Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Autoritet znanja

Gian Piero Gasperini, predanost ideji i pomicanje granica

Kad je Gian Piero Gasperini  2011. preuzeo Inter, napokon je dobio šansu pokazati što zna. Međutim, u startu je bio osuđen na neuspjeh jer su svi – najprije Massimo Moratti, a onda navijači i mediji – tražili trenera koji će biti, pa… José Mourinho. A Gasperini to u svojoj srži nikad nije ni mogao biti.

Igračku karijeru je započeo u Juventusovu omladinskom pogonu. Kako su u njegovoj generaciji nositelji igre bili Paolo Rossi i Sergio Brio između kojih je Gasperini  bio savršen most, ima pokoju medalju u vitrinama. Međutim, iako je bio omiljeni suigrač Rossiju, nije bio ni blizu toliko talentiran. Za Juventus je nastupio tek u nekoliko kup utakmica i njegov igrački domet je bilo smucanje po Serie B. U 15-ak godina karijere i gotovo 500 utakmica kao vezni igrač zabio je samo jedan gol. Bio je spor, nije imao gotovo nikakve tehničke kvalitete za profesionalni nogomet, ali je shvaćao nogometnu igru na iznimnoj razini i razmišljao je brže od svih ostalih. Uostalom, bez dimenzije nogometa koju je izvlačio iz glave, s takvim fizičkim i tehničkim potencijalom ne bi imao priliku igrati niti na amaterskoj razini.

Pa iako ga to shvaćanje igre nije dovelo do igračke slave, otvorilo mu je vrata povratka na početak, u Juventusovu akademiju. Ondje se kao trener polako penjao do vrha, imao je strpljenja za rad s djecom, a pokazivao je iznimni talent u slaganju napadačke igre i sastavljanju geometrije koja olakšava biranje rješenja. Kad je došao maksimuma koji pružaju mlađe kategorije, odlučio je prijeći u seniorske vode.

Ni tada nije preskakao stepenice. Kao što je u Juventusovu pogonu počeo raditi s dječacima od devet godina, tako je preuzeo seniorsku momčad Crotonea, kluba koji se tada natjecao u trećoj ligi. Uveo ju je u Serie B odmah iz prvog pokušaja, a onda stabilizirao na sredini ljestvice. Preuzeo je tada Genou, koju je opet iz prvog pokušaja iz druge lige uveo u Serie A, a potom i do izlaska u Europu. Kako se probijao u Juventusovoj akademiji, tako je i u seniorskom nogometu išao korak po korak do velike šanse.

Kad vidimo likove kao što su Gasperini, kakvo opravdanje imamo da od onih koji su na vrhu tražimo išta manje od vrhunskog u svim pogledima nogometne igre?

Inter je tražio novog Mourinha, a Gasperini je bio zanimljiva lovina. Doduše, nije bio baš mlad, bile su mu 53, ali bio je relativno novo lice i svježa roba na tržištu. Imao je sve trenerske reference – od neospornih uspjeha s malim momčadima, preko razvijanja igrača poput  Diega Milita i Thiaga Motte, do činjenice kako je Mourinho javno izjavljivao kako je upravo Gasperini najteži suparnik s kojim se susretao. Dobio je posao, ali je došao u situaciju u kojoj su se pojavili ozbiljni problemi.

Gian Piero Gasperini  jednostavno nije mogao nametnuti svoj autoritet.

Zapravo, nije ni imao autoritet koji bi mogao nametati. Nikad nije imao igračko ime koje će drugi poštovati, nema karizmu niti nameće ambiciju koja bi ga tjerala da maršira preko svih prepreka. Sve što ima je nevjerojatno shvaćanje nogometa i specifičnu ideju igre.

Kad je Arrigo Sacchi sa svojim Milanom okrenuo paradigmu igre, cijeli je svijet krenuo razvijati obrambene sheme koje se zasnivaju na zonskom pristupu, ofsajd zamci i četvorici igrača u zadnjoj liniji. Kako su svi otišli u jednom smjeru, otvorila se prilika napraviti rezultat plivanjem protiv struje, tako da iznenadiš suparnika nekonvencionalnim pristupom. Istovremeno kada se u Njemačkoj razvijao gegenpressing na krilima Jürgena Kloppa i nešto kasnije ajatolaha presinga Rogera Schmidta, u Italiji je Gasperini okretao ploču na svoj način. Odlučio je kombinirati sustave igre s trojicom stopera i klasično markiranje čovjek-na-čovjeka, nešto što je gotovo izumrlo na vrhunskoj razini, kako bi dobio priliku za jak presing visoko u terenu. Međutim, umjesto da lovi loptu u čoporu kao što je to na početku karijere radio Klopp, Gasperini je radio ono što je Klopp napravio Pepu Guardioli u Ligi prvaka – nije naganjao zadnju liniju, puštao je jednog stopera da igra, ali mu je odsijecao opcije dodavanja i tjerao ga da igra prema sredini u kojoj su njegove momčadi imale brojčanu prednost.

Postigao je nešto što je dotad bilo teško zamislivo, na principima igre čovjek–na-čovjeka zadržao je fleksibilnost sustava i kolektivnu strukturu igre. Jednostavno je znao da njegovi igrači nisu dominantni i da je potrebno puno međusobne potpore da se ostvare uvjeti u kojima će natjerati suparnika na pogrešku. Uveo je elemente rada u omladinskim kategorijama u planiranje taktike za seniorsku momčad.

Možda je baš zbog takvog pristupa Gasperini znao kako izvući apsolutni maksimum iz prilično limitiranih momčadi. Trojica stopera, lažna devetka – pa makar to bio i Diego Milito od kojeg nema ‘pravije’ devetke – i usko postavljena krila. Njegove su momčadi na teren donosile takvu geometriju da su limitirani i prilično manjkavi igrači stvarali višak kao od šale, čak i protiv boljih suparnika. Sustav igre im je sam nudio rješenja i prilike za kreiranje pozicija u kojima su imali brojčani višak u unaprijed određenim zonama terena. Gasperinijev sustav je igrao umjesto njih, a čim je na raspolaganju imao dvojicu pravih igrača kao što su Motta i Milito, bez problema se plasirao u Europu.

Međutim, jedno je raditi u slabijim ekipama poput Crotonea ili Genoe, gdje je ideja i pokoji skalp velikog kluba sasvim dovoljna referenca da stekneš autoritet među igračima. Inter, ali i svaki drugi klub sličnog statusa, traži nešto više. Za takve je klubove Gasperini previše provincijalac, premalo ime i prolaznik koji je osuđen na neuspjeh jer, iako je zadovoljio kriterije za taj posao, zapravo nema renome dostojan kluba.

Velikim je dijelom Gasperini i sam kriv. Kontrola situacije najveći je dio trenerskog posla. Teško je kontrolirati razred od 15 prvašića, a ne svlačionicu punu igrača vrhunskog kluba. Gasperini nije imao dio posla koji uključuje tu kontrolu, nije imao autoritet, ali ni karizmu na kojoj bi gradio svoju priču. Nije dovoljno velik fanatik da na nekoj suludoj ambiciji iskoristi prvu priliku koja mu se pruži, niti je nemilosrdan da može vladati strahom. On je samo trener koji vrhunski razumije igru i ima ideju koju svugdje možete prepoznati. Uostalom, njegova je Atalanta još jedan dokaz kako je ta ideja dobra jer prošle je sezone završila četvrta u Serie A.

Međutim, ovo nije priča o Gasperiniju i Atalanti koja igra zbilja dobar nogomet. On nema sve potrebne karakteristike izvan terena i zato nikad neće postati vrhunski trener u top klubu, a Atalantini rezultati su samo nuspojava dobrog rada i ulaganja u omladinsku školu.

Ovo je priča o predanosti ideji. Gasperini je u prvih pet utakmica na Atalantinoj klupi imao remi i četiri poraza. Predsjednik Antonio Percassi je stao iza njega, okupio je igrače u svlačionici i rekao da je trener nedodirljiv. Time mu je pružio šansu da ih kupi idejom, da se nametne autoritetom znanja. To je ono što je zapravo najčvršće, ali do čega se najteže dolazi.

A kad vidimo likove kao što su Gasperini, Quique Setién ili Juan Carlos Unzué, kakvo opravdanje imamo da od onih koji su na vrhu – koji imaju autoritet i najbolje igrače na svijetu – tražimo išta manje od vrhunskog u svim pogledima nogometne igre? Ako oni u malim klubovima i s limitiranim igračima igraju taktički ispoliran nogomet i imaju jasnu ideju, čemu snižavati očekivanja od ovih na vrhu sad kad je fizički i tehnički aspekt nogometa na samom vrhuncu? Uostalom, nije li poanta sporta pomicati granice? A to se u nogometu može samo ako ste predani ideji. Baš kao što je Gasperini pomakao svoje granice i u Atalanti izgradio autoritet znanja.