Tito Vilanova navodno uopće nije znao za klauzulu i nije mogao vjerovati da mu nitko nije rekao za nju, a sportski direktor Andoni Zubizarreta je kasnije izjavio kako njegov posao nije bio nadzirati ugovore igrača i upozoravati trenera tko bi trebao igrati, jer to bi trebao biti autonomni izbor čovjeka na klupi ovisno o onome što mu igrač nudi na treningu i utakmici.

Zubizarreta se uhvatio za onu da je “teren jedino mjerilo”, omiljeni alibi svih onih koji skidaju odgovornost sa sebe jer ne vide dalje od vlastitog nosa. Međutim, da je Barcelona dala Thiagu Alcântari još koji ulazak s klupe — za usporedbu, Alex Song je te sezone odigrao 2.393 minuta, otprilike 500 više od Thiaga — otkupna bi klauzula ostala na prilično visokih 90 milijuna eura.

Thiago je bolji u dodavanju, driblanju i oduzimanju lopte od najboljeg Liverpoolova igrača u bilo kojoj od tih kategorija

Ovako je Bayern iskoristio priliku i uzeo sjajnog igrača za bagatelu.

Taj transfer je pokazao koliko Bayern dobro radi svoj posao. Za smiješno nisku cijenu dobio je mladog igrača koji je godinama bio jedan od nositelja igre. Thiago je s Bayernom — ili Bayern je s Thiagom, kako god želite gledati — osvojio sedam naslova prvaka, četiri kupa, tri superkupa i Ligu prvaka.

Jasno, veliki faktor u Thiagovoj odluci da napusti Barcelonu je bio Pep Guardiola. On je preuzeo Bayern i osobno je insistirao na njegovu dolasku, a za igrača je to značilo suradnju s trenerom koji ga je uveo u seniorski nogomet i koji mu je nudio sigurne minute, ali i stil igre u kojem je mogao napredovati. Matthias Sammer, koji je tih godina bio Bayernov sportski direktor i glavni nogometni operativac, opisao je Thiaga kao igrača koji je u jednom trenutku Xavi, a u drugom Andrés Iniesta.

“Još otkad sam igrao u školi, za mene je nogomet bio vrlo profesionalan”, ispričao je Thiago. “Bilo je zabavno i to stvarno zabavno, ali uvijek s dozom odgovornosti. Što god je moj otac radio na treningu, ja sam prenosio svojim prijateljima u školi.”

Njegov otac je bio Mazinho, brazilski reprezentativac koji je osvojio Svjetsko prvenstvo i Copu Americu. A njegovi rivali nisu bili dečki iz drugog razreda, nego Bebeto i Romário. Dok su se svi drugi dječaci htjeli slikati s idolima Brazila, Thiago ih je htio gledati kako bi izbliza mogao vidjeti što mogu, kako to rade i onda to pokušati napraviti bolje od njih. U školi, u klubu, na ulici — gdje god je stigao, radio je na tome da od svakoga uzme ono što bi ga učinilo boljim i da to usvoji. Nogomet je za njega bio zabava, ali i odgovornost prema samom sebi da postane najbolja moguća verzija sebe kao igrača.

U tom kontekstu, odluka između Bayerna i Barcelone je bila prilično lagana. S jedne strane imate Guardiolu i menadžment kluba koji razumije strateške procese i vidi što se događa godinama unaprijed, a s druge strane fantastičnu momčad sa sjajnim rezultatima, ali i hijerarhiju u kojoj se izgubi informacija da najboljem mladom igraču u zemlji nedostaje pišljivih četiri posto minutaže.

Usprkos svim ozljedama – od kojih je definitivno najstrašnija ona 29. ožujka 2014. protiv Hoffenheima, kad je Thiago napustio teren u 25. minuti i na njega se vratio tek 371 dan kasnije — prelazak u Njemačku se pokazao kao ispravna odluka i za njega i za klub. Dobio je naslovnu ulogu u Bayernu bez obzira na to tko sjedio na klupi i postao je genij bez kojeg se ne može.

Međutim, i puštanje Thiaga je dokaz da Bayern radi drugačije.

Ovih 30 milijuna eura koje je Liverpool platio za Thiaga je bagatela. U ovom je trenutku — kada do kraja prijelaznog roka ima još mjesec dana i tek očekujemo panične kupovine kojima će se krpati rupe — za 19 igrača plaćeno više od 30 milijuna eura, koliko je koštao Thiago. Među tih 19 transfera ulazi Fábio Silva, kojeg je Wolverhampton platio 40 milijuna eura, Jonathan David kojeg je Lille platio 32 milijuna i Ollie Watkins za kojeg je Aston Villa iskrcala 31 milijun.

Prosječnom pratitelju nogometa ta trojica su anonimci, a koštaju više od Thiaga. Gledajući stvari iz perspektive apsolutnih brojki i onoga da je teren jedino mjerilo, Bayern je napravio pogrešku što je pustio jednog od ključnih igrača u pohodu na naslov u Ligi prvaka. Međutim, Bayern je već dovoljno puta dokazao da razmišlja dugoročnije od većine drugih.

Prvo, nema smisla trenirati strogoću nad igračima i zadržavati nekoga tko ima želju otići. Takav način postupanja otežava sklapanje nekih budućih dogovora s igračima koji su — u usporedbi s nekim starijim vremenima prije Bosmanova pravila — postali dive. Drugo, Bayern na desnom beku ima Benjamina Pavarda i ako dovede Sergiña Desta iz Ajaxa, onda se oslobađa Joshua Kimmich koji zauzima poziciju u veznoj liniji, a s obzirom na manjak konkurencije u Bundesligi dubina kadra nije ključni problem o kojem Bayern mora razmišljati, bez obzira na to što gubi izvanserijskog nogometaša. To današnju situaciju čini drastično drugačijom u odnosu na onu kada je Barcelona pustila prirodnu zamjenu za Xavija i Iniestu, iako se čini sličnom.

Isto tako, odlazak Thiaga u Liverpool — i to baš u Liverpool, od svih klubova koji su ga zvali — dobar je indikator da su neke stvari postale drugačije.

“On odlazi jer je ga Guardiola želi i on želi raditi s Guardiolom”, izjavio je Jürgen Klopp kada je Mario Götze napuštao Dortmund kako bi otišao u Bayern. “Ako je to ičija greška, onda je moja. Ne mogu postati niži i naučiti španjolski.”

Klopp je tom izjavom želio reći da on ne može napraviti ništa ako je igračima privlačnije raditi s Guardiolom. Međutim, nemojte misliti da Kloppa nije mučilo to što su mu igrači odlazili jer su htjeli raditi s Pepom i jer bi se s vremenom zasitili toga da povraćaju od napora na treningu, da nije razmišljao što radi krivo.

Klopp je ostao jednako visok, ali ipak je napravio nešto da postane sličniji Pepu; promijenio je najbliže suradnike, adaptirao je metodologiju rada i sve manje je tretirao igrače kao lugare, a sve više kao nogometaše. Uostalom, Klopp nije one-trick-pony koji igra gegenpressing, a kad to ne prođe, nastaju problemi. Tako je možda bilo u Dortmundu, ali Liverpool je postao jedna od taktički najkompletnijih momčadi na svijetu i potencijal prilagodbe koji ima je nevjerojatan — kako u tranziciji, tako i u postavljenom napadu.

Kod takvih trenera igrači žele igrati, žele doći u iskoristiti priliku kako bi učili. Posebno ljudi kao što je Thiago, oni koji nogomet shvaćaju kao zabavu, ali u njemu vide odgovornost prema samom sebi da postane najbolja moguća verzija sebe kao igrača.

Suludo je uopće pričati o tome hoće li se uklopiti u Liverpool i procjenjivati koliko je dobar igrač. Kombinacija vještina po kojoj može biti elitni dodavač koji kontrolira protok lopte i diktira tempo, elitni dribler koji može probiti liniju s loptom u nogama i istovremeno elitni oduzimač lopte, nevjerojatno je rijetka u modernom nogometu i možda je jedino Thiago toliko dominantan u sve tri kategorije.

U protekloj sezoni imao je 91,3 dodavanja na 90 odigranih minuta i 90,5 posto točnosti. Za usporedbu, najbolji dodavač u Liverpoolu je Jordan Henderson koji ima 74,4 dodavanja po 90 minuta, a najprecizniji je Fabinho s 87,3 posto dodavanja. Thiago ima 3,6 uspješnih driblinga i suludih 85,5 posto uspješnosti, a najbolji u Liverpoolu je Naby Keïta s 2,5 driblinga na 90 minuta. Kad zbrojimo oduzete i presječene lopte, Thiago ima 4,6 po odigranih 90 minuta, a u Liverpoolu je najbolji Fabinho s 4,2. Dakle, Thiago je bolji u dodavanju, driblanju i oduzimanju lopte od najboljeg Liverpoolova igrača u bilo kojoj od tih kategorija.

To su samo suhe brojke koje upućuju na dominaciju, ali na njih tek treba dodati ono kako Thiago izgleda na terenu, s kojom lakoćom bira rješenja i kako donosi nepredvidljivost u igru. Ondje gdje statistika bilježi samo jedno točno dodavanje ili jedan uspješan dribling, Thiago Alcântara često napravi pravo malo umjetničko djelo kojim probije suparničku obranu.

Dobiti takvog igrača za samo 30 milijuna eura na današnjem tržištu, to je prava bagatela koja Liverpool čini još boljim nego što je bio prošle sezone.