Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Bio jednom jedan Carlitos

Odlaskom u Kinu Carlos Tevez ubio mi je nadu u nogometnu romantiku

Sve nekako postane lakše kad prihvatimo činjenicu da je nogomet odavno prestao biti igra i da je počeo biti posao. I to sasvim ozbiljan posao. A u svakom poslu postoji samo jedno pravilo ─ vrijediš onoliko koliko je netko spreman platiti. Ni više ni manje.

Nogometni profesionalizam uopće nije loša stvar, barem kad prihvatite stvarnost. Ako ste spremni raditi dovoljno dobro, biti dovoljno strpljivi i postaviti dobre temelje ─ uspjet ćete. I sasvim je licemjerno tražiti od nekoga da radi za manje od onoga koliko vrijedi. Lako je prozivati Matsa Hummelsa ili Gonzala Higuaína, ali koliko bi nas ostalo raditi u firmi za višestruko manje novce od onih koji se nude? Jednostavno, nogometaši su profesionalci kojima je ipak glavni cilj zaraditi novce. Nogomet je posao, a nogometaši su biznismeni.

A onda, postoji i Carlos Tevez.

Ili je barem postojao.

Carlito je rođen u Fuerte Apacheu, sirotinjskom predgrađu Buenos Airesa gdje su carevali droga, kriminal i nasilje. Ulice su poslije sumraka postajale smrtonosne klopke koje je bilo opasno i promatrati s prozora. Malom Tevezu je nogomet bio jedini način da nešto učini od svog života, da se makne s ulice koja je vodila u drogu i smrt.

Znam, zvuči prilično izlizano, ali Tevezu je nogomet bio jedini izlaz u budućnost. Iz naše perspektive je to prilično patetično i trivijalno, ali on nije imao obveznu osnovnu školu i nije ga čekala besplatna srednja. Doslovno nije imao izbora ─ ili nogometaš ili kurir za kvartovsku bandu do 15 godina, a kasnije (ako preživi) što stigne.

I izabrao je nogomet.

Nogomet koji je čitav život igrao baš kao na ulici, toliko kreativno i tehnički profinjeno, a s druge strane tako fizički moćno i dinamično. Fino i grubo, odjednom. Inteligentno i taktički potkovano, a u isto vrijeme tako divlje. Zapravo, nekako sam ga uvijek volio gledati i sasvim sam sretan što je izabrao nogomet.

Shanghai Shenhua plaća ga 4.500 eura po satu. Fina je to satnica za dečka koji je statistički trebao biti mrtav, od metka ili od overdosea

(SP)ARGENTINA-BUENOS AIRES-SOCCER-TEVEZ

Na svom putu imao je priličan broj mogućih stramputica.

Bio je ponosan čovjek, ponosan na rubu tvrdoglavosti. Kao beba od  10 mjeseci nastradao je u nezgodi s vrućom vodom, koja ga je stavila na intenzivnu njegu dva mjeseca. Za čitav život dobio je ožiljke po licu i vratu. Pri potpisu prvog ugovora za Boca Juniorse nudili su mu plastičnu operaciju kojom bi ih korigirali. Čisto estetski, nije mu smetalo za život. Jednostavno, nogomet je biznis ─ kad imate zvijezdu za naslovne stranice, poželjno je da bude ugodna oku. Odbio je. Jednako kao što je odbio da mu saniraju zube, koji su izgledali kao da je žvakao burek s petardama. Do zadnjeg trenutka je odbijao, pristao je tek kad su zubi postali ozbiljan zdravstveni problem.

Razlog koji je naveo bio je potpuno prost. Ožiljci su bili dio njega. Njega koji je takav kakav je, podsjećali su ga odakle je došao i gdje ide. S ožiljcima na licu nije morao gubiti korak osvrćući se u prošlost, dovoljno je bilo da se pogleda u ogledalo ili neki usputni izlog u sasvim mirnoj ulici. Carlito je bio i jedno i drugo, dijete iz Apachea i gospodin sa skupim satom u čijem je zlatnom odsjaju vidio svoje lice. Ponosan, do ruba tvrdoglavosti.

I kroz čitav taj put, jednostavno je morao pogoditi neku stramputicu.

Prelaskom iz Boce u brazilski Corinthians ostvario je najveći južnoamerički transfer, ali morao je pristati na uvjete koji su ga čekali. Slično nekim igrama i igricama u našim klupskim perjanicama, Teveza nije kupio Corinthians – ugovor je bio sklopljen s dotičnim gospodinom koji se zvao Kia Joorabchian i bio je vlasnik agencije Media Sports Investment.

Klasični primjer Third Party Ownershipa – koji je, eto, u Engleskoj sasvim slučajno bio zabranjen u skladu sa zdravom logikom. Baš kao što ga je nedavno zabranila FIFA.

Ipak, nakon što je odbio igrati za Corinthians, West Ham se odlučio riskirati i kupiti njega i Javiera Mascherana. Ne pokušaš li varati, ne trudiš se dovoljno jako, zar ne?

Potez se isplatio, u zadnjem kolu Tevez je zabio Manchester Unitedu, ostavivši West Ham u ligi, a poslavši nesretni Sheffield United u Championship. Prvo se Sheffield žalio i tužio West Ham sudu zbog kršenja pravila, a zatim se West Ham sudio s Joorabchianom, koji je htio da njegov pulen prijeđe u Manchester United. Malo suđenja, malo izvansudskih nagodbi i nešto novaca kasnije, Tevez je dobio što je htio. Ili što je Joorabchian htio ─ potpisao je za United, ali samo na posudbu.

welcome to manchester

Kad je Tevez zajedno sa svojim savjetnikom odbio konačni transfer u United dvije godine kasnije, preselivši u Manchester City, bilo ga je sasvim lako pribiti na stup srama.

Realno, prvo je bio svjestan kršenja pravila i svjesno je sudjelovao u tome (baš kao što to rade neke naše zvijezde), a onda je izdao klub koji mu je dao šansu, prešavši u redove gradskog rivala. Prekršio je pisani i nepisani zakon. Da, bio je varalica i izdajnik – ali kome bi se to točno trebao ispričavati?

Prošao je stvari koje mi ne možemo niti zamisliti. I dobro je da ne možemo. Bježao je s ulice i preskočio toliko prepreka koje su mogle biti kobne. Naravno, neki njegovi izbori bili su loši. Ali, kvragu, što mi iz topline svog prilično finog života znamo kako je njemu bilo i što je sve morao napraviti da uspije? Svoje dugove svim klubovima fino je isplaćivao golovima i bio je profesionalac. Okej, možda ne baš najuzorniji – ali pričamo o nogometašu, ne o biskupu. Carlos Tevez nije se morao baš nikome ispričavati. Mali Carlito, onaj El Apache s ulice, imao je svoju sliku u odsjaju svog zlatnog sata i to je bilo sasvim dosta. Njemu, jer mi smo ionako nebitni.

I dobro je išlo Tevezu u životu. Naslovi u Brazilu, Engleskoj i Italiji, Liga prvaka, Copa Libertadores i Copa Sudamericana, zlato s Olimpijskih igara i hrpa individualnih priznanja. Čovjek je uvijek igrao dobar nogomet. Ipak, stalno je ponavljao kako se želi vratiti u Bocu, dolje je imao samo Aperturu, a tako je želio biti prvak Argentine. I želio se umiroviti u Bocinu dresu.

Juventus je postupio prilično džentlmenski. Iako je još bio pod ugovorom i iako mu je trebao, pustio ga je da lovi svog jednoroga ─ da postane prvak Argentine s Bocom. S njegovom Bocom u kojoj se želio umiroviti.

Prihvatio sam stvarnost. Nogomet je prljavi biznis i čak mi je i malo drago zbog toga. Ako radiš dovoljno dugo i dovoljno dobro imaš priliku napraviti nešto. Nije baš super ako putem kršiš svaku moguću odredbu, ali imamo toliko primjera da se može i na pravim temeljima.

Juventus - Empoli

Može se i na temeljima novca.

Temelj je možda novac, ali je rezultat uživanje u igri. Uostalom, ako nogomet gledamo isključivo kroz prizmu rezultata, onda u jednoj državi imamo samo jednog pobjednika i tko zna koliko stotina luzera. Nogomet je prljavi biznis, ali ne možete me uvjeriti da nema pozitivnih primjera na dobrim temeljima. Nekad i uz malo sreće – hvala Vam, gospodine Claudio Ranieri.

To što sam prihvatio stvarnost ne znači da u meni možete ubiti nadu da postoje i ljudi koji će donijeti romantiku u striktni biznis. Ljudi koji mogu igrati gdje žele, ali ostanu u Serie B jer džentlmen nikad ne napušta svoju damu. Ljudi koji negiraju stvarnost.  Ljudi koji dokazuju kako su nogometaši ipak osobe čije ruke nisu vezane nevidljivim lisičinama bezumne trke za novcem.

Ljudi baš kao što je Carlos Tevez, koji je otišao u Bocu postati prvak Argentine. Otišao je ispuniti svoj san i usput je izjavio kako moderni nogomet više ne donosi užitak jer je sve postala utrka za novcem. Čovjek se zapitao kako je ta igra povezana s onime što igraju oni dečkići po predgrađima na ulicama koje će postati smrtonosna  klopka čim se malo smrači.

Velika je to izjava bila. Izjava koja budi malo nade. Ne u bolje sutra, jer i danas je već jako dobro, nego u lijepo jučer.

Velika je i vijest da je Carlito, onaj mali krezubi i izbrazdani ožiljcima s ulica Fuerte Apachea, potpisao za tamo neki kineski klub i da je najbolje plaćeni nogometaš na svijetu. Shanghai Shenhua plaća ga 4.500 eura po satu. Fina je to satnica za dečka koji je statistički trebao biti mrtav, od metka ili od overdosea.

Međutim, vrijedi li tih 37 milijuna eura godišnje toga da je ubio simbol neke nove nade u nogometu?  Vrijedi li uništena romantika baš toliko? Vrijedi li toga što je meni sasvim poljuljao nadu u ljepše jučer? Vrijedi li toga što mi je tako u mojoj retrospektivi obilježio godinu i natjerao me da pišem o ovome, kraj toliko pozitivnih tema?

Realno, nema se on meni ništa ispričavati. Ni meni niti ikome drugome – jer što mi znamo o onome što je on prošao? I licemjerno je od nogometaša očekivati da ne uzme ponuđene novce. To je, uostalom, njegov posao i za njega je pošteno plaćen. Pitam se samo koliko bi mali Carlito bio zadovoljan da u odsjaju zlatnog sata vidi čovjeka s ožiljcima koji krši svoju riječ i koji gazi sve obećano. Njemu, jer mi smo ionako nebitni.