Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Biti Arsenal

Emery je dobio otkaz, ali naravno da problem nije u njemu

Na početku sezone 1996./97. Arsenal je sličio kolodvoru.

Prvo je menadžer Bruce Rioch svega nekoliko dana prije prve utakmice dobio otkaz zbog neslaganja s Upravom. Čovjek je sezonu ranije doveo Dennisa Bergkampa za kojeg je platio sedam i pol milijuna funti, što je u tom trenutku bio engleski rekord i u novoj sezoni je inzistirao na tome da klub nastavi pojačavati vezni red kako bi se mogao boriti za vrh. Uprava nije pristala na takav plan i odbila je trošiti dodatni novac, situacija je eskalirala i Riocha je zamijenio Stewart Houston koji je trebao biti privremeno rješenje do izbora novog menadžera. Međutim, Houston je dobio poziv od QPR-a i otišao nakon samo šest utakmica, a novi čuvar klupe je postao Pat Rice.

Bio je rujan, Arsenal je već bio promijenio trojicu menadžera te sezone, a četvrti je bio neki čudni Francuz kojeg je Uprava iskopala u Japanu i sve je mirisalo na katastrofu.

Međutim, Arsène Wenger je preporodio klub. Osvojio je tri naslova prvaka i još 14 različitih kup trofeja, ali možda je čak bitniji podatak činjenica da je Arsenal pod Wengerom svaku sezonu osim zadnje dvije završio među četiri najbolja kluba Premier lige. Wenger je 20 godina uzastopno držao Arsenal na vrhu — a da bismo shvatili koliko je to bitno, trebamo znati da je u 20 godina prije rujna 1996. Arsenal osvojio dva naslova prvaka, ali je i 11 sezona završio izvan najbolja četiri u prvenstvu.

Dakle, Arsenal je i prije Wengera bio relativno uspješan klub koji je osvajao naslove i skupljao trofeje. Međutim, Wenger je uspjeh učinio konstantom. Sve do svoje zadnje dvije sezone svake godine je završavao među četiri najbolja, a na uzorku od 20 godina takav niz je nevjerojatan jer je u njegovoj eri konstantno pobjeđivanje postalo Arsenalov standard. Otišao je malo prekasno, ali je od Arsenala napravio elitu i postavio kriterije koji nisu postojali prije njega.

Biti Arsenal nekoć je značilo biti među četiri najbolja, a danas znači prosječnost

Problem je u tome što je teško odreći se određenog standarda kad se na njega naviknete i prihvatiti realnost.

Bilo je jasno kako je Unai Emery hodajući mrtvac. Momčad je u nizu od sedam uzastopnih utakmica bez pobjede, što je najgori niz od 1992., nakon 13 kola skupio je 18 bodova i za prvim zaostaje 19 bodova, a prvi put od 1995. Arsenal u sezoni ima više primljenih nego postignutih golova. Igra je nikakva i sedam utakmica bez pobjede je još solidan rezultat u odnosu na dojam, svlačionica je u rasulu i Emery ni u jednom trenutku nije izgledao kao čovjek koji ima sposobnost okrenuti situaciju.

Ali opet, problem nije u Emeryju.

On nije ni rješenje, to je očito iz priloženoga, ali ista je stvar bila i s Wengerom u zadnje dvije sezone, tako da se ništa neće promijeniti time što će Emery dobiti otkaz. Uostalom, taj isti Emery je prošle sezone bio u nizu od 21 utakmice bez porazam spojivši 16 pobjeda i pet izjednačenih utakmica i to jasno pokazuje da se ne radi o neznalici ili o čovjeku koji je zalutao u nogomet. Jasno, dobio je otkaz, ali glavni problem ionako nije u treneru nego je u samom Arsenalu.

Prvi aspekt problema je Uprava. Wenger je vjerojatno zadnji trener koji je u elitnom klubu trajao preko 20 godina. Moderni nogomet psihički troši trenere jer je pritisak puno veći nego prije 30-ak godina, broj informacija je neusporedivo veći što čini marginu pogreške neusporedivo manjom, igra je intenzivnija i sve ono što se događa izvan terena ima puno veću važnost nego ikad u povijesti nogometa. Treneri traju kraće jer su pod većim opterećenjem, a Arsenal — umjesto da bude spreman na to i da strukturira rješenja unutar kluba koja će olakšati treneru posao i skinuti mu teret – još uvijek živi u nekom svom svijetu.

Za usporedbu, Tottenham je bio u sličnoj krizi, ali Daniel Levy ju je presjekao i nakon poraza od Leicestera procijenio kako Mauricio Pochettino gubi konce te doveo Joséa Mourinha. I to nije pošteno jer Pochettino je odradio nevjerojatne stvari; zapravo, potpuno je sranje, ali zbog raznih okolnosti koje kreću od novca, preko potrebe medija za instant-vijestima i zbog Instagram kulture nogometaša, to je način na koji moderni nogomet funkcionira. Jednostavno nema vremena za čekanje.

Doslovno u isto vrijeme kad je Levy pregovarao s Mourinhom, Arsenalov je Upravni odbor dao povjerenje Emeryju i javno priopćio kako “nije zadovoljan zadnjim rezultatima, ali smatra kako je Emery pravi čovjek za posao”.

Dva tjedna kasnije Emery je dobio otkaz.

Lupetanje Arsenalovih šefova o povjerenju i pravom čovjeku za posao ima korijen u tome da je Emery, ne računajući privremene zamjene poput Houstona i Ricea — ili Freddieja Ljungberga, koji će krpati poziciju iza Emeryja — bio tek 20. menadžer kluba u njegovoj 133 godine dugoj povijesti. Arsenal je klub koji se ponosi svojom tradicijom i zato želi održavati taj duh nekih starih vremena u kojem je menadžer bio svetinja i zaštitno lice kluba. Taj imidž tradicije jedini je razlog zbog kojeg su iz kluba objavili kako su Emeryju dali još jednu šansu iako je svima bilo jasno da je ta priča gotova. To nije strpljenje, to nije smirenost, to nije racionalnost; to je samo jeftina šminka i manjak prave ideje.

Naravno, takvim potezom nisu napravili apsolutno ništa. Produžili su agoniju za neka dva tjedna, što je zapravo zanemarivo i oprali su ruke jer su poslali poruku javnosti da imaju strpljenja, što je ionako zaboravljeno. Međutim, važno je da je taj način upravljanja krizom savršena ilustracija iz koje se može pročitati da Arsenal krizama upravlja inertno, da odluke donosi presporo i bez jasne strategije. A to je u ovakvom okruženju u kojem funkcionira moderni nogomet ogromni problem jer u tom svijetu pali samo ambicioznost.

Još veći problem je što je Arsenal sličan kolodvor kakav je bio i 1996. prije nego je došao Wenger.  Od trojice ljudi koja su izabrala Wengera, dvije godine kasnije u klubu je samo Raul Sanllehi. Ivan Gazidis je prešao u AC Milan, Sven Mislintat je preuzeo Stuttgart, a promijenio se još čitav niz važnih uloga u stručnoj i financijskoj hijerarhiji kluba. Većina tih promjena se može pokazati dobrima; Arsenal je već podigao svoje komercijalne prihode kao dio restrukturiranja financijskog sektora, a koliko se napretka napravilo u analitičkoj i skautskoj službi moći ćemo precizno odrediti tek za pet ili više godina. Te promjene, dakle, u ovom trenutku nisu ni dobre ni loše, ali neupitno znače da Arsenal luta, da nema strpljenja, jasnu strategiju i kontinuitet vizije. Pa kad na to dodate manjak proaktivnosti i ambicioznosti, imate recept za katastrofu u kratkoročnim rezultatima.

A onda dolazimo do drugog aspekta problema, a to su navijači. Atmosfera je dio priče, ali tu se teško može odrediti je li prije bila kokoš nijhova nezadovoljstva i stalnog napadanja igrača ili je prije bilo jaje loših igara i ispodprosječnosti. Jedna frustracija utječe na drugu i međusobno se povećavaju do raspada stanja. Najveći dio priče je standard na koji su se navijači navikli i kojeg se teško odriču. Stvar je u tome da Arsenal i nema nekih argumenata smatrati da je plasman u Ligu prvaka imperativ. Ima dovoljno klubova koji troše više novca i ima dovoljno klubova koji dugoročno rade bolje. Znači, to peto, šesto ili sedmo mjesto ispada realnost s kojim se navijači teško mire jer su navikli na više.

Biti Arsenal nekoć je značilo biti konstantno među četiri najbolja, a biti Arsenal danas znači prosječnost.

Stoji činjenica da Arsenal igra Europsku ligu i da je konstantno u gornjoj polovici ljestvice, ali to je u suštini prosjek. Čim nisi na samom vrhu i igraš Ligu prvaka, ili na teškom dnu i boriš se za opstanak, ulaziš u onaj srednji razred u kojem to što si pri vrhu njega ne znači baš puno jer razlika između četvrtog i petog mjesta je puno veća nego između petog i osmog.

Uostalom, pogledajte Arsenal Fan TV i intervjue u kojima Robbie Lyle razgovara s navijačima poslije utakmica. Za većinu navijača to zapravo i jest jedino mjesto na kojem mogu izraziti mišljenje o klubu, stanju u kojem se nalazi momčad i svemu što se događa oko Arsenala, a vjerojatno ni sami intervjui nisu pretjerano relevantni jer normalno nikome nije zanimljivo. Uostalom, AFTV je postala viralna internetska senzacija nakon što je Chris Hudson 2013. poludio u Lyleovu kameru nakon što je Arsenal izgubio od Aston Ville.

Međutim, razina frustracije je prilično indikativna stvar. Prije bi se svako toliko našao neki glas razuma koji je tražio malo strpljenja i razumijevanja, a danas toga nema. Jednostavno, strpljenje je ograničeni resurs koji je Arsenal odavno potrošio. I nije to bila jedna pogreška, to je bila serija loših strateških odluka koje su uzrokovale ovakvo stanje, neke od njih još duboko u Wengerovoj eri kad je Arsenal stalno bio među četiri najbolja.

Biti Arsenal danas znači apsolutnu potrebu imanja strpljenja za povlačenje vezanih odluka koje će u budućnosti donijeti rezultat. Emery tu nije bio rješenje, ali Arsenal ima dva puno veća problema koji pamte ono što je Arsenal bio i ne žele prihvatiti ono što danas jest.