Nakon Drugog svjetskog rata Njemačka je bila uništena zemlja s upitnom budućnosti jer je rat pojeo industriju. Milijuni poginulih od kojih velika većina u dobi na vrhuncu svoje radne produktivnosti, kronična nestašica hrane i sirovina, bezvrijedna valuta i potpuno uništena ekonomija. Gradovi su se pretvorili u ruševine, a među tim ruševinama je nestao sav infrastrukturalni potencijal za oživljavanje industrije. Dresden je postao najpoznatiji simbol kompletnog uništenja Trećeg Reicha, ali nije bio iznimka. Recimo, Köln je od prijeratnih 750.000 stanovnika nakon rata brojio tek 32.000 ljudi i situacija nije obećavala. Međutim, umjesto potpunog raspada, Nijemci su Marshallov plan pretvorili u Das Wirtschaftswunder – gospodarsko čudo.

Ludwig Erhard, čovjek koji je još za vrijeme vladavine Adolfa Hitlera napisao esej u kojem je teoretizirao što će se dogoditi ekonomiji ako Njemačka izgubi rat, očito je razmišljao unaprijed i kad je postao poslijeratni ministar u kabinetu Konrada Adenauera, već je imao spremna rješenja. Osmislio je novu valutu, programe slobode tržišta i poticajne porezne stope, što je dovelo do toga da je u istom sustavu pomirio načela kapitalističkog uređenja velikih ekonomskih sloboda i socijalne države koja je nudila veliku razinu socijalne sigurnosti. Ideja je bila da se kroz zajednički rad podigne ekonomija i da se osvijesti potreba apsolutne suradnje među ljudima kako bi svi imali koristi jedni od drugih.

Nakon što je prosječan Nijemac u svibnju 1948. prosječno gubio devet i pol sati tjedno tražeći hranu i ostale potrepštine po crnom tržištu, samo nekoliko mjeseci nakon što je Erhard implementirao svoj plan industrijska je produkcija narasla na polovicu onoga što je Njemačka proizvodila 1936., što je u tom kontekstu bilo nevjerojatno. S apsolutne nule, bez infrastrukture i strojeva, s raseljenim gradovima i bez dobrog dijela radno aktivnog stanovništva, Njemačka je u svega par mjeseci došla u poziciju da je ponovo postajala ekonomska sila.

Kad su Erharda godinama kasnije pitali kako je znao da se isplati toliko riskirati s monetarnim mjerama od kojih su ga odgovarali apsolutno svi američki savjetnici, on je rekao da je dobro upoznao narav njemačkog naroda kad je radio kao trgovac tekstilom prije nego što je upisao ekonomiju. Znao je kako su zajedništvo i upornost koja graniči s fanatizmom upisani u genetski kod Nijemca i kako je to odlična podloga za napredak, zato je iskoristio taj dio nacionalnog identiteta kako bi od Njemačke stvorio gospodarsko čudo. Trebao je samo razraditi dobar plan, a na ruku mu je išlo što je o problemu razmišljao i prije nego se dogodio.

Na istim načelima počiva i njemački nogometni identitet, zbog čega su Nijemci toliko povezani s nogometom. Zajedništvo, upornost i dobar, na vrijeme smišljen plan.

U proljeće 1998., dok je Njemačka bila aktualni europski prvak, Dietrich Weise je došao na ideju sasvim novog sustava organizacije u njemačkom nogometu. Sav je naglasak odlučio staviti na razvoj mladih igrača, na proširenje njihovih taktičkih i tehničkih kapaciteta kako sinonim za Njemačku ne bi više bila suha trka, disciplina i ružna igra. Razmišljao je o problemu i prije nego se dogodio, dok je Njemačka bila na vrhu i shvatio je smjer u kojem ide nogomet kao igra. Kad je shvatio kako će se razvijati sport, stvorio je sustav unutar kojeg je otvoren 121 regionalni centar kojima je bilo obuhvaćeno preko 4.000 djece stare između 13 i 17 godina.

Kad je u nacističkoj Njemačkoj Erhard pisao eseje, bio je tek obični ekonomist, ne veliki političar koji je imao autoritet u javnosti. Međutim, u njemačkoj kulturi nije bitno tko govori, nego što se govori. Kad je završio rat, javnost je shvatila da čovjek ima plan i dali su mu šansu da radi. Bez obzira što je i on bio čovjek s margina, kad je njemački savez shvatio da Weise ima plan i da je u pravu, poslušali su ga, dali su mu šansu da radi i kao rezultat njegove ideje dobili su zlatnu medalju sa Svjetskog prvenstva u Brazilu.

Löw je odlučio biti tvrdoglav i gurati neku samo njemu logičnu viziju

A možda više od medalje konačnu krunu cijelom sustavu daje činjenica da je Wiese Njemačku doveo u situaciju da u ovoj generaciji ima više nogometnog i tehničkog talenta na stoperskim pozicijama nego što je u nekim generacijama imala u čitavim momčadima.

No, ovaj put Njemačka nije pobijedila.

Loša je igra kulminirala šokantnim ispadanjem u grupnoj fazi Svjetskog prvenstva, ali to ne znači da sustav više ne valja. Njemačka je prva momčad na FIFA ljestvici, ima odličan priljev mladih talenata, prvak je u U21 kategoriji i općenito postavlja standarde rada u nogometu. Sustav stalno treba preispitivati i nadograđivati, ali ovaj neuspjeh je samo privremena smetnja za koju je glavni krivac izbornik Joachim Löw.

„Pobjednički ratnici prvo pobijede i onda krenu u rat, dok gubitnički ratnici krenu u rat i u njemu traže načine za pobjedu“, objasnio je Sun Tsu u Umijeću ratovanja.

Löw je izbornik već 12 godina. U tom je periodu na apsolutno svakom velikom natjecanju dolazio barem do polufinala, osvojio je tri medalje i definitivno nije neznalica. Međutim, ovaj put je odradio katastrofalno loš posao. Otišao je na Svjetsko prvenstvo s velikim kadrovskim upitnicima i bez jasne vizije igre, iako su očekivanja bila opravdano visoko postavljena. Ukratko, krenuo je u rat i putem tražio načine za pobjedu, a to rijetko završi dobro.

Od samog početka je bilo jasno gdje su taktički problemi i što se treba popraviti. Pisali smo čitavu analizu tih problema, ali se ipak očekivalo da će Löw u nastavku turnira prestati lutati i napraviti relativno male adaptacije koje će riješiti očite probleme. Bilo je nevjerojatno očekivati da neće implementirati rješenja koja su se nametala sama od sebe kroz dobre faze u odigranim utakmicama. Uostalom, u drugom poluvremenu utakmice sa Švedskom smo vidjeli da se taktički okvir igre okreće upravo u tom smjeru. Bilo je logično priznati grešku i prilagoditi se situaciji iz koje se i dalje mogao izvući maksimum s obzirom na to koliko su i druge reprezentacije iz užeg kruga favorita neuvjerljive.

Međutim, Löw se odlučio i dalje forsirati svoj film. Za odlučujuću je utakmicu ponovo u prvi sastav postavio Mesuta Özila i Samija Khediru, ponovo je Timo Werner igrao napadača i ponovo je Julian Brandt dobio mrvice minutaže na samom kraju utakmice. Kadrovski je napravio neshvatljive propuste, a ni strateški nije napravio razliku jer je ponovo višak tražio u sasvim krivim zonama terena.

Teško je misliti da Löw nije vidio taktički uzorak i sasvim je nemoguće da greške nije vidio nitko unutar njegova stručnog stožera. To su ljudi koji su osvojili toliko toga i morali su vidjeti da ne ide. Jednostavno, Löw je odlučio biti tvrdoglav i gurati neku samo njemu logičnu viziju koja se uporno pokazivala promašenom. Pa ipak, uporno inzistirao baš na njoj i na kraju je platio visoku cijenu svom egu.

Međutim, taktika nije dugoročni problem. Bilo da na klupi ostane Löw ili da DFB izabere novog čovjeka sa svježim idejama, uz nekoliko manjih kadrovskih i taktičkih adaptacija sve će biti u redu. Dugoročni problem je moderno doba koje promovira individualizam i nosi nešto drugačiji identitet od onoga na što su Nijemci navikli, a na koje će se svi skupa morati prilagoditi.

U knjizi Raphaela Honigsteina Das Reboot, Thomas Hitzlsperger objašnjava kako je ljeto 2006. bilo njemačko ljeto ljubavi, nogometni Woodstock ove generacije na kojem se demonstriralo zajedništvo cijele zemlje i nacionalni mentalitet koji je podloga za velike stvari. Prijatelji su ga zvali da gleda s njima utakmice na trgovima, potpuno nesvjesni da je dio momčadi, vjerujući kako će mu bolje biti s njima nego na klupi.

Prije odlaska u Rusiju, İlkay Gündoğan i Özil su pozirali za kampanju koju je kroz Europu radio turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, a javnost je to prilično loše prihvatila.

„Ako se oslanjate na određene vrijednosti, kao što to navodno DFB provodi, onda je jedina odluka koju možete donijeti izbacivanje jednog ili dvojice igrača“, komentirao je događaj legendarni Stefan Effenberg. „Gündoğan i Özil mogu biti sretni što DFB nije djelovao na dosljedan način. Zviždanje navijača je najgora stvar koja vam se može dogoditi jer morate se zapitati oko mnogo stvari. Kao, recimo, oko vrijednosti dresa kojeg nosite.“

Nogometaši, kao i svaki drugi građani, imaju pravo izražavati svoje političke stavove, ali neke stvari ozbiljno odudaraju od prakse koja je dosad vrijedila u njemačkom nogometu. Standard ponašanja koji se zasniva na zajedništvu i upornosti koja graniči s fanatizmom upisani u genetski kod Nijemaca ne tolerira davanje podrške političarima dok si u reprezentaciji, a pogotovo ne stranim političarima. Jednako kao što je javnost osjetljiva i na neke druge strane naglašenog individualizma, pa je tako poslije utakmice s Meksikom na udar javnosti je došao Brandt koji odradio možda i ponajbolju rolu na terenu, ali je snimio selfie nakon poraza. Jednostavno, to odskače od standarda i javnost to teško tolerira, tako da je slične istupe kao Effenberg imao i Michael Ballack, a vjerojatno i dio svlačionice ne gleda s naklonošću na takva iskakanja iz uhodanog načina funkcioniranja.

Nije to bilo presudno za ispadanje, ali zajedništvo je važan dio i nogometnog identiteta. Kako kaže predsjednik saveza Reinhard Grindel, važno je da se Borussijini i Schalkeovi navijači grle kad Bayernov igrač zabije gol. U pozadini svakog uspjeha, ekonomskog ili sportskog, je bila potreba apsolutne suradnje među ljudima kako bi svi imali koristi jedni od drugih.

Za Njemačku je ovo ispadanje veliki šok, ali nogomet je takav sport – ne trpi osrednjost, egoizam i ustrajanje na neshvatljivim kompromisima. Njemačka u grupnoj fazi nije igrala protiv neozbiljnih suparnika i svejedno je na gol pucala čak 68 puta, najviše od ijedne druge momčadi na turniru. To ovaj put nije bilo dovoljno, neki drugi put s nekom drugom taktičkom pripremom hoće. Za igru će Nijemci sigurno naći rješenja, jer uvijek ima netko tko razmišlja o problemu prije nego se dogodi i zato je nogomet igra u kojoj uvijek pobjeđuju Nijemci.

Auf Wiedersehen, uostalom, nije zbogom nego samo doviđenja.