liverpoolov novi proces traženja pojačanja. “Definiramo igrače koji su gladni, koje karakteriziraju kao dobre ljude, a gledamo da uz postojeću kvalitetu imaju još prostora za rast ili su možda loše korišteni u svojim aktualnim klubovima. Kad definiramo ciljeve, idemo ih ostvariti, bez usputnih odvraćanja pozornosti.“

Kad je Klopp sjeo porazgovarati s Robertsonom, postalo mu je jasno da je on taj. Bilo je talentiranijih, bilo je skupljih, bilo je onih s boljim životopisom, ali nije bilo gladnijih od njega. A to je baš ono što je tražio za svoju momčad. Platio je sedam milijuna funti Hullu za igrača koji je samo nekoliko godina ranije igrao amaterski nogomet i dobio je pojačanje kakvo je tražio da upotpuni momčad.

Utakmica protiv Tottenhama je pokazala koliko je bio u pravu. Robertson je bio vjerojatno najbolji čovjek na terenu, a sigurno najvažniji u Kloppovoj ideji kako nadmudriti Mauricija Pochettina i nastaviti borbu za naslov prvaka. Lopta je do Robertsona došla čak 88 puta i svaki put je cijela tribina iza njegovih leđa gledala samo u njega.

A do toga mu je, na jako čudan način, pomogao baš Celtic i to kako ga je odbio.

U selekciji mladih igrača jako se puno stvari posvećuje fizičkim mogućnostima i potencijalu da igraju na najvišoj razini. To je sasvim razumljivo iz dvaju aspekata. Prvo, nogomet je fizički sport i to je činjenica koju nijedno srce ili romantika ne može izbrisati. Drugo, takve je potencijale je najlakše izmjeriti i kondicijski i fizički, a to je u sportu najegzaktnije mjerljivo. Međutim, nedovoljno se vremena i pozornosti posvećuje psihičkom dijelu priče, tim potencijalima unutar mladih ljudi koji će im omogućiti da preskoče objektivne prepreke. I jednako kao što ne može svatko trčati brzo kao Héctor Bellerín ili baratati loptom dobro kao Marcelo, tako ne može svatko imati posvećenost i glad kakvu ima Robertson.

“Celtic nije baš volio kada je Robertson igrao za školu“, ispričao je Fuchs. “Doduše, nitko službeno nije rekao da ne može igrati za školu, ali bio je pritisak trenera u klubovima da to ne rade. Mnogo akademija je tako svoje dječake napravilo prestrašenima od ozljeda i ubilo im je užitak u igri. Jednom kad je otpisan iz Celtica, to mu je ponovo otvorilo mogućnost da uživa u nogometu pod svojim uvjetima. Nikad ne bih pretpostavio da će otići ovoliko daleko, ali tada je ponovo počeo uživati u nogometu i pobjedama koje je pomogao donijeti.“

Kad je iz Celtica došao u Queen’s Park, gdje se igralo samo radi užitka igre, Robertsonu se vratila ona dječačka slika sebe kako prima loptu dok cijela tribina gleda samo u njega. Više nije morao misliti hoće li se ozlijediti, što će biti ako nešto krivo napravi i hoće li ga to koštati karijere. Riješio se svih ograničenja i mogao je samo igrati nogomet i davati sve od sebe za pobjedu.

Upravo je ovo situacija koja se ponavlja kod jako puno trenera koji rade s djecom. Neovisno o tome rade li u velikim klubovima gdje to još ima nekakvog smisla ili u lokalnim školama nogometa gdje nema baš nikakvog, treneri djecu tretiraju kao profesionalce i u glavu im usađuju strahove od neuspjeha i ozljeda, stavljaju fokus na fizičke aspekte. Ono što time dobivaju nisu mali profesionalci, nego roboti kojima je od svih strahova ubijena kreativnost i želja za igranjem nogometa.

Takvu atmosferu u domaćim klubovima indirektno potiče i HNS.

Jedno od osnovnih pravila za upis trenerske akademije je ono da ste igrali nogomet, a uvjeti natječaja omogućuju niz prednosti nogometašima koji su igrali na višoj razini. To nužno znači da su treneri isključivo bivši profesionalni igrači koji — ne svi, ali velika većina — nemaju znanje pedagogije. U malim klubovima, gdje imaju malu plaću i manjak motiva da ulažu u sebe, sve što imaju je iskustvo igračke karijere i surovog profesionalizma koje pokušavaju prenijeti na djecu. Ozljede, uspjeh, fizička snaga, strahovi, karijera — to je naprosto bio veći dio života tih trenera. I sve da ignoriramo činjenicu kako više od 99 posto te djece nikad neće igrati profesionalno, takav pristup isisava zabavu iz nogometa i uništava razvoj mladih talenata koji gube volju za njim zbog nametnutih im ograničenja.

Andrew Robertson je to pobijedio. Bio je gladan i njegova mentalna čvrstina je bila jača od prepreka koje su stavljene ispred njega. Ništa posebno nije narastao, ali svejedno je došao od amaterskog kluba u Glasgowu do Liverpoola, s kojim je u borbi za naslove. Snagom volje ostvario je ostvario svoj dječački san — prima loptu ispred prepune tribine koja prati samo njega i uživa igrajući nogomet na vrhunskoj razini.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.