Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Balabanov poučak

Engleska kultura flopova, prerano otpisivanje igrača i Nikola Vlašić

Boško Balaban će u Engleskoj zauvijek ostati upamćen kao jedna od onih potpuno promašenih priča, vječito ime koje se spominje kad se rade liste igrača koji su primjeri neuspješnih transfera. Još dan danas, premda je svoj prelazak potpisao u sezoni 2001./02., njegovo ime je standardna oprema u svakom popisu otočkih transfer flopova.

Valjda je to dio moći medija. Ako nekome pet puta ponovite da je osporavan, sve što taj igrač napravi gleda se kroz prizmu osporavanja jer to se kodira u način na koji ljudi percipiraju igrača. Ponovite to za bilo koga – sve naše reprezentacije su imale par igrača koji su igrali na vrhunskom nivou i svejedno su bili trn u oku – i on postaje osporavan, čak i kad odigra dobro. Ako igraču prišijete etiketu transfer flopa i stavite ga na pet lista, na takvim će se listama pojavljivati i desetak godina kasnije. Čisto po inerciji. Njegovo ime naprosto postane sinonim za promašaj, nebitno koliko to bilo opravdano. Daleko od toga da je Balaban napravio nešto specijalno u 138 minuta koje je u Engleskoj odigrao, ali ljudi njegov lik u svojem sjećanju isključivo povezuju s promašajem.

Nebitno je to što nije dobio pravu šansu, kao i njegova statistika, Balaban je postao promašaj i to će ostati. Sasvim je irelevantno što je Balaban plaćen svega 5,8 milijuna funti, što bi iznosilo nešto više od 10 milijuna u današnjem novcu, a Aston Villa je u tom vremenu plaćala igrače na istoj poziciji i dvostruko više. Pa za stopera Alpaya Özalana je platila više, tako da nije problem u novcu koji je isplaćen jer on nije bio blasfemično visok. Sasvim je irelevantno to što je iste godine – i to praktički za isti novac – Villa na istu poziciju potpisala Petera Croucha, koji je u prvoj sezoni odigrao tek sedam utakmica, a u sve tri sezone za Villu u Premier ligi zabio tek šest golova. Dakle, nije problem ni učinak, jer ga ni Crouch nije imao pa je sve bilo u redu. Problem je jednostavno etiketa koja mu je prišivena.

Nikola Vlašić još nije dobio takvu etiketu.

Vjerojatno ni neće, ali njegov slučaj je déjà vu doživljaj Balabanova primjera. Kad se odštete prilagode inflaciji, odnosno tržišnim uvjetima, Balaban i Vlašić su plaćeni otprilike isto. Obojica su došla u klub koji je u kratkom roku nagomilao igrače na istoj poziciji i obojica su došla po želji trenera koji je ubrzo dobio otkaz.

Klubovi iz Premier lige nemaju naviku stvaranja igrača, a navijači to u pravilu ni ne traže. Oni znaju da klubovi imaju novca i za taj novac žele gotovo rješenje

Kad je John Gregory doveo Balabana kao mladog igrača koji mu se svidio, obećao mu je kako će ga postupno uvoditi u momčad i povećavati obujam u kojem ga koristi. Kad je, svega par mjeseci kasnije, momčad preuzeo Graham Taylor, jedan od prvih njegovih poteza bio je priopćiti Balabanu da je višak i na njegovo mjesto dovesti drugog igrača.

Isto se dogodilo i Vlašiću, koji je došao u situaciju da je Everton nakrcao ofenzivni dio veznog reda pojačanjima, a nakon što je Ronald Koeman dobio otkaz, očito je kako Sam Allardyce nema namjeru ozbiljnije koristiti Vlašića. Uostalom, na poziciju na kojoj su mu minute bile najizglednije, Big Sam je doveo Thea Walcotta. I nema tu neke urote, zakulisnih igara moći ili neke dublje priče – Allardyce samo u ovom trenutku ne vjeruje Niksiju i ne vidi ga u svojim planovima.

Ukratko, Vlašića – barem kako stvari sada stoje – čeka Balabanov poučak. Doduše, neće biti gost na listama najvećih promašaja i tabloidi ga se neće svako toliko po inerciji sjetiti, ali posljedice za karijeru se svode na isto. I dobro, možda Vlašić zaista nije dovoljno dobar, ali teško možemo reći da je dobio fer šansu. I to Vlašićev primjer čini déjà vu doživljajem ne samo Balabanova slučaja, nego i hrpe drugih igrača koji nisu dobili fer šansu pokazati koliko su dobri.

I to sve nekako nameće zaključak kako Englezi baš vole lijepiti etikete flopova i otpisivati igrače.

Jedan od svježijih primjera je Michy Batshuayi, za kojeg je Chelsea platio 33 milijuna funti nakon odličnih partija u Marseilleu, a onda je u Premier ligi u sezoni i pol dobio ukupno 588 minuta u 32 utakmice. To je u prosjeku tek nešto više od 18 po nastupu, a svih 90 minuta odigrao je samo jednom. Pa čak i tako limitirana minutaža bila mu je dovoljna za sedam golova i tri asistencije. Više prilike je dobivao u engleskim kup natjecanjima, gdje je za 17 utakmica zabio 12 golova uz četiri asistencije. Međutim, javnost ga je svejedno otpisala i Antonio Conte ga je bez puno razmišljanja odrezao s rostera te poslao na posudbu u Dortmund, bez da je imao pritisak javnosti za davanje fer šanse. Jer, koliko god Batshuayi možda i nije idealan igrač za Conteov sustav, svejedno je zaslužio više od mrvica koje je dobio. U nogometu, igri koja se zasniva na prilično malo pogodaka u jedinici vremena, 18 minuta teško može biti dovoljno za evaluaciju nečijeg talenta.

Puno bolju priču priča onih sedam golova za tu limitiranu minutažu ili onih 12 u kupovima. Upravo to je osnova za pet golova koje je zabio u prve tri utakmice za Borussiju Dortmund i naznaka onih 33 milijuna funti koje je Chelsea platio za njega. Mali je to uzorak, koji ne mora značiti ništa više od slučajnosti, ali mali je bio i uzorak na kojem su u Chelseaju odlučili da im Batshuayi ne treba.

Ništa drugačija situacija nije bila ni kod Andreja Kramarića, Sergea Gnabryja, Iaga Aspasa i Floriana Thauvina, koji su svi otpisani prije nego što su uhvatili 15 nastupa u Premier ligi. Proglašeni su flopovima bez da su dobili pravu šansu, po Balabanovu poučku. No, perspektivu su ponovo potvrdili jer su prošle sezone svi bili među 10 najboljih strijelaca u svojim ligama, zabivši između sebe 60 komada. Ali to im nije bilo dovoljno za Premier ligu. Ne za redovno nastupanje, nego se malo tko uopće upitao jesu li ti igrači zaista dobili fer šansu ili su možda prerano otpisani.

Naravno, nogometni transferi su rizičan posao, za sve strane. Ponekad se igrači koji nedvojbeno posjeduju kvalitetu jednostavno ne snađu u novom klubu i to nije ništa pretjerano strašno. Igrači promjene kulturu i novo okruženje uvijek stvori šok, posebno ako postoji jezična barijera. Možda se ne uklope u trenerove ideje, imaju probleme s ozljedama ili nerješive privatne poteškoće. Možda, kao u Kramarićevoj epizodi u Leicesteru, momčadi jednostavno ide toliko suludo dobro da trener ne može promijeniti momčad koja radi rezultat. Neki od otpisanih možda nisu ni dovoljno dobri.

Međutim, zašto su Englezi – najprije mediji pa i ljudi koji prate sport – toliko skloni prerano otpisivati igrače i lijepiti im etikete flopova?

Vjerojatno dio odgovora leži u načinu na koji funkcionira nogomet ondje. Klubovi iz Premier lige nemaju naviku stvaranja igrača, a navijači to u pravilu ni ne traže. Ono što znaju je to da klubovi imaju novca i za taj novac žele gotovo rješenje. Zbog toga nema pritiska javnosti na trenere da daju fer šansu igračima koji su u drugom planu.

Drugi dio odgovora vjerojatno leži u osjećaju superiornosti koji ih obuzima kada mogu ustvrditi kako je u Premier ligi teže uspjeti nego negdje drugdje. To je možda sasvim točno, ali prerano otpisivanje igrača u ovom slučaju služi kako bi se povećao osjećaj lažne relevantnosti engleskog nogometa.

Zapravo, Balabanov je poučak veliki problem engleskog nogometa. Možda on zbilja nije bio toliko dobar za Aston Villu, ali je definitivno prerano otpisan da bismo to sigurno znali. Možda Vlašiću, Kramariću ili Nikoli Kaliniću zaista nije mjesto u engleskom nogometu, ali potezi poput onoga kojeg je povukao Ademola Lookman, koji je odmah po Walcottovu dolasku otišao u RB Leipzig, znak su da su igrači prilično svjesni toga kako je velika mogućnost da ih klub prerano otpiše i zato ne žele riskirati kobni gubitak vremena.

A u kulturi koja voli lijepiti etikete flopova, možda je najbolje pratiti put koji su ucrtali Kevin De Bruyne, Mohamed Salah i Paul Pogba.