Skepticizam je, doduše, bio sasvim razumljiv. Tog 11. veljače 2016. Nagelsmannu je bilo tek 28 godina i preuzimanjem Hoffenheima koji je bio zadnji na prvenstvenoj ljestvici postao je najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Sedmorica igrača u klubu je bilo starije od njega, a točno sedam bodova je bio udaljen od ostanka u Bundesligi.

Još je Thomas Tuchel u Augsburgu, gdje je Nagelsmann igrao prije nego što se umirovio, shvatio koliko je taj malac taktički genijalan i na kojoj razini razmišlja, te mu je odmah dao ulogu analitičara zaduženog za suparnike, sličan posao onome zbog kojeg je José Mourinho postao dječak s bilježnicom.

“Tuchel me spasio“, ispričao je Nagelsmann za 11Freunde još 2013. “Bilo mi je stvarno dosta nogometa, žrtvovao sam cijelu mladost za nogomet i onda, bum, preko noći je sve bilo gotovo. Nisam želio imati ništa više s nogometom, trebao sam se maknuti i razmisliti. Međutim kad me Tom pitao da analiziram suparnike bila je to pobjednička situacija za obojicu. Još sam imao ugovor s Augsburgom i mogao sam mu pomoći, a ja sam ionako mrzio nogomet samo zato što sam ga obožavao i što nisam mogao bez njega.“

Nije uopće pitanje hoće li Nagelsmann preuzeti Bayern. Hoće, samo je pitanje kad

I koliko god fanatizam i taktičko znanje bili važni, nisu ni blizu glavna stvar koja čini dobrog trenera.

“Bilo je nevjerojatno teško“, opisao je 2016. za Frankfurter Allgemeine Zeitung svoje iskustvo s ozljedama zbog kojih je morao prekinuti karijeru u vrlo ranoj dobi. “Morao sam odrasti puno brže nego puno mojih vršnjaka. Već s 15 godina sam živio sam, kuhao sam i prao sam sebi, a onda kad je tata umro morao sam pomoći mami prodati staru kuću i naći novu. To je jako puno za jednog 20-godišnjaka. Sve što mi se do te dobi dogodilo bilo je ekstremno teško, ali je pomoglo da naučim kako postoje važnije stvari od nogometa i pomoglo mi je odrasti, pa i naučiti da se u nogometu ne trebamo shvaćati previše ozbiljno.“

Emocionalna inteligencija koju je Nagelsmann silom prilika stekao bila je puno viša od onoga što obično imaju ljudi stari 28 godina. On je naprosto bio puno stariji od svoje kronološke dobi i sve oko sebe je shvaćao nevjerojatno zrelo, a to je bila glavna stvar zbog koje je Nagelsmann uspio kao bundesligaški trener.

Svega dvije i pol godine nakon što je Hoffenheim povukao potez očajnika i imenovao Nagelsmanna trenerom, onaj isti Tuchel koji ga je uveo u trenerski posao dao je intervju za L’Équipe u kojem je javno priznao kako je dobio ponudu da preuzme Bayern nakon što se već dogovorio s PSG-om. Negdje između redova tog intervjua je bilo rečeno kako je — nakon što je Jupp Heynckes objavio odlazak i nakon što je Tuchel odbio — posao bio ponuđen i Nagelsmannu.

U svega dvije godine Nagelsmann je prošao put od Schnapsidee do čovjeka koji ima jako dobre šanse za preuzimanje Bayerna.

Kako je na ESPN-u opisao Raphael Honigstein, čovjek koji savršeno poznaje odnose u njemačkom nogometu i koji iza sebe ima nekoliko genijalnih knjiga, jedini razlog zašto je Bayernova uprava zadržala Carla Ancelottija nakon prve sezone bio je u tome što je predsjednik Uli Hoeneß računao da će u srpnju 2018. Nagelsmann skupiti dovoljno iskustva i reputacije u javnosti da ga može mirne duše postaviti za Bayernova trenera.

Međutim, koliko god bio velik, Bayern je i dalje jedan veliki pazar.

Na vrhunskoj razini sigurno ne postoji klub u kojem svatko ima potrebu dati svoje mišljenje i u kojem uvijek postoje neke sitne borbe za prevlast kao što je to u Bayernu. Što god se dogodilo — ali ama baš bilo što se dogodilo, pozitivno ili negativno — možete računati na to da će svoje mišljenje o tome javno ponuditi barem jedan član uprave i još Franz Beckenbauer kao počasni čelnik kluba ili Lothar Matthäus kao predstavnik sive eminencije igračkih legendi koje nemaju barem protokolarne funkcije u klubu. To je naprosto folklor koji ide uz FC Hollywood i na koji su svi već odavno navikli, ali teško je osporiti da taj šum itekako utječe na donošenje ključnih odluka.

Nakon što je Ancelotti izgubio sve konce u svlačionici i u odnosu s upravom, što je rezultiralo blamažom protiv PSG-a, Hoeneß se naprosto bojao postaviti Nagelsmanna u drugoj pravoj sezoni seniorskog nogometa. Karl-Heinz Rummenigge se nije slagao s njim i forsirao je Tuchela kao dokazanog stručnjaka, a za javnost — kako za medije, tako i za klupske legende, a samim time i navijače — Nagelsmann možda više nije bio ideja pod utjecajem rakije, ali je i dalje oko njega bilo prilično skepse.

Bez potpore uprave i javnosti, Hoeneß je ulazio u prevelik rizik forsirajući Nagelsmanna. Kao kompromis, pristao je na to da Jupp dovede sezonu do kraja i da dočekaju taj srpanj 2018. kad će Nagelsmann ući u zadnju godinu ugovora s Hoffenheimom kako bi dugoročno riješili pitanje trenera.

I tu je nastao problem. Jednako kao što je Tuchel kao Rummeniggeov izbor već sve dogovorio s PSG-om, tako je i Nagelsmann u trenutku kad ga je Bayern kontaktirao već imao potpisan ugovor s RB Leipzigom. Leipzig naprosto nije mogao propustiti šansu i ondje nikome nije palo na pamet štedjeti. Kvragu, odlučili su ga pričekati još godinu dana da završi posao koji je počeo s Hoffenheimom i na taj načun mu ispuniti apsolutno sve zahtjeve, jer su željeli samo njega.

“Očekuje nas nova era“, izjavio je Leipzigov glavni operativac Oliver Mintzlaff na Nagelsmannovu predstavljanju. “Julian i naš novi sportski direktor Markus Krösche utjelovljuju sve ono što RB Leipzig predstavlja. Gladni smo i želimo sve.“

Mintzlaff je u stvari mislio da Nagelsmann i Krösche utjelovljuju sve ono što RB Leipzig želi predstavljati. Mladi, energični, uspješni i — u ovom slučaju to uopće nije nebitno — dovoljno zgodni, njih dvojica su točno ono što Red Bull prodaje kao svoj brand; kako pića tako i nogometnog carstva. Jednako kao što postoji razlog zbog čega se Red Bull prodaje isključivo u limenkama, tako postoji i razlog zbog čega je u stranu maknut Ralf Rangnick koji je dizajnirao sve procese u klubu, ali koji sa svojih 60 godina nije dovoljno atraktivno lice za javnost i postoji razlog zašto je ljudima u Leipzigu bilo jako stalo da baš oni budu ti s kojima će Nagelsmann ući u elitu. Ne manje važno, potpis Nagelsmanna je jasna poruka Hoeneßu da postoji novi igrač na tržištu koji je spreman uzeti mu ono što želi.

Bayernu je tako ostao Niko Kovač. I ne radi se ovdje o tome je li Kovač dobar trener ili nije — jer Niko je na kraju uspio — koliko o tome da i sam Kovač na konferencijama za medije bez ikakvog filtera govori kako nije bio prvi izbor uprave. Sve da je Niko i najbolji na svijetu, u klubu bi uvijek postojao psihološki faktor neispunjene želje. A neispunjene želje najviše bole.

Zapravo, nije uopće pitanje hoće li Nagelsmann preuzeti Bayern. Hoće, samo je pitanje kad.

Koliko god se RB Leipzig trudio i koliko god Jürgen Klopp kao bijeli kit stršao od pravila, prirodno stanje stvari je da Bayern privlači najbolje što nogometna Njemačka može ponuditi. A to je, na kraju krajeva, i Nagelsmannova želja.

“Bayern igra veliku ulogu u mojim snovima. Sada sam jako sretan sa svojim životom, ali Bayern bi me učinio još malo sretnijim”, ispričao je Nagelsmann za Eurosport 2017. priču koja je nešto drugačija od Kloppova konstantnog ratovanja protiv Bayerna. “Živio sam u Münchenu mnogo godina, moja žena i dijete uskoro idu u München i ondje ćemo graditi kuću jer oboje imamo obiteljske veze. München je naš dom.”

Dok München ne postane i njegov nogometni dom, ova i svaka iduća Nagelsmannova utakmica protiv Bayerna će u suštini biti poraz bavarskog diva, bez obzira na to kakav će biti rezultat. Činjenica da nije u klubu i da još uvijek ostaje neispunjena želja znači neuspjeh i nemoć.

A to puno više boli kad si navikao dobiti sve što poželiš, kao što je navikao Bayern u njemačkom nogometu.